Ovaj tekst je čista privatizacija medija. Modni trenutak koji me osobno "zavio u crno" bio je onaj u kojem je Teo Perić odustao od mode. I ovo je još jedan način da mu se (po)kaže kako se mora vratiti. Splitski modni div (i u doslovnom značenju te riječi, jer viši je od dva metra) i danas nedostaje mnogim ženama, svima nama koje kao velike dragocjenosti čuvamo njegove modele u svojim ormarima. Na sreću, čini se da ima nade...
Teo za sebe kaže da je splitski mulac kojeg pamte ulice i kantuni centra Splita.
- Zahvalan sam svojim roditeljima na bezbrižnom djetinjstvu, a za moju ekipu iz ulice uvijek imam osmijeh i još čuvam naše tajne. Bezbroj je uspomena. Moja najdraža igračka su bili autići, pogotovo oni na baterije i žicu, a neke i danas, nakon 40 godina, imam sačuvane. I svi voze! - priča s nostalgičnim osmijehom.
To djetinjstvo obilježila mu je i tatina krojačka radionica. Kada se rodite u obitelji majstorskog krojača i rastete uz šest žena (majka i pet sestara), moda je jednostavno - suđena. Iz roditeljskog doma je ponio i ideju ultimativne ženstvenosti koja je sveprisutna u njegovim kolekcijama, te spremno priznaje kako su majka i sestre najviše utjecale na njega:
- Moja majka i sestre utjecale su na mene sa svojim osebujnim, ali raznolikim modnim stilovima. Uvijek je to bila dobra, ali "pomaknuta" klasika, interesantno je da su sve one voljele boje koje su hrabro kombinirale i nadopunjavale modnim detaljima. Do ovog razgovora nikada nisam osvijestio da su one bile u biti svake moje kolekcije - spremno priznaje i dodaje kako su mu druga velika inspiracija bili debeli američki modni katalozi iz 60-ih godina koje je otac odnekuda nabavio, a koje on i dan-danas ljubomorno čuva:
- I ne posuđujem ih nikome! - uzvikuje s poznatim splitskim temperamentom. Ali priznaje mi i nešto o čemu dugo razmišlja:
- Sve sam svoje revije ili posvetio ili bio inspiriran slavnim ženama. Ni jednu nisam posvetio za mene najslavnijoj osobi, velikoj životnoj i modnoj inspiraciji, mojoj pokojnoj majci. Mislim da bih nju najbolje dočarao kroz jednu kolekciju cipela, jer ako je nešto obožavala, onda su to bile cipele i sandale, uvijek s visokim potpeticama - govori.
Priča mi kako je već u srednjoj školi crtao modne ilustracije, koje su bile objavljivane u tadašnjim novinama i časopisima, a kada je upisao modni dizajn na TTF-u, njegov je otac rekao: "Eto mi još jedan s prosječnim fakultetom!", misleći pri tome na njegove dvije sestre koje su akademske grafičarke. Teo je studirao teških ratnih godina, između uzbuna, i to vrijeme pamti po tome što je to bio studij s više teorije nego prakse i gdje su se studenti za mnogo toga snalazili sami. Nakon diplome na TTF-u, odlučio je ostati u Zagrebu.
- Zagrebačka scena, način života, način na koji se poticala moda, meni su otvorili vrata i donijeli spoznaju da tu mogu uspjeti. Ranih 90-ih počeo sam raditi kao stilist, što je tada bio pionirski posao. Počele su se redati suradnje s poznatim osobama, a uskoro mi je, kao "mulcu" od 25 godina, ponuđeno mjesto glavnog dizajnera u modnoj kući Nebo. Tih šest godina u Nebu ponajviše me obilježilo, jer tu sam stekao veliko iskustvo, dodatno znanje i donio odluku da moram pokrenuti vlastiti brend - objašnjava.
Govori kako se na početku 90-ih, uz ratno sivilo, moda ipak stvarala i živjela.
- Počeo sam uz hrvatsku glazbenu scenu, a najviše sam prvih poslova odradio kao modni stilist na snimanju video spotova, reklama, naslovnica za CD izdanja, modnih kataloga i editorijala. Iz tog se vremena rado prisjetim kreacija koje sam radio za Vanu, Ninu Badrić, Danijelu Martinović i mnoge druge. Bilo je tu koncerta, nastupa na Dori, snimanja spotova, ali radio sam i kostimografiju za popularnu "Večernju školu". Tu me zamijetila Dinka Grubišić, vlasnica Neba. I tako sam tamo naslijedio Dalibora Bettija koji je te 1995. otišao u Lineu Exclusive. Sada mogu samo reći: hvala mojoj ekipi iz Neba. Čini se kao da je bilo jučer - priča.
Dobro se sjeća svoje prve modne revije na Cro-à-Porteru, kolekcija jesen-zima 2004.- 2005., i kaže:
- Mislim da su mi trepavice bile do plafona od uzbuđenja i iščekivanja, jer bila je to prva kolekcija pod vlastitom etiketom "Teo P." Organiziran sam i posložen kao osoba, ali kada je krenulo oblačenje za reviju, i sama revija - tu je "crna rupa". Nevjerojatan stres; tu ste, a nema vas, čujete, a ne čujete, pojam o vremenu nestaje. Taj čudnovato dobar i ludi osjećaj uzbuđenosti i iščekivanja imao sam sa svakom novom revijom. Bio je to dva puta godišnje ludi stres, ali kreativno stvaralački ludi stres, koji sam rado podnosio iz čiste ljubavi za taj posao.
Oboje se slažemo kako su to bila vremena kada su postojale značajne modne smotre, ali i kada je pažnja javnosti bila mnogo više usmjerena na hrvatsku modu.
- Tada je bilo lakše etablirati se kao dizajner. Mi u Hrvatskoj smo "narod od mode", što je bitni pokretač za takve događaje. Spadam među mnogobrojne hrvatske dizajnere koji za svoj uspjeh zahvaljuju Viktoru Dragi i ekipi koja je hrvatsku modu i dizajnere podigla u modno nebo. Svakako želim istaknuti i veliki doprinos Fashion.hr-a i Vinka Filipića, a posebno mjesto u mom srcu ima i osječki Fashionincubator, gdje sam bio član žirija, na neki način i osnivač. Danas me jako veseli veliki modni uspjeh koji su, nakon pobjede na Fashionincubatoru, ostvarili: Ivan Alduk, Juraj Zigman, Sonja Lamut, duo Klisab... A ne smijemo zaboraviti ni Modni ormar, platformu koja je bila "odskočna pista" za studente modnog dizajna s TTF-a.
I dok mu opisujem sve modele kojima me oduševio, kažem mu kako je odmah na njegovoj prvoj kolekciji bilo jasno da se on iz tadašnje hrvatske mode izdvaja pomalo retro štihom. Oduvijek je, naime, radio modu koja je s jedne strane korespondirala s trenutkom i trendovima, ali je s druge strane uvijek bila autorska moda bez roka trajanja.
- To mi je veliki kompliment i još veće priznanje. Vratilo me u dane revija, kada bi naša Ana Lendvaj u backstageu radoznalo "kopala" po mojim štenderima s novim modelima. Da, istina je, u meni je modni stil i duh iz prošlih vremena, bezvremenska ljepota kroja i modne klasike, žena kao diva. To je ta moja retro elegancija za koju mi je jedan "modni kritičar" jednom rekao da je to obična konfekcija, a kako on više voli prêt-à-porter. To je stvarno modna anegdota koja zvuči kao loš vic - kaže Teo.
Iz vica se vraćamo u dane kada je otvorio svoju modnu trgovinu u Tkalčićevoj, koju sam osobno doživljavala kao škrinju s modnim blagom. On priča kako je to bio veliki financijski trošak, opterećenje i briga, te kako je uz financije najveći problem bilo naći lokal na dobroj lokaciji.
- Interijer je dizajnirala Vanja Ilić, koja je te godine na Salonu mladih dobila nagradu za taj dizajn. No, baš tada kreće prva jača kriza, otvaraju se prvi veliki shopping centri, a venu trgovine u centru Zagreba. To me nakon nekoliko godina prisililo da zatvorim svoj dućan - priča.
Pitam ga kakve su žene kupovale i voljele njegovu odjeću, a on mi kao odgovor citira sjajnu izjavu svoje prijateljice i dizajnerice Sonje Lamut: "Tajice nisu hlače!"
- Dakle, moje klijentice nisu bile žene koje gradom hodaju u tajicama. Bile su to tzv. nepopravljive romantičarke koje su voljele taj moj retro kreativni duh. Često su to bile žene čija je profesija nalagala klasičnije krojeve, ali nisu željele izgledati modno dosadne. Voljele su taj moj modni seksepil zakopčan do grla, posebne detalje u kroju, moje vječne mašne - govori.
Nešto što je u svjetskim razmjerima savršeno normalno, kada neki već etablirani modni dizajner počne raditi za isto tako etabliranu modnu kuću, kod nas je još uvijek neobično. Tako su se mnogi čudili kada je on preuzeo kormilo splitskog MAK-a.
- Moju dragu Nedu Makjanić Kunić poznajem godinama, to je pravo prijateljstvo, a do naše suradnje je došlo na prijedlog Viktora Drage i Nenada Korkuta. Meni je to bilo jako interesantno, ali i zahtjevno, da istovremeno radim za dva brenda i ostanem svoj i prepoznatljiv. Prva revija za modnu kuću MAK je bila pravi izazov i odgovornost, ali sa svakom novom kolekcijom i sezonom stvarali su se posebni modni doživljaji i veliki dugogodišnji uspjeh koji nas je upisao u hrvatsku modnu povijest kao Teo.P za MAK.
No, 2016. Teo se odlučio na modnu pauzu, a nekako u isto vrijeme modna kuća MAK otišla je u modnu povijest. Kako se Teo od 2010. počeo baviti i dizajnom interijera i eksterijera, u BR design studiju, to je značilo i preseljenje u Istru. Kaže da ga je zavela čarobna Istra, kao i rad s dizajnerom Borisom Ružićem, ali da ne osjeća da je zauvijek odustao od mode. To je pokazala i suradnja na kolekciji za modnu kuću Varteks.
- Moda je za mene kamenčić u cipeli, uvijek me sa svakim korakom malo žulja - kaže Teo i objašnjava da svoje modno "umirovljenje" promatra kroz tri riječi: prošlost, sadašnjost i budućnost. Budućnosti poručuje:
- Spreman sam!
Suknja koja čeka Muzej hrvatske mode
U životu svake žene postoji trenutak u kojem se mora suočiti s neumitnim. Moj je došao kada sam shvatila da nakon klimakterija više ne stanem u konfekcijski broj 36. Nije to baš sretan trenutak, ali na sreću godine ne mijenjaju broj cipela, pa sam tada bila pola-pola. Bio je to i trenutak kada sam poklonila i razdijelila najvrednije stvari iz svog ormara, svu svoju odjeću za koju više nije postojala mogućnost da je ikada odjenem. Otišli su tada D&G, Missoni, Max Mara... Moju omiljenu haljinicu s kišobranima Ane Kujundžić sada nosi jedna devetnaestogodišnjakinja, koktel haljinu Dalibora Bettija njena mama...
I u svakom novom preslagivanju ormara samo je jedna jedina stvar ostala spremljena poput najvećeg blaga, suknja Tea Perića. Uska je do koljena s rezanim donjim dijelom u koji je umetnuta crna svilena mašna, sašivena je od tvida koji na uzorku riblje kosti ima diskretan cvjetni print. Doslovno vječan komad odjeće.
Bila je ta suknja na mnogim premijerama u kazalištima, na Ružama i izložbama, nosila sam je uz svilene košulje i kožne jakne... Nošena je i u svakodnevnim prilikama, a bila je i na dodjeli nagrade za modno novinarstvo (na slici) koju mi je Modni ormar TTF-a dodijelio 2008. godine. Razmišljala sam da je uokvirim, spremim pod staklo i objesim na zid, jer zaista je umjetničko djelo, a onda sam se dosjetila koja je njena bolja namjena. Naime, Muzej Hrvatske mode jedan je od muzeja koje Hrvatska nema, a trebala bi ga imati. I ta će suknja biti moja donacija... Jednog dana.