Tereza Kesovija: Tito je volio da mu pjevam i pričam o Parizu

Rijetki sretnici imali su prošli tjedan priliku šansone glazbene dive Tereze Kesovije slušati u intimi jedinog zagrebačkog francuskog restorana. Nastupila je u sklopu Diner Spectaclea koji će se održavati jednom mjesečno. Osim nje, svoje šansone uskoro će na taj način pjevati i Jasna Bilušić, pa i sestre Ivana Husar Mlinac i Marija Husar Rimac... Tereza nam je otkrila kako je došla na tu ideju, ali ispričala je ponešto i o svojem zanimljivom životu, ljubavima i tome što si je poželjela za 74. rođendan.

Usprkos bronhitisu uspjeli ste još jednom zadiviti publiku. Ovaj put u restoranu, u skladu s francuskom glazbenom tradicijom.

– Hvala! U takvim ‘bolesnim’ situacijama uzdajem se u adrenalin koji i nemoguće čini mogućim. Što se, pak, tiče nastupa u restoranu “Les ponts”, ideja mi je bila otvoriti seriju koncerata po uzoru na “zlatne” 50-e, 60-e, 70-e pa i 80-e pariške godine, kad se uživalo u nastupima francuskih zvijezda u finim restoranima u kojima tzv. Diner Spectacle ekskluzivnoj klijenteli pruža gastronomski užitak uz izvrstan koncert. Takvi restorani bili su odskočna daska mnogim umjetnicima za ulaz u Olympiju ili Bobino. Uz Dalidu, Gilberta Becauda, Brassensa, Sergea Lamu... u početku njihove karijere, i ja sam bila jedna od onih kojima su takvi nastupi koristili.

Dugo ste živjeli u Parizu. Jeste li posjećivali takve restorane?

– Naravno! Nema buke i galame, samo lijepa pjesma i dobra interpretacija koja stvara profinjenu vezu između umjetnika i publike. To je posebno zadovoljstvo. Sada će i biranoj zagrebačkoj publici biti prava poslastica iz neposredne blizine osjetiti puls umjetnika i čuti svaki njegov dah. I pritom nije važno pjevati baš na francuskom jeziku, nego pjevati pjesme iz zagrebačke škole šansone, u njima se krije pravo bogatstvo.

Prije dva dana proslavili ste 74. rođendan. Što ste si poželjeli?

– Slave se samo okrugli rođendani. A i pitam se što se to slavi rođendanom? To što smo stariji, nešto mudriji i što smo živi? Ipak, poželjela sam si da me glasnice služe i ubuduće, da imam što je moguće manje zdravstvenih problema, jer bilo ih je dosta, ali prije svega zdravlje i radost svoje obitelji jer oni su moja sreća.

Imate li običaj svoje goste na rođendanima počastiti pjesmom?

– Ne baš. Čemu? Neka oni malo pjevaju meni!

Zasvirate li još flautu?

– Ne. Uzmem je koji put u ruke, dobro je pogledam, sjetim se lijepih trenutaka, obrišem s nje prašinu i spremim je natrag u kutiju.

Bez čega ne možete zamisliti dan?

– Bez bavljenja nečim. Imat ću velikih problema kad završim autobiografiju na kojoj već dugo radim i konačno je privodim kraju. Neću znati kamo sa sobom, falit će mi nestrpljivost da sve zbijeno u glavi oslobodim i prenesem na papir. Jest koji put naporno, ali i divno. Dok redam rečenice, uz njih se glasno smijem, a i suzama dopustim da poteku.

Vaša unuka Mila već je odrasla djevojka. Uživate li u ulozi bake?

– O da! Moja Mila je dvadeset i dvogodišnja djevojka. Jako je lijepa, a čini mi se još ljepšom iznutra. Razgovaramo o svemu, uživamo u druženju i jako, jako se volimo!

Mila vam se povjerila: “Joj bako, ima muškaraca, ali nema kemije!”

– Da, rekla mi je upravo to. Divno je znati da mlade privlači više od vanjštine, ono nešto nevidljivo što se bez žurbe razotkriva s vremenom.

Je li u vašem životu drugačije? Osjećate li kemiju, jeste li zaljubljeni?

– Svakog dana budim se s osjećajem zaljubljenosti. Razloga ima stotinu. Zar to mora biti baš muškarac? Ne bih rekla. To je sunčano jutro, razgovor s Milom, sinom Alanom, snahom Ljiljanom... susreti s prijateljima koje volim. Ali i pokoji pogled, onako poskrivećki! Sve je to ljubav koja mi život čini ljepšim.

U 52 godine karijere obišli ste cijeli svijet. Gdje još niste nastupali?

– Nisam bila u Kini, Indiji i Japanu. Voljela bih to, ali nije nužno. U Japan sam trebala otputovati na nešto više od mjesec dana i imati tridesetak koncerata s Michelom Legrandom. No, izbio je rat u Iraku i on se nije dao iz Europe. Uzalud su bila uvjeravanja da je Japan podalje od Iraka.

U Moskvi ste 1965. pjevali pred 16 tisuća ljudi. Je li vam to bio koncert života ili volite intimnija muziciranja?

– I kasnije, za 850. rođendan grada, na Crvenom trgu pjevala sam pred još više publike, ali što to znači? Ne volim mnoštvo na koncertu, malo se tu muzicira, nema prisnosti. Posljednji primjer ide u prilog tome. U povodu 21. godine državnosti Republike Makedonije pjevala sam na stadionu za 70.000 ljudi. Stadion je izgledao kao da ga je avion iz zraka zasuo tonom šarenih bombona, sumnjam da je itko od brojnih kolega prisutnih na tom koncertu osjetio nešto više jer to je nemoguće kad ljudima ne vidiš oči. Samo tisuće i tisuće podignutih ruku.

Koja je najveća estradna nepravda koja vam se dogodila?

– Ružne događaje želim zaboraviti. Kad bismo o njima razmišljali, oboljeli bismo.

Da se možete vratiti u jedno razdoblje svojeg života, koje bi to bilo i zašto?

– Kad bih imala čarobni štapić, najradije bih u svoje četrdesete i pedesete jer to su najbolje godine jedne žene. Dovoljno je mudra, a još sjajno izgleda. No, danas mislim da sam i u svojim šezdesetima bila ‘bomba’!

Koja je bila vaša najdramatičnija, a koja najlošija životna odluka?

– Loših odluka je bilo, ne samo jedna! A dramatična odluka donosila bi se kada nema izlaza... baciti se u ponor, skratiti sebi život? To ne, nikada, hvala. Hrabrost je boriti se i ne odustati.

Održavate svoju internetsku stranicu. Imate li i profil na Facebooku?

– Imam laptop, služi mi za brzo primanje i slanje poruka i za pisanje knjige. Facebook a priori odbijam kao i sve druge načine modernog komuniciranja. Previše volim živa druženja, gledanje u oči i čvrst zagrljaj, bez toga ćemo brzo svi otići dođavola.

Otvoreno ste govorili o svoja dva face liftinga kojima ste se podvrgnuli nakon obiteljske tragedije i poslije Domovinskog rata. Planirate li uskoro neki sličan zahvat?

– Blaže varijante poput botoksa, zašto ne, ali one drastične nikad više. Bile su to tužne godine kad sam željela umrijeti od tuge. Danas sam sretna što sam izabrala borbu za život, a u tome mi je i skalpel malo pomogao.

Kako se njegujete, koji su vam fizički dnevni rituali?

– Fizički rituali počinju buđenjem, a završavaju koncertima kad ih ima. Neprestano sam u pokretu. Bavim se svojim malim vrtom i ništa mi nije teško ako imam mir. Voljela bih naći vremena za masaže. Ali teško!

Bili ste u braku s glazbenikom Mirom Ungarom. Kao iskusna žena, smatrate li da je dobro da su supružnici iz iste branše ili je baš to presudilo vašem braku?

– Braku može presuditi nerazumijevanje, ekonomska kriza, preljub i štošta drugo. Ista profesija ne. Možda postoji mala ljubomora i rivalstvo, ali to može biti stimulativno, a ne pogubno. Razlog mojeg prvog razvoda nije bila ista profesija.

U kakvim ste odnosima s bivšim supruzima?

– S Mirom u odličnim, ipak je on Alanov otac. S Ronaldom Lopatnyjem, nažalost, ni u kakvim, po njegovoj želji.

Kojom svojom manom izluđujete drage ljude oko sebe?

– Drage mi ljude nije drago izluđivati, osim možda prečestim kašnjenjem na sastanak. Nije da to želim, ali ako je u pitanju jedan nenalakirani nokat... pa valjda će mi to oprostiti jer ih volim.

Jeste li u karijeri imali zanimljivih zgoda sa zaljubljenim ili čak suludim obožavateljima?

– Nikada mi nitko nije prijetio jer ga neću. Bilo je zaljubljenih, ali plašljivih, bojali su se prići i reći što ih muči, a ruku na srce, što će mi takav. Takvih jako zgodnih priča bilo je u mojoj mladosti, no o tome u mojoj knjizi.

Jeste li ikada dobili ponudu za neko golišavo snimanje za naslovnicu poput Playboya...?

– Nisam imala ni ponudu ni želju da nešto takvo učinim. Samo jednom, dok sam snimala svoju prvu ploču za Philips, u listu s visokom tiražom izašao je veliki članak pod naslovom “Rizik zvan Tereza” u kojem je pisalo o tome koliko novca treba potrošiti za reklamu jednog disko-projekta. Snimljena je i fotografija, ja u kupaćem kostimu koji se jedva vidi pod novčanicama od sto maraka. Oplakala sam svoje neiskustvo. No, za razliku od ovoga što se danas može vidjeti u novinama, ja sam bila časna sestra.

Otkrijte nam tajnu svoje mladosti.

– Eliksir ljubavi eliksir je mladenačke energije. Nisu to ni vješto našminkane oči ni lijepa haljina. To je nešto duboko u što vjerujem i što izvlačim iz sebe u teškim trenucima. Važno je ne gubiti nadu. Mogu jer želim!

Vjernica ste. I za vaš početak bavljenja glazbom ‘kriv’ je jedan svećenik. Jeste li ikada bili na nekoj vrsti duhovne obnove?

– Fra Ivo Peran, koji je posljednjih tridesetak godina svojeg života bio u funkciji gvardijana franjevačkog samostana na Košljunu, zaslužan je za moj put prema glazbi. Kao djevojčica odlazila sam u sakristiju Samostana Male braće u Dubrovniku, gdje sam s djecom pjevala u zboru koji je on vodio. Sretna sam što je svojim časnim životom i mučeništvom posthumno na putu k beatifikaciji. No malo je svećenika kojima mogu iskreno otkriti svoju dušu. Jedan od njih je pater Drago Barešić.

Je li vas ikada zanimala politika?

– Politika kao politika uopće me ne zanima. Ako nije usko povezana sa sudbinom mojih bližnjih, daleko joj kuća!

Jeste li pjevali Titu?

– Da, pjevala sam Titu, pa što? Nisam u njemu gledala maršala nego Josipa Broza i mogu reći da je bio jako šarmantan i fin gospodin. Volio je da mu pjevam “Nona” i da mu pričam, kako je govorio: “Ovaj, bogati, kako da kažem… kako je tamo u tom Parizu?”

Hoćete li ikada u mirovinu?

– Radi li se u mirovini išta osim mirovanja? Ako ne, onda neću nikad u mirovinu. Preživahna sam za nju. Planova u glavi imam, ali - čovjek snuje, a Bog određuje.

Kad se osvrnete, na svoj život gledate u smislu pjesme “Pamtim samo sretne dane” ili vas progone neki događaji koje biste rado izmijenili?

– Neke bih stvari rado učinila drugačijima, ali ne mogu. Ljepše mi je pamtiti sretne dane, ali ne zaboravljati ni one nedavno i sada proživljene.