Današnji, prvi Thrill Blues Festival u Trilju, uvjeren je njegov umjetnički direktor Boris Hrepić Hrepa, naš poznati glazbenik, zasigurno će postati tradicionalan.
Prikazat će se i dokumentarac koji je Hrepa snimio u Memphisu, a lokalni bend najavljuje nešto sasvim originalno, izvođenje starih triljskih pjesama u blues maniri. Najveća zvijezda Festivala je Eric Sardinas i njegov bend Big Motor iz Los Angelesa. S gitaristom koji na pozornici jednostavno “razvaljuje” razgovarali smo na obali Cetine.
Gdje ste upoznali Borisa Hrepića Hrepu? Kako je uopće došlo do suradnje i do dogovora da nastupate na Thrill Blues Festivalu s obzirom na to da ste non-stop zauzeti i “rasprodani”?
Upoznali smo se prošle godine u Zagrebu, na Blues Festivalu. Vrlo brzo smo se glazbeno “našli” , prepoznali i postali prijatelji. Hrepa je vrhunski profesionalac, njegov je zadatak, među ostalim, da vodi hrvatske bendove u Memphis u kojem je “duboko ušao u blues”. Njegovu ponudu nisam mogao odbiti, čim sam imao slobodan termin došao sam. Zajedno stvaramo na ovim vašim prostorima priču o bluesu.
Odakle ljubav i zanimanje prema glazbi, napose bluesu? Rođeni ste u Floridi, otac vam je podrijetlom Talijan, živite u Los Angelesu, počeli ste svirati već sa šest godina?
Da. Potječem iz glazbene obitelji, od rođenja me je pratila, nije mi bila strana. Stalno me preko roditelja okruživala glazba, ali ona je samo i isključivo moj izbor. Na to nitko nije utjecao. Učio sam svirati po sluhu, nisam završio glazbene škole ni imao učitelja glazbe.
Znači, odredili su vas golem talent i upornost, ljubav prema glazbi? Zanimljivo je da ste ljevak, ali svirate desnom rukom, zar ne?
Talent i sluh, tako nekako. Da, ljevak sam, a sviram desnom rukom, nekako “naopačke”, ha ha. To mi ne smeta. Dapače, imam originalan stav i jači zvuk vjerojatno zbog toga. Moj se stil zasniva na energiji, mogu žicu zategnuti više. Mislim da mi je upravo to što sam ljevak pomoglo da stvorim jedinstveni zvuk. Inače sve radim lijevom rukom.
Tko su vaši uzori, istinski idoli? Na čijoj ste se glazbi odgajali?
Pa ovisi. To je tradicionalni blues, u prvom redu Robert Leroy Johnson, američki pjevač bluesa, skladatelj i glazbenik koji je “zarazio” mnoge muzičare. Zatim Elmore James (“King of the Slide Guitar”) i mnogo drugih imena mogao bih spomenuti. Idoli su se mijenjali ovisno o mojem glazbenom i životnom odrastanju i sazrijevanju. Između countryja i drugih stilova, zapravo zaokupljao me spoj različitih stilova – country, delta, blues, rock...
Na leđima imate tetovažu “respect tradition”. Zašto?
Da, tetovirane su mi te dvije riječi koje mi puno, puno znače, koje su zapravo moj životni moto. Kamo god da krenem, uvijek se vraćam korijenima. Korijeni su jako važni, smatram da svaki čovjek mora poštovati tradiciju i korijene. Premda me moja glazba, blues-rock, ponekad “odvuče”, uvijek se njima vraćam.
Koliko uživate u takvom načinu života, biste li što mijenjali?
Izabrao sam živjeti tako, to je moja odluka. Putovati po svijetu, širiti blues i ljubav, ali uvijek i opet se vraćam tradiciji kojoj sam jako vjeran. Znate, blues i rock su jako povezani. Našao sam neki svoj put i ostavio traga.
Imate i svoj bend, Big Motor. Dvojica članova s vama će na Thrill Blues Festivalu u kasnim večernjim satima održati koncert za kojim vlada veliko zanimanje.
Jako sam sretan što oko sebe imam ljude kao što su basist Paul i bubnjar Demi Demi, članovi mog benda Big Motor. Obojica su vrsni i energični glazbenici koji me mogu pratiti na turnejama na kojima sviramo blues-rock.
Kako je i koliko blues zastupljen u Hrvatskoj?
Ne poznajem puno hrvatsku glazbu, ali činjenica je nedvojbena da blues ide u svaku državu. Blues ne poznaje granice. Ja osobno cijenim svakoga tko se zalaže i izbori na putu da blues dođe posvuda.
Što je s drugim instrumentima, na gitari ste virtuoz. Svirate li još koji?
Kad sam bio jako mali dječak, pokušao sam svirati klarinet. No, izbacili su me iz orkestra uz obrazloženje da previše slinim. Cijenim tradicionalnu orkestralnu glazbu i poštujem je. Ona je u korijenima glazbe i to jednostavno moraš cijeniti. I soul, i funk i operu, zašto ne?!
Svako malo spominjete tradiciju. Što ona zapravo za vas znači, kako je doživljavate, jeste li tradicionalist u svemu?
Doživljavam je jako duboko i emotivno. Jesam zapravo tradicionalist, obitelj mi je iznimno, iznimno važna, i najbolji prijatelj. Obitelj, prije svega obitelj.
Kakvo je vaše mišljenje o Thrill Blues Festivalu, postoji li zanimanje za tu vrstu glazbe ovdje, jeste li osjetili bar donekle Trilj i Triljane?
Glazba je snaga i energija, dobar početak jako je važan. Najvažnije je da su ljudi zajedno, da se širi i prenosi energija, pozitivne vibracije i ljubav. Jako sam sretan što sam u ovom mjestu, da mogu, ako mogu, pomoći odrastanju ovog Festivala. Vodili su me na rijeku Cetinu, predivna je. Ići ću na safari na četiri izvora Cetine, a hrana je uistinu vrhunska. Oduševljen sam, puni smo dojmova. Sve nam se ovdje sviđa. Glazba generalno povezuje ljude. Ja vjerujem da i ovdje postoji energija, možda blues nije za svačiji ukus, ali on daje posebnu vrstu energije. Cijenim zanimanje za ovaj Festival.
Kako se osjećate dok svirate? Odakle crpite snagu i inspiraciju za nove glazbene uratke, koncerte, turneje?
Jako cijenim i poštujem interes ljudi za glazbu. Kad sviram, želim da nestane crta između pozornice i publike! Da se spojimo. Glazba je puni krug, koliko daješ, toliko ti se i vraća! A, što se tiče mog vlastitog “akumuliranja”, punim se novom energijom vrlo jednostavno. Koliko dajem, toliko i primam. Moj bend Big Motor i ja s pozornice publici dajemo sve kao glazbenici. Zato smo nakon koncerata “prazni”. Ali, ljubav i podrška koju dobivamo od fanova stalno nas puni i gura naprijed.
Imate li neki hobi izvan glazbe, nešto čime se bavite kad ne razmišljate o “gitari”?
Da, imam. Volim raditi na svom Cadillacu iz 1958. godine. To me jako smiruje za skladanje, pisanje novih glazbenih brojeva i razmišljanje o tome što ću dalje raditi.
Odakle crpite inspiracije za nove skladbe, pišete i stvarate originalnu glazbu što nimalo nije lagano ni jednostavno?
Stvaram autentičan materijal, jako sam ponosan na to što pišem originalnu glazbu. Kroz nju šaljem poruku o svemu onome što sam doživio. Ja zapravo pišem kroz perspektivu svih ljudi koji su oko mene, o onome što im se događa i što proživljavaju. Moja je glazba način na koji ja vidim ono što sam proživio. Način na koji se nosiš s nekim stvarima, susretima i situacijama u životu, a svatko to vidi iz svog drugog, različitog kuta.
Gdje nabavljate svoje slavne gitare o kojima bruje vaši fanovi?
Prvu svoju gitaru, tzv. rezonatorsku imam jako dugo, otkad sam bio vrlo mlad. Dobio sam je kad sam imao samo osam godina. Ja zapravo sviram akustičnu gitaru, a da bih joj pojačao snagu, na velikim koncertima na kojima nastupam, napravio sam električnu sa znatno jačim zvukom. Drugu, moju poznatu “Crnu gitaru” napravile su u kombinaciji dvije tvrtke.
Gdje nabavljate odjeću?
Svi su moji odjevni komadi iz 60-ih i 70-ih prošlog stoljeća, vintage. Ako ih ne mogu nabaviti, onda se rade isključivo za mene.