Tena Sakar Vukić (36) uspješna glumica je i influencerica,zaljubljenica u trčanje koja je među rijetkima u Hrvatskoj javno priznala da se bori s psihičkim poremećajem. O tome educira svoje pratitelje na društvenim mrežama, a zbog svoje hrabrosti zaradila je i nominaciju za najvažniju i najprestižniju medijsku nagradu.Tena je pravi borac, a upravo smo o tome s njom i porazgovarali.
Nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji digitalna ruža godine. Jeste li očekivali nominaciju?
Iskreno, ne nisam očekivala nominaciju i bilo mi je jako veliko iznenađenje kada sam dobila službeni mail Večernjeg lista da sam nominirana. Kako nisam odmah vidjela članak u kojem su objavljene nominacije, čestitku na nominaciji za Večernjakovu ružu unutar jednog TikTok live-a sam ignorirala i mislila da se netko zabunio. Jaoo.. Sama nominacija je već veliko postignuće i potvrda mom radu i trudu.
@t_e_n_a_ Večernjakova ruža! 🌹 Glasaj ako želite da ja pobijedim! ❤️🤗 Volim vas i hvala! ❤️ Ako ste malodobni, pitajte, obavezno prvo roditelje smijete li glasati. #vecernjakovaruza @Večernji list ♬ Flowers - Miley Cyrus
Tko vam je prvi čestitao?
Prvi mi je čestitao suprug Mario jer u trenutku kada sam pročitala službeni mail Večernjeg lista smo taman bili zajedno u autu i vozili se na vikend putovanje povodom mog rođendana. Od veselja sam počela vikati u autu: “Mario, što je ovo, Mario nominirana sam za Večernjakovu ružu, ne vjerujem, ajmeeee!
Na svom Instagramu i TikToku educirate pratitelje o mentalnom zdravlju. Je li bilo teško u početku priznati da se i sami borite sa psihičkim poremećajem?
I je i nije. Nikada nisam skrivala da imam psihičku bolest, ali javno počet stvarati sadržaj dostupan cijelome svijetu u koji unosite svoja najintimnija osobna iskustva s bolešću je iznimno teško. Najteže je donijeti tu odluku jer imate strah da je puno toga na kocki, iako zapravo i nije. Općenito govoriti o bolesti nije lako, a pogotovo kada se radi o mentalnim poremećajima jer oni ipak još uvijek nose sa sobom određenu stigmatizaciju. Tek kada sam prije dvije godine javno izjavila da imam bipolarni poremećaj, sam počela stvarati sadržaj na temu mentalnog zdravlja. Prije ne jer bi to bilo neiskreno, a toga su ionako društvene mreže pune. Sa svojom publikom želim potpuno iskren i transparentan odnos i zato imam pravu jednu zajednicu koja je moja digitalna obitelj.
Bavite se sportom, glumite, na TikToku vas prati preko 200.000 ljudi, a uz to ste i majka dvoje djece. Jeste li očekivali da će vam život ići u ovom smjeru i da će Vas toliko ljudi podržavati?
Nisam ovo očekivala, ali sam se možda negdje duboko u sebi nadala, da će “biti nešto od mene”. Bolest me puno puta u životu do sada lomila i vračala na početak, bacala u blato, oduzimala mi sve što sam u tom trenutku imala i postigla, oduzimala mi je svu moju bit i smisao, uništavala moju ulogu majke, pretvarala me u gusjenicu bez sposobnosti da se preobrazi. Sada valjda sve polako sjeda na svoje mjesto i dobiva neki viši smisao nakon dugih 17 godina.
Dijagnoza s kojom se borite dosta je stigmatizirana u medijima, pogotovo nakon što je Britney Spears imala tako javnu epizodu 2007. godine. Jeste li se bojali da vas ljudi zbog toga neće prihvatiti?
Nisam se bojala da me ljudi neće prihvatiti zbog toga, ja se sebe nikada nisam sramila, čak i kada sam bila totalno na dnu imala sam neko unutarnje samopoštovanje prema sebi i misiju da se borim za svoj život. Jako je bitno da ste u remisiji i stabilno kada se obraćate ljudima javno vezano za ovakve teme. Poželjno je podijeliti i svoje loše faze, ali ste tada jako ranjivi i treba biti dozirano. Inače bipolarni afektivni poremećaj je donekle simplificiran kada se o njemu čita u medijima, a rekla bih čak i romantiziran pomalo kao nešto kreativno i cool. Psihičke bolesti, a pogotovo psihoze kao shizofrenija ili bipolarni poremećaj su iznimno teške kako za bolesnika, tako i za njegovu obitelj i bližnje. Može se vidjeti na društvenim mrežama da ljudi olako izjavljuju da su “bipolarni” što je stručno netočno jer osoba nije bipolarna ili npr. epileptična nego ima bipolaran poremećaj ili epilepsiju. Nema ničega lijepog niti romantičnog u psihičkim bolestima i stvari treba nazvati pravim imenom i postaviti na pravo mjesto. Nitko, a pogotovo javne osobe si ne bi trebale lažno dodjeljivati dijagnoze jer je to sada “cool”, a “mental health” hot tema. Takav način za postizanjem viralnosti i engagementa je pogrešan i ne pomaže pri skidanju stigme. U Americi čak postoji određeni trend natjecanja čija je trauma veća, te eksplantacija mentalnih bolesti kroz business stoga je TikTok uveo posebna pravila oko objavljivanja mental health sadržaja.
Ove godine ste između ostalog otvorili i vlastiti obrt. Kakve ćete usluge pružati i kako je biti samostalna poduzetnica?
Prošle godine u 10. mjesecu sam samostalno izradila poslovni plan i prijavila se za mjere samozapošljavanja HZZ-a. Moj plan je pozitivno ocijenjen i u 1. mjesecu, par dana nakon svojeg 36. rođendana, sam potpisala Ugovor s HZZ-om. Otvorila sam paušalni obrt za usluge digitalnog marketinga kao: Influencer marketing, community management i stvaranje digitalnog sadržaja, također preko obrta mogu sada fakturirati sve poslove glume u reklamama i serijama koje obavljam kao i sve ostale usluge koje ću s vremenom obavljati jer ne planiram predugo biti isključivo Influencer. To je iznimno naporan i iscrpljujuć posao gdje znate čak 12h u danu provesti pred ekranima, što za moju bolest nije poželjno. Definitivno nije lako biti samostalni poduzetnik i iznimno cijenim poduzetnike koji su sposobni stvarati radna mjesta za druge i tako pridonositi razvoju gospodarstva. Još uvijek se premalo cijeni privatne poduzetnike koji hrane cijelu državu. Ponosna sam na sebe da sam se odlučila na taj korak i da sam potpuno samostalna pa kako si posijem tako će i žeti. Voljela bih u budućnosti eventualno imati svoj OPG i borovnice, napisati knjigu, snimiti film, živjeti u drvenoj kući na malom imanju sa životinjama daleko od gradskih gužvi, puno planinariti, trčati, voziti bicikl, putovati sa svojim suprugom, ali svakako i dalje stvarati sadržaj na temu mentalnog zdravlja. To ću doživotno stvarati.
Javljaju vam se ljudi s nekim svojim problemima u komentarima, a vjerojatno i u privatnim porukama. Nekad takve stvar znaju biti i triger. Kako se nosite s time? Imate li nekakav filter?
Iznimno puno ljudi iz cijele regije mi se javlja, posebno privatnim porukama. Jako sam sretna da smo postali prava zajednica. Puno je onih koji su našli ohrabrenje u mojem sadržaju da potraže stručnu pomoć i suoče se sa svojim mentalnim poteškoćama. Jednom mi je jedna mlada djevojka na ulici prišla i rekla da se zbog mene i mojeg sadržaja prijavila u psihijatrijsku bolnicu da je hospitaliziraju i konačno da izliječi svoju depresiju, nađe odgovarajuću terapiju i nastavi sa svojim životom. Ima li ljepše nagrade za sav trud od toga? Nema. Biti inspiracija drugima da se bore za sebe i svoj život najveća je neformalna nagrada koju sam za svoj rad mogla primiti. No, to isto tako znaju biti jako intimne i teške ispovijesti za koje mi treba vremena, koncentracije i smirenosti da uopće pročitam, a onda i da odgovorim. Za mene moja publika nisu tamo neki “followersi” i svaku njihovu poruku i vapaj za pomoći shvaćam vrlo ozbiljno, no ja sam samo osoba koja je s javnošću podijelila svoje iskustvo s bolesti, nisam stručnjak. Moji kapaciteti su ograničeni tako da se trebam dozirati. Ne mogu na sve poruke odgovoriti odjednom. Uzmem period u danu ili tjednu i odgovaram po redu. Uvijek ih upućujem da se obrate obitelji i stručnjacima za pomoć. Ne dajem stručne savjete, pokušavam pomoći da komentiram nečiju situaciju iz svojeg osobnog iskustva pakla psihičke bolesti, no i za to mi treba volje i snage koje nekada jednostavno nemam. Trudim se odgovoriti na sve ozbiljne poruke i komentare koje dobijem na TikToku, YouTube ili Instagramu. Ne trigerira me sadržaj tih poruka koliko god strašan i težak bio, već količina sati provedena pred ekranom čitajući te poruke. Razmišljala sam da zaposlim asistenta ili osnujem Udrugu koja bi se bavila tim dijelom da bude kao neka tampon zona za prvi korak i ‘step out’ fazu koja je jako bitna u procesu liječenja ili da se povežem s postojećim Udrugama.
Evidentno je da ste borac, no depresivne epizode mogu i najjaču osobu prikovati za krevet. Što vam je najviše pomoglo u takvim trenucima?
Depresija je pakao u paklu. Depresija vas briše s lica zemlje. Zamislite to kao da ste imali travnjak na kojem je manje ili više lijepa trava i vrt s cvijećem i onda se dogodi strašna oluja (vidljiva ili nevidljiva) i svo cvijeće je iščupano, sva trava izgažena, uništena i ostalo je samo blato iz kojega ništa ne raste, na kojemu apsolutno ništa nema, to vam je metaforički vaš mozak u depresiji, u patnji, bijedu i boli. I sada ako želite da trava ponovno naraste vi morate oporaviti tu zemlju, no to ne ide preko noći i prave rezultate treba čekati da se sve poklopi - pravo sjeme, temperatura, vlažnost, sunčeva svjetlost itd. Pa tako i kod liječenja depresije i ostali mentalnih bolesti treba pristupiti iz više kuteva: psihijatar, psihoterapija, farmakoterapija, psiholog, endokrinolog, internist, grupne terapije, hospitalizacija, EKT ili TMS, zdrava prehrana, podrška obitelji, prekid nezdravih navika kao konzumacija droga i alkohola, bavljenje hobijima koje volimo. Pristup je multidisciplinaran, rekla bih, iako na žalost u Hrvatskoj nemamo mogućnosti za takvo liječenje ili se moramo jako namučiti da sve ove stavke uspijemo posložiti. Tako se mozak po malo opravi, ponovno uspostavi kemijsku ravnotežu, a neurotransmitori ponovno održavaju zdravu komunikaciju. Bitno je ne prekidati terapiju na svoju ruku i uvijek se javiti svojem doktoru ako nam nije dobro. Meni osobno puno pomaže moj sport - trčanje, orijentacijsko trčanje i triatlon, no ako sam loše ne mogu se tjerati na trening i to je čak kontraproduktivno i bude mi još gore da se tjeram na trening, a ne mogu. Obitelj ne smije odbacivati bolesnog člana koliko god im njegovi postupci i ponašanje bilo neshvatljivo. Bilo bi jako korisno kao u SAD-u imati grupe podrške članovima obitelji oboljele osobe jer i oni iznimno pate. Ako nismo dovoljno educirani i informirani trebamo se suzdržati od komentara kao: “Opusti se, preosjetljiva si. To je sve u tvojoj glavi, trebaš to pobijediti snagom volje. Ti nisi depresivan, lijen si i manipuliraš. Nemoj uzimati te lijekove, to je sve kemija. Imam ti ja super energetičara/vračaru/iscjelitelja koji će ti pomoći. Ne vjerujem da si anksiozna, super izgledaš i došla si na posao. To se sve jedino može riješiti vjerom, trebaš ići u crkvu.” i drugo. I moram još skrenuti pažnju da se mentalne bolesti ne liječe u crkvi i vjeri već isključivo medicinom. Vjera je predivna i čovjek koji vjeruje će lakše preboljeti određene životne situacije, ali kako slomljenu ruku ili neku kardiovaskularnu bolest nećemo liječiti kod svećenika tako ne ćemo niti mozak i njegovo pogrešno izlučivanje neurotransmitora. Svećenik može biti odličan psiholog i bračni savjetnik, ali nije zamjena za doktora medicine. Ozbiljne mentalne bolesti se liječe isključivo kod doktora medicine, specijalista psihijatra koji se za to zvanje obrazovao i preko 15 godina. Vjerujmo struci, pogotovo znanosti i medicini ipak zahvaljujući njoj živimo sve dulje i dulje, a ne obratno. Svaki drugi pristup ozbiljnim psihičkim bolestima na kraju neće dati rezultata i vratit će vas na početak. Meni su u najtežoj depresiji pomogli isključivo antidepresivi i terapija TMS, a tek onda kasnije psihoterapija i bavljenje sportom. Kod anksioznosti i opsesivnosti mi pomaže psihoterapija kod psihologa. Psihijatar je više tu da kontrolira sam bipolarni poremećaj i farmakoterapiju. Idalno je imati svog psihijatra i psihologa terapeuta, te potporu obitelji ako postoji mogućnost. No kako god da bilo, ne smijemo odustati od sebe. To nije floskula, nego živa istina. Imamo samo taj jedan život, takav je kakav je, ali je naš i ne smijemo ga dati.
Koliko Vam je u svemu podrška suprug Mario i ostatak obitelji?
Najveća podrška mi je moj suprug Mario koji je, kada bih god bila hospitalizirana, dolazio svaki dan, bez iznimke, u bolnicu u posjet i ohrabrivao me da će sve biti uredu. Nije gubio nadu da ću biti dobro čak niti i onda kada sam mu govorila da više ne želim živjeti. To su bili jako teški periodi koje smo uspjeli zajedno prebroditi. Iznimno sam ponosna na svoju djecu koja se ne ljute na mamu kada mama nešto ne može i nije dobro, već me samo zagrle i kažu: “Mama budi hrabra.” U ranijim fazama bolesti puno mi je pomagala majka, tražila je stručne doktore, vozila me kud god je trebalo, pomagala mi oko faksa. Jednom je čak hodala po PMF-u i tražila profesora sistematske botanike da mu preda moj herbarium jer ja nisam bila u stanju ustati iz kreveta. Joj kada se samo sjetim… Moj pokojni otac Darko i ja imamo rođendan na isti datum, bili smo jako povezani, ali ta moja “boleština” mu je jako teško padala, nije me mogao gledati kako se mučim, došao bi u bolnicu i pokušao ostati sabran, a zapravo mu je bilo iznimno teško. Njegova kćer… Danas bi bio jako ponosan, to znam. A ponosna sam jako i na svoju publiku i stariju i onu mlađu jer se imaju hrabrosti boriti za sebe i svoje bližnje, pobijeđuju sram i strah, a tako skidaju i stigmu. Mladi me oduševljavaju kako odrastaju u osobe bez mržnje i predrasuda. 20% moje publike je iz Srbije, 50% iz Hrvatske, a 12% iz BIH, iznimno sam ponosna na to. Javljaju mi se ljudi iz Slovenije i Srbije i raspituju se za TMS, jako me raduje da im nogu pomoći, iako samo jednim komentarom. Djevojčica od 10 godina mi je na moj članak o bipolarnom poremećaju napisala: “Bolest ne bira, nitko se nije želio roditi s time. Pričala sam s roditeljima o mentalnim bolestima i oni su mi objasnili da je potrebno razumijevanje. Imaš moju podršku.” Oni su ti koji stvaraju tolerantnije društvo koje smo toliko priželjkivali.
Dolazite li 24. ožujka na dodjelu Večernjakove ruže i koga ćete povesti sa sobom?
Naravno, da dolazim, pripreme su već u tijeku, biram si haljinu i cijeli outfit i jako se veselim tom cijelom događaju, a vidim da je uzbuđena i moja publika koja mi javlja da glasa i drže mi fige. Moja pratnja će biti moj suprug naravno, sretna sam da smo izdržali sve teške trenutke i da ćemo na ovako važan događaj zakoračiti zajedno.