Točno je 50 godina od prvog albuma benda Deep Purple, evo čime su zadužili čovječanstvo

Bili su najsnažniji kad ih je bilo pet i kad su bili na pozornici. A kako su cijele živote proveli na turnejama i kako ih je stalno bilo pet, nikad nisu prestali biti najveći. Barem u svom žanru.

Deep Purple u utorak slavi pola stoljeća od izdavanja prvog albuma “Shades of Deep Purple”, a danas još uvijek svira. U prvoj postavi, koja je svirala psihodelični pop-rock, odsvirali su samo godinu i pol i ostali poznati po hitu “Hush” koji je svoje mjesto našao na prvom albumu.

U toj prvoj postavi, 1968. i 1969. godine, postavljeni su temelji, u žanrovskom i kadrovskom smislu, benda koji će obojiti svijet u ljubičasto u prvih nekoliko godina 1970-ih godina. Bubnjao je najmlađi član ekipe Ian Paice, jedini član benda koji je tu od prve do posljednje postave, orgulje je svirao najveći majstor svog instrumenta uopće u rock-glazbi Jon Lord, koji je furioznom Deep Purpleovu zvuku dodavao klasičnu glazbu, dok je gitaristički virtuoz bio najveći šoumen hard rocka Ritchie Blackmore. Bio je genijalac koji je čekao svoju priliku da iskoči s pravim hrad rockom, a dočekao ju je na četvrtom albumu “In Rock” 1970. godine.

Na toj su se ploči njima trojici konačno pridružili Ian Gillan, pjevač nevjerojatna raspona glasa koji je odmah oduševio svijet izvedbom pjesme “Child in Time”, u kojoj njegov glas postaje peti instrument, i basist Roger Glover, koji je sve morao uvijek držati pod kontrolom. I napisati pokoju pjesmu. Njih petorica, Paice, Lord, Blackmore, Gillan i Glover, okupila su se 1969. godine, u drugoj postavi benda, koja je zajahala prvi val hard rocka krajem 60-ih i početkom 70-ih, i uskoro se vinula na vrh svijeta. Cream i Jimi Hendrix postavili su temelje tvrdog rocka koji su potpuno uobličili Led Zeppelin, Black Sabbath i Deep Purple. Svi su izdali prvi album između 1968. i 1970. i pokrenuli prvu heavy metal supkulturu.

A te 1970. stigla je i ploča “In Rock” s dva instantna svjetska hita toga žanra, “Speed King” i “Child in Time”, uz “Black Night”, koji je te godine izdan kao singlica. S tim albumom, koji je ime Deep Purplea dobacio u sve kutke svijeta u vremenu kad je upravo ta posthipijevska vrsta glazbe, dugokosih oštrih momaka u trapezicama, bila u svom zenitu. Turneje nakon tog albuma znale su, uz nekoliko hitova, sadržavati i najmanje jednu polusatnu instrumentalnu pjesmu koja je publiku, drugačiju od današnje, zakovala za sjedala.

Kakve su to bile virtuozne bravure: Blackmore bi imao 15-minutne gitarističke solaže, Lord bi, okupan u znoju, morao pridržavati Hammond orgulje da ne padnu i razbiju se, ritamska sekcija Paice i Glover bi i držali sve pod kontrolom i dobivali svoje kratke solo dionice, a Gillan je oduševljavao svijet vokalom kojem nije bilo premca.

Nakon “In Rocka” uslijedio je 1971. LP “Fireball”, na kojem se, osim naslovne pjesme, našao još jedan hit, “Strange Kind of Woman”. Turneja je bila opet jednako žestoka, bendu je sve polazilo za rukom i bio je potreban završni dodir koji bi ga zacementirao kao jedan od, u tom trenutku, dva najbolja benda na svijetu, uz Led Zeppelin koji je te 1971. izdao svoju “Četvorku”, dotad najbolji album hard rocka. Deep Purple je 1972. možda i nadmašio svoje zemljake i rivale objavom onoga što danas pamtimo kao najbolje od najboljeg u žanru – album “Machine Head”. Ploča počinje uraganom na cesti pod imenom “Highway Star”, koji se danas označava kao možda i prva speed metal pjesma.

Tu su i odlična “Pictures of Home”, drugačija i pjevna “Never Before”, progresivna “Lazy” te rokačina “Space Truckin’”, a na nekim izdanjima svoje je mjesto našla i balada “When a Blind Man Cries”. No, album je prije svega obilježio legendarni gitaristički riff najglasovitijeg djela benda do danas – “Smoke on the Water”. Album je toliko popularan da je 2012. dobio i svoje tribute izdanje na kojem su od prve do zadnje pjesme album obradili velikani, od Santane, preko Metallice, do Iron Maidena. Na toj turneji Purple je otišao u Japan snimiti i jedan od najpoznatijih koncertnih albuma žanra, prigodno nazvan “Made in Japan”.

No, čarolija je kratko trajala i brzo je prekinuta. Sljedeću godinu obilježili su sukobi unutar benda, prije svega na relaciji Blackmore – Gillan, čiji su srazovi ostali dobro upamćeni. Nakon samo još jednog albuma, 1973. pjevač Gillan i basist Glover napustili su bend, a na njihovo su mjesto došli David Coverdale i Glenn Hughes. Nikada više bend nije dosegnuo visine sa samog početka sedamdesetih. Tri godine poslije bend je raspušten, Ozzy Osbourne napustio je Black Sabbath 1979., a godinu poslije umro je bubnjar Led Zeppelina John Bonham pa se i taj bend raspao. Ukus se publike promijenio i po popularnosti su počeli prednjačiti punk i postpunk bendovi te oni, poput U2 ili Brucea Springsteena, koji su svirali mainstream rock.

Deep Purple se ponovno okupio 1984. i izdao album “Perfect Strangers”, no kasnije su promjene postave, a dio je benda nakratko bio i Joe Satriani, slabile status benda u svijetu. Godine 1993. bend je zauvijek napustio Blackmore. Današnja je postava benda, osim pjevača Gillana, basista Glovera i bubnjara Paicea, i Steve Morse na gitari i Don Airey za klavijaturama, koji je zamijenio Lorda 2002. godine. Stari je orguljaški mag Jon Lord preminuo 2012. godine. Bend od 1984., nakon što se ponovno okupio, svira neprekinuto, a trenutno je na turneji koja imenom sugerira da je možda oproštajna – “The Long Goodbye”.

Godine 2017. izdao je album “Infinite”, koji je u svibnju prošle godine predstavio i u Zagrebu. Prvi je put bend u Hrvatskoj bio 1975., a činjenica da dva nastupa dijele 42 godine (samo je bubnjar Paice član benda koji je nastupio oba puta), govori mnogo o bendu koji je na samom početku 1970-ih dospio na sam vrh svijeta.