Nakon duljeg izbivanja s malih ekrana voditeljica Tatjana Jurić vratila se televiziji, i to Novoj TV na kojoj je prije više od 15 godina i napravila svoje ozbiljnije korake u ovom mediju i savladala prve važnije lekcije o ovom poslu. Gledamo je kao voditeljicu emisije “Zdravlje na kvadrat” koju uređuje Dalibor Bosančić. Nema sumnje da su teme iz ovog sektora najviše u fokusu zadnjih godinu dana otkako smo se uhvatili u koštac s pandemijom koronavirusa, a kako se ona nosi sa životom u uvjetima na koje se dosad nismo naviknuli, kakav je osjećaj vratiti se pred kamere, ostaje li i dalje voditeljica na narodnom, kakve želje ima u sljedećoj godini kada puni okruglih 40 ispričala nam je Tatjana u ovom razgovoru.
Sada kad ste opet ušli u televizijsku kolotečinu, primjećujete li promjene u odnosu na vrijeme kada ste vi počinjali s ovim poslom, jesu li neke stvari lakše ili teže?
Ludnica i brzina rada ostale su iste! No to je čar medijskog posla općenito, a osobito televizije. Rokovi su jučer, često imaš dojam da nećeš stići obaviti sve što trebaš – organizirati sugovornike, snimiti materijal, pripremiti za montažu i slično, a onda se opet sve nekako posloži. Ono što je danas drukčije je oprema, digitalizacija je odradila svoje; oprema je danas lakša, materijal se prenosi brže; nekada smo na snimanje nosili kasete, sad su tu male kartice, nekada smo snimljeno morali pregledavati u redakciji, sad nam je sve dostupno na laptopu. Svijet televizijske produkcije, ako je to uopće moguće, postao je još dinamičniji.
Koje teme iz područja zdravstva vas posebno zanimaju i što mislite o čemu se premalo priča kod nas kada je zdravlje u pitanju?
Čini mi se da su zdravlje i zdravstvene teme neopravdano pomalo izvan fokusa našeg interesa; zdravlje nam nekako bude na tapeti tek kad ga izgubimo i protiv toga se, nažalost, u većoj mjeri, ne može. Jednostavno smo po prirodi takvi – prebrzo živimo, uzimamo mnoge stvari zdravo za gotovo i zastanemo tek kada nas život opomene. A život opomene uvijek. Forsiramo se do krajnjih granica, izgaramo radi posla i uspjeha, a tako nam malo na kraju dana treba; sreća se nalazi na posve drugom mjestu. Emisija koju sada radim dobar je podsjetnik na to. Koliko je prevencija bitna, koliko je bitno usporiti i pronađi vremena za sebe i ljude koji nam život znače. Sve su to i potencijalne teme za emisiju.
U kojoj ste mjeri vi pobornica zdravog života, vježbate li i hranite li se zdravo i jesu li vas možda neke teme koje ste obradili u emisiji natjerale da se malo zamislite nad svojim zdravljem?
Kralježnicu sam ozlijedila još u srednjoj školi, zaradila herniju diska i od tada sam svjesna, želim li živjeti bez boli, vježbati jednostavno moram. Tako da se, po tom pitanju, trudim biti redovita. Nedavno sam počela vježbati tzv. lagree fitness, i to mi dođe kao prava terapija. Kad mi posao dopusti, trudim se kuhati doma i znati što u organizam unosim od namirnica, začina i masnoća, a sada, dolaskom proljeća, veselim se i suncu – lijepo vrijeme i mogućnost boravka na otvorenom čini nas aktivnijima, zadovoljnijima i zdravijima.
Pandemija nas je sve malo osvijestila po pitanju zdravlja, ali i života općenito; koje ste vi pouke izvukli iz ovog razdoblja u kojem su nam kontakti s najdražima ograničeni i ništa nije kao prije?
Meni je osobno ova pandemija samo potvrdila to da nam za sreću tako malo treba, a najvažniji od svega su ljudi. Dok god su oni koje volimo dobro, dok god imamo mogućnost raditi i od svog rada živjeti, sve drugo je bonus. Dodajmo na sve to još malo sunca, malo ljeta, sporiji tempo i pomisao na okupljanje ljudi koje voliš. Eto, to bi bilo to.
Prije tri godine vaša je mama preminula nakon dugogodišnje borbe s Alzheimerom, koliko je mamina borba s Alzheimerom vas promijenila i kako ste se nosili s tim i što možete savjetovati obiteljima koje se nalaze u istoj situaciji?
Mamina mi je bolest osobno donijela golemo emotivno sazrijevanje i posložila prioritete na najbrutalniji način. Kad je član naše obitelji bolestan, bolesna je i čitava obitelj i odjednom se sve iz temelja mijenja. Kao i svaka druga bolest, i Alzheimer je ohol na svoj način – možda i više jer mogu proći godine do postavljanja dijagnoze, godine u kojima simptome bolesti pogrešno tumačiš kao loš dan, dio karaktera ili svojevrsno nezadovoljstvo svakodnevicom. Dok se snađeš u cijeloj situaciji, već pomalo bude kasno. Teško je zatim osjetiti koliko smo u bolesti prepušteni sami sebi, koliko smo mali i u nekom trenutku shvatiti koliko smo bespomoćni. Najvažnija poruka koju bih poslala onima koji se u svojoj obitelji nose upravo s Alzheimerom je to da – biti bolestan nije sramota. Nije sramota tražiti pomoć. Mnogi i dalje, upravo zbog ovoga, kažu mi u Udruzi Alzheimer, odbijaju potražiti pomoć.
Nakon mamine smrti odlučili ste kupiti kuću u Dalmaciji i obnoviti je, kako ste došli do te odluke, zamišljate li svoju mirovinu u toj kući?
Kućica koju danas zovemo Maminom kućom naslanja se na rodnu kuću moga oca i nalazi se tik do predivne prirode u NP-u Krka – odluka da je kupimo nametnula se tim više. Bit će to lijepa obiteljska ljetna oaza, a moj brat, šogorica i ja šalimo se da će biti i dobra penzija. Jako se veselimo njezinu uređenju, epidemija nas je malo usporila, ali nadamo se da će radovi brzo početi.
Nedavno ste napunili 39 godina, jeste li zadovoljni s onim što ste ostvarili do ulaska u 40., i planirate li taj okrugli rođendan sljedeće godine nekako posebno proslaviti?
Imam još puno želja i neostvarenih ciljeva, što privatno, što poslovno, no one su mi samo dodatni pokretač i motiv da idem naprijed. Postavljati si ciljeve, nadati se, ne očajavati kada se nešto ne ostvari iz prve, ali i biti zahvalan na svemu što imaš i što si postigao, sve to čini život.
Tko su osobe kojima se možete obratiti u bilo koje doba dana i noći, plakati i smijati se s njima i koliko su vam prijateljstva važna?
Iste one koje su cijeli život uz mene. Od malih sam nogu okružena istim ljudima, uz moju obitelj, tu su moje prijateljice i prijatelji s kojima me prijateljstvo veže još od najranijih dana. Mislim da je veliko bogatstvo cijeli život rasti i sazrijevati uz iste ljude, zadržati ih uz sebe i dozvoliti odnosu da se razvija, sazrijeva. Čini mi se da su mnogi odnosi danas postali potrošni, ljudi su ljudima postali zamjenjivi i to mi je strašno. Kao netko tko je cijeli život okružen istim ljudima, ali je isto tako tijekom života stekao i nove prijatelje, svjesna sam koliko u odnose treba ulagati, svjesna sam koliko je za uspješan odnos i samokritike nužno i uvijek ostanem šokirana onima kojima su ljudi potrošna roba i koji od ljudi brzo odustaju.
Uspoređujući radio i televiziju, koje su prednosti jednog, a koje drugog medija?
Koliko su ta dva medija slična, toliko su i različita. Za mene osobno, dinamika i način rada i na jednom i na drugom pružaju mi neopisivo zadovoljstvo. Radio je brz medij, ne zovu ga uzalud toplim medijem, sveprisutan je i neposredan, odlično se snašao u novonastalim medijskim okvirima, s razvojem digitalnih formata i društvenih mreža, te YouTubea... sve je to radio sjajno prilagodio sebi. Televizija je sve to plus slika, iako i radio sve više, na neki način, i sam postaje vizualni medij. Sve u svemu, granice između svih medija općenito se digitalizacijom brišu i iskustvo rada u jednom mediju puno ti pomaže za rad u drugom. Zato mislim da je za svakog medijskog djelatnika bitno da prođe sve etape posla kojim se bavi i da stalno stječe nova iskustva.
Koje svoje televizijske, a koje radijske gafove nećete zaboraviti?
Lupanje glavom o televizijski pult i pucanje od smijeha misleći da više nismo u programu uživo, a bili smo. Ili psovka koja mi je pobjegla u radijski eter, misleći da sam spustila mikrofon, a nisam. Tko radi, taj griješi; javni posao, javne pogreške, no nekako sam s godinama shvatila da gledatelji i slušatelji takvu nesmotrenost vole, pored svog profesionalizma, vole vidjeti i malo ljudskosti. Dogodi se.
Što je vaš najveći životni strah?
Nepravda. Što sam starija, sve mi je jasnije da ponekad različiti ljudi istu stvar mogu vidjeti na dva posve različita načina. Ono što je nekome nedopustivo ili nezamislivo, drugome je tek manevar. I to mi je ponekad zastrašujuće.
Što vam pomaže kad se osjećate loše, što vam popravlja loš dan i situaciju koja se čini bezizlazna?
Podsjetnik na to da smo svi mi u životu već imali poneke naizgled bezizlazne situacije, pa ipak, ustrajali smo. Teški trenuci na kraju uvijek donesu i nešto dobro. Potrebno je samo ponekad i – izdržati. To je najveće umijeće života. Biti svjestan da će loše proći. Ali, i cijeniti dobro. Jer, naučili smo, i dobro prolazi.
Vaš modni stil kritičari uvijek hvale, koliko vam je važna moda i koliko joj pridajete pozornosti?
Pridajem joj onoliko pozornosti koliko moj posao zahtijeva. Ni manje ni više. Javni nastup svoje zakonitosti ima i to treba poštovati; bilo da je riječ o televiziji, voditeljskoj gaži, poslovnom sastanku ili kakvom snimanju. Privatno, nikad se nisam previše opterećivala modom, čak ni kada sam kao 21-godišnjakinja radila emisiju o modi. Kada bih vam htjela najbolje opisati samu sebe, rekla bih vam da čak i torbicu rijetko nosim. Možda je to u raskoraku s onom slikom o meni koja se u medijima može vidjeti, ali doslovno je tako. Sve što trebam, većinom mi je po džepovima. Ali, kad se radi, posao ipak zahtijeva nešto drugo.
Da osvojite izdašnu svotu na lotu, na što biste prvo potrošili dio novca?
Na iste one stvari za koje sada radim – na uređenje mamine kućice na moru, na preuređenje doma ili na fasadu jednog dijela tatine kuće.
Što priželjkujete od 2021. godine?
Ne coprajmo! ;)))
"Nepravda. Što sam starija, sve mi je jasnije da ponekad različiti ljudi istu stvar mogu vidjeti na dva posve različita načina. Ono što je nekome nedopustivo ili nezamislivo, drugome je tek manevar. I to mi je ponekad zastrašujuće." što sam ja starija to i mene sve više užasava, kao i moje iznenađenje po tom pitanju, stalno sam iznenađena nekim osobama koje gledam kao da ih prvi put vidim kada pokažu svoje lice,...... eto više puta sam se našla u situacija da ja i muž gledamo istu stvar na tv i vidimo nešto sasvim različito.... strašno...