Poznati hrvatski glazbeni producent, DJ te direktor uspješne međunarodne tvrtke za autorska prava IDM music jedan je od najpozvanijih da govori o prijeporima koji nastaju između glazbenika i diskografa po pitanju zarade i naplate autorskih i izvođačkih prava ostvarenih distribucijom kroz internetske i streaming servise. Tomo je zastupatelj nekoliko velikih globalnih producentskih kuća kao i najvećih hrvatskih autora, što mu omogućuje da usporedi situaciju na hrvatskom tržištu s onom na međunarodnom. Imaju puno dodirnih točaka, ali i problema koje ne mogu riješiti ni jedni ni drugi.
Ne čini li vam se da su u svojim pogledima glazbenici i diskografi previše blizu. Mislite li da uopće ima šanse da dođe do dogovora kojim bi bile zadovoljne obje strane i kakvo je stanje izvan Hrvatske?
Ovo nije problem samo u Hrvatskoj već i na globalnom nivou. Nažalost, glazbena industrija nije baš bila vođena kao biznis, što nije ni čudno s obzirom na to da su mnoge tvrtke nastale od bivših glazbenika ili umjetnika koji su se više bavili kreativnošću, a manje ugovorima i financijama. U svijetu su ostala samo tri takozvana majora: Universal, Warner Bros i Sony, te BMG koji je u privatnom vlasništvu, ali je jednako velik. Novac iza industrije pripada investicijskim i mirovinskim fondovima. To je promijenilo poslovnu kulturu tih majora. Naravno, kada se tome doda nesređenost ugovora i financija od prije i današnje digitalno doba, dobijemo razmirice oko prava. Također, tehnološka revolucija dovela je do mnogih prava koja prije nisu mogla biti. Kod nas imamo i još jaki ekonomski faktor. Danas je jako teško domaćim diskografima jer vrlo malo izvođača im može garantirati povrat uloženog. S druge strane, ako diskograf ne uloži u izvođača, onda izvođač to mora sam, pa se pita što će mu diskograf. To sve upućuje na to da je prijašnji model zastario te ostavlja nezadovoljnima i jedne i druge. EU i SAD su dosta promijenili zakone u korist umjetnika i na taj način obezvrijedili takozvane salveta ugovore, koje bi umjetnici potpisali a da zapravo ne znaju što potpisuju. Jedan je od poznatih slučaj Ingrid Chavez koja je prodala pjesmu za 500 dolara Lennyju Kravitzu i potpisala to na salveti, a Kravitz je potom plasirao pjesmu Madonni. Riječ je o pjesmi "Justify my love", a u slučaju koje je sud raskinuo taj ugovor. U SAD-u su ugovori u kojima izvođači svoja prava daju zauvijek vrlo aktualna tema, ali tu se još uvijek čeka neka presuda koja bi stvorila nove smjernice.
Velika se priča zavrtjela oko Taylor Swift. Zasluženo ili ne, o čemu se zapravo radilo?
Taylor Swift je napokon izjavila ono o čemu drugi šute. Današnji modeli streaminga koliko god bili tehnološki zanimljivi, u stvari su modeli koji služe smanjenju prava koja glazbenici i autori imaju. Kada se iTunes pojavio postavio je cjenik sličan fizičkoj prodaji gdje je 70 posto od te prodaje išlo glazbenom svijetu. Streaming servisi će, naravno, zamijeniti model kupovanja, jer realno zašto posjedovati i trošiti memoriju uređaja ako bilo kada mogu slušati pjesmu. Rezultat je zamjena modela u kojem glazbenici rade za model u kojem zarađuju tehnološke tvrtke. Spotify košta 10 dolara mjesečno za svu glazbu svijeta. Usprkos tome, većina korisnika koristi besplatnu opciju. To znači da za glazbenike tu nema baš nikakve zarade, jedan stream vrijedi izvođaču 0,006 dolara. To znači da izvođač mora imati 2000 streamova da bi postigao prihod jednog CD-a, Spotify ustvari gubi novac konstantno i pokazalo se da što ima veći promet svake godine, gubitak se povećava, tj. gubitak raste brže nego promet. Naravno, postavlja se pitanje kakav je to biznis. U stvari, radi se o vrlo jednostavnom poslovnom modelu koji se zove exit strategija, što znači da kada je Apple kupio Beats za tri milijarde dolara, Beats se naplatio za sve gubitke od prije a ostalo mu je još dosta i nakon toga. Zašto Apple nije sam napravio taj servis? Jer je kupnjom dobio korisnike i demografiju koju nema, mlađu publiku za koju se svi bore. Postavlja se pitanje zašto glazbena industrija to dopušta, a odgovor je jednostavan – velike glazbene firme su vlasnici 20 posto Spotifya, a s obzirom na to da je on trenutačno procijenjen na 10 milijardi dolara, oni će u budućoj prodaji zaraditi puno više nego od prava s dodatnim bonusom, a novac od prodaje ne moraju dijeliti s glazbenicima.
Primjetno je da veliki streaming servisi naširoko zaobilaze Hrvatsku. Zašto je tome tako?
Bio sam u kontaktu i sa Spotifyjem i s iTunesom. Spotify je krenuvši osvojiti SAD odustao od manje važnih područja jer kao tvrtka iz EU morao je ozbiljno investirati u infrastrukturu za to tržište. iTunes je u više navrata razgovarao s potencijalnim domaćim partnerima, ali se pokazalo da tu nema zarade. Najvećim problemom smatram to što je Apple natjerao EU na promjenu zakona po kojima vlasnici prava moraju dati prava za cijelu EU, ali obrnuto nitko nije uvjetovao – da oni onda moraju nuditi servis u cijeloj EU.
Kakve su perspektive domaće glazbe u uvjetima permanentnog sukoba glazbenika i diskografa te stalne rasprave oko raspodjele novca od autorskih prava?
Hrvatsko tržište se naglo smanjuje, ali ne samo zbog ekonomske nestabilnosti. Strategija je glazbene industrije bila okrenuta samo domaćem tržištu. Glazbenici i tvrtke koje rade na međunarodnoj sceni stoje vrlo dobro. Taj sindrom je prisutan na svim svjetskim tržištima koja nemaju glazbeni izvoz.
Gdje leži budućnost glazbe, odnosno gdje će se pronaći poslovni model koji će je ponovo učiniti profitabilnim biznisom bez koncerata i festivala?
Usprkos svemu, glazbena industrija je financijski vrlo uspješna i stalno raste. Razlog je jednostavan – upotreba glazbe je veća nego ikada, digitalna prodaja, streaming, filmovi, reklame, TV, YouTube... Najveći je problem što se promijenila poslovna paradigma. Danas je potrebna vrlo velika kreativnost u samom vođenju posla i pronalaženju prave formule za svakog izvođača i autora. Takav način rada je znatno skuplji i iziskuje kreativni odnos glazbenih kuća i umjetnika. Glazbena industrija ne razumije da ne može stalno fanove zvati "lopovima" jer su ti "lopovi" zapravo naši kupci i korisnici. Fanovi nas ne potkradaju jer nas ne vole, što znači da ne možemo primjenjivati metode koji vrijede za "obične" lopove. Današnji "millenialsi" konzumiraju glazbu više nego itko drugi, ali na svoj način. Vlasnici medija moraju shvatiti da su se navike promijenile. "Millenialsi" žele konzumirati sadržaj kada i gdje oni žele, a ne čekati izdavanje koje je koordinirano kroz korporativno razmišljanje o tome kada je za to najbolji trenutak. Danas mali nezavisni vlasnici glazbe i pojedinci zajedno imaju veći tržišni udio nego svi "majori" zajedno, što pokazuje da postoje alternative i da se industrija mora "pomladiti" u razmišljanjima te naći model u kojem su fanovi, umjetnici i industrija na istoj strani.
Tako dugo dok ne makne se nekoliko likova sa Hr. pop-rock scene i ne okrenemo se Europi mozemo i dalje drgljati sa ovim Severinama i Rozgama i po selima i kukati kako za nas nitko nezna a isto je i sa rockom i tim pustim bendovima koji i dalje ostaju blijedo sjenilo balkanskog mentaliteta. Spasa nema !!!!