Kada se kaže da je ljubav samo ono što se nalazi između partnera i da samo oni znaju što postoji među njima – ukratko, da sve što se može činiti pukim promatračima ne vrijedi pišljiva boba – to je otprilike sukus odnosa Toma Jonesa i njegove pokojne supruge Melinde Rose Woodward.
Ukratko, cijeli ju je život varao, a ona je punih 59 godina bila pokraj njega, pokraj čovjeka koji ju je cijelo vrijeme nazivao jedinom ženom svog života. Štoviše, u jednom lanjskom intervju nazvao ju je “najvažnijom dijelom svog života”.
Susret u dvanaestoj
Dakle, neobičan ljubavni odnos glavna je tema ovih dana, nakon što je Melinda Rose Woodward, poznata kao Linda, umrla poslije “kratke, ali vatrene borbe s rakom”.
Nedugo prije toga, 75-godišnji Jones imao je zakazan niz koncerata u Japanu, Tajlandu, Južnoj Koreji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali otkazao je sve nastupe, i na svojoj službenoj web-stranici objavio: ”Zbog ozbiljne bolesti u obitelji.”
Par se upoznao kada su oboje imali dvanaest godina, a rasli su u seocetu Treforest na jugoistoku Walesa. Mladi Jones bolovao je od tuberkuloze pune dvije godine i kroz prozor svoje sobe, tako govori, svakodnevno promatrao mladu Melindu Trenchard, kćer vlasnika lokalnog kina.
Prema intervjuu koji je dao BBC-ju lani, promatrao ju je i svakodnevno molio Boga da tuberkuloza prođe što prije kako bi je mogao držati u svom naručju.
U petnaestoj su počeli hodati i “zakvačili se jedno za drugo da je to nevjerojatno”. Vjenčali su se 1957. godine, kada su oboje imali šesnaest, a nakon što je Tom Jones postao slavan, preselili su u Los Angeles, gdje je Linda posljednjih godina živjela vrlo povučeno. Rijetko je napuštala njihov dom u Beverly Hillsu boreći se s emfizemom pluća i oblicima depresije. Život uz Toma Jonesa očito je imao svoje prednosti, ali i brojne frustracije, zbog kojih je jednom prilikom napala supruga, a on je to mirno prihvatio priznanjem da je svjestan da je to zaslužio.
I to nije nikada krio; dapače, javno se hvalio da je u godinama svoje najveće slave znao spavati sa 250 žena godišnje. A slava je došla stvarno brzo. Nakon kratke epizode s bendom Tommy Scott and The Senators 1963., ne naročito impresivne, ali u kojoj je već iskazao svoj specifični grleni bariton, Jones je debitirao kao solo pjevač 1964. godine singlom “Chills And Fever”. Pjesma nije naročito odjeknula, ali je sljedeći singl “It’n Not Unusual” bio bomba i do danas ostao jednim od ne samo njegovih nego i najvećih evergrina svih vremena. Pjesma je odmah skočila na prvo mjesto britanske top-liste, ali se našla i na top 10 američke, što je za jednog (britanskog) debitanta u to vrijeme bilo praktički nemoguće. No, pjesma je sadržavala puno od tradicije američke croonerske glazbe, samo na žovijalniji i živahniji, ali i seksepilniji način no što su to činili Dean Martin i američki pjevači koje bismo mogli smatrati nekom vrstom Jonesovih prethodnika.
Poslije još nekoliko hitova dobio je i priliku otpjevati uvodnu temu za Bondov nastavak “Thunderball” (1965.), ali mu je nakon toga slava u SAD-u počela opadati pa je njegov produkcijski tim odlučio ponešto promijeniti stil, još više ga približiti konzervativnom uhu američkog mainstreama, što je donijelo velike rezultate – singlove “Gren Green Grass Of Home”, “Detroit City”, “I’ll Never Fall in Love Again”, “I’m Coming Home” i, osobito, “Delilah”.
Tim je singlovima podjednako dobro održavao slavu s obje strane Atlantika i bio jedan od rijetkih pjevača (u vrijeme kada su Dean Martin, Tony Bennett, pa i Frank Sinatra već debelo gubili tlo pod nogama) koji je mogao parirati uskrsnulom Elvisu, sada u tijelu sjajnog šlageraša koji je svoju publiku više tražio u klijenteli lasvegaških kazina nego mlađahne buntovne rokerske populacije. Tom Jones je bio i ostao neka vrsta britanskog pandana tog dijela Elvisove karijere, podjednako kvalitetne – iako se zadrti rockabillyji nikada s time neće složiti – samo efektne na posve drukčije načine no što su bili njegovi počeci u Sun Studiju. Promijenjeni ukusi kada je pop-glazba u pitanju, pod utjecajem rocka, soula, funkyja i svih ostalih u međuvremenu stasalih pravaca i stilskih rukavaca, doveli su do neminovnog guranja Jonesa u stranu, ali je za njega uvijek ostala jasno pozicionirana niša: ženska publika, tada već sredovječna, željna spoja dobre glazbe i imidža zavodnika iz stereotipnih ljubića.
S dozom humora
U toj je “nostalgičarskoj” brzini Jones mogao dočekati penziju, ali potkraj 1980-ih doživio je novi uzlet potezom koji je originalno, bar se tako činilo, imao miris blage parodije. Avangardna engleska synth-pop skupina Art Of Noise pozvala ga je 1988. kao glavnog pjevača u obradi Princeove “Kiss” koji je postao Top 10 singl u Britaniji, a u SAD ušao na Top 40 i pokrenuo novi val zanimanja za Jonesa, koji je 1994. još više potvrdio svoj novi status albumom “The Lead and How to Swing It” koji je predstavio novo, čak MTV-ju zanimljivo, produkcijski osnaženo i moderno lice “starog croonera”, ne više kao parodiju samoga sebe. To ga je privuklo i ozbiljnim baštinicima swing, jazzy i sličnim žanrovima poput Joolsa Hollanda s kojim je 2004. snimio hvaljeni album. Čak i za njegov posljednji album “Long Lost Suitcase” kritičar All Musica kaže da je Jones uvijek radio bolju glazbu no što su mu prosječni glazbeni snobovi to kadri priznati te da i u 75. ima strast koju je iskazivao u vrijeme kada je bio vodeći zabavljač u Las Vegasu.
Upitan kako je, unatoč svemu, brak između njega i Linde preživio tolike godine, objasnio je: “Ljubav pobjeđuje sve. I doza humora... Oboje smo odrasli u Walesu, a to, znate, nosi sa sobom dozu humora.”
>> Tom Jones: Muškarcu mojih godina više ne priliči bojiti kosu
Ovaj članak je pisan kao da je umro Tom Jones, a njegova supruga. Niti ja kao njegov poklonik baš nemam želje ovo čitati. Usput, stvarno je gnjusno pokojnicu razvlačiti na ovaj način. Da, zna se da ju je varao. I? Šta sad?