Show "Nikad nije kasno", koji se emitira nedjeljom na RTL Televiziji, zrelijim generacijama pruža nadu da nikada nije prekasno za ostvarenje želja ili početak nove karijere. Tonči Huljić u stalnoj je postavi žirija te kandidatima daje nadu ohrabrujući ih i podržavajući u katkad teškim situacijama.
“Nikad nije kasno” show je u kojem i ljudi u zrelijoj dobi imaju priliku ostvariti neostvarene želje i pokazati talent. Što vas se najviše dojmilo kao člana žirija showa?
S formatom “Nikad nije kasno” upoznao sam se kao gostujući član žirija u Beogradu i primijetio vrlo atraktivan i dinamičan show. Moram reći da se hrvatska verzija bitno razlikuje. Suzdržanija je i umivenija. Više je akcentirala sudbine i životne priče natjecatelja te zaokupila pažnju nas u žiriju kroz svojevrstan talk show koji se odvija ispred nas. Sigurno je da te većina tih priča dobro protrese ako imaš imalo empatije u sebi. S nekima od natjecatelja ostali smo i privatno u kontaktu pokušavajući im pomoći u privatnom životu. Jole je, moram priznati, taj koji prednjači u nesebičnom pomaganju.
Nerijetko u showu ima suza, pojedine su priče kandidata teške... Kako se nosite s nesretnim ljudskim sudbinama, kako to proživljavate?
Neke od mojih reakcija i sami ste mogli vidjeti u reklamnim spotovima i emisiji. Vidjet ćete uskoro još sličnih reakcija ostalih članova žirija, pogotovo u finalu. Upravo smo ušli u fazu duela i zanimljivo je pratiti promjene u stavu samih natjecatelja. Nakon što su prošli fazu eliminacije malo su im poskočile ambicije, pa više grizu u pjevanju, a i manje je vremena za ispovijed u razgovoru sa Sanjom i Jolom.
Mislite li zaista da nikada nije kasno za realizaciju nečega što priželjkujete? Što si vi još priželjkujete?
Ljudski je probati ako ti se ukaže prilika. Što ona može donijeti, nikad se ne zna. Kad čujem sve što je ljude snašlo u životu, sebi želim samo zdravlje i da stvari u mom životu ostanu posložene kao i dosad. Ionako je sve u Njegovim rukama, pa se mogu samo prepustiti i što manje željeti.
Može li zaista netko od kandidata iz showa napraviti karijeru u godinama u kojima jest? Je li se ikada dogodilo da je netko u 50-ima zaista izgradio karijeru i bio uspješan?
Dobne granice više ništa ne znače. Sve je moguće. Da ste me sa 25 godina pitali kako se zamišljam sa 55, bilo bi mi to apstraktno pitanje. Ljude sa 55 godina tada sam doživljavao kao izvanzemaljce koji samo troše vodu i kisik. Danas mogu reći da nikad nisam bio traženiji i po mnogočemu sam uspješniji nego sa 25 godina. Sve je, dakle, relativno i nepredvidljivo.
Postali ste čest član žirija talent showova. Koja je razlika između mlađih i starijih natjecatelja?
Zapravo prihvaćam biti član žirija jer sam kod mnogih televizija izgradio prijateljske i poslovne relacije. Tako da je to princip “ruka ruku mije”. Nekad trebam ja njima, nekad oni meni, ali u pravilu prihvaćam samo one formate koji idu u više zemalja i koji imaju pretpostavku dobre gledanosti. Ipak sam previše zauzet svojim poslom da bih se mogao odazvati kamo god me zovu. Što se razlike između mlađih i starijih natjecatelja tiče, ona je vidljiva. Kod starijih postoji jedna doza ležernosti u prihvaćanju i života i rezultata. Također su mnogo objektivniji u procjeni svojih dometa i većina se želi samo zabaviti. Kod mladih je krv vrelija i svijet tu da ga pokore, pa svaku kritiku i izbacivanje puno emotivnije dožive. Imao sam svakakvih iskustava, od padanja u nesvijest na bini do svađa ispred i iza kamera.
Mogli bismo reći da ste se i vi našli na novome glazbenom putu kada ste osnovali Madre Badessu?
Da. S te sam strane najbolja reklama i maneken za “Nikad nije kasno”.
Rekli ste da vam je jedna od želja okupiti sve pjevačice Magazina na zajedničkom koncertu. Hoće li se u skorijoj budućnosti realizirati ta ideja?
Nikad nisam rekao – vidiš i to može biti zgodan naslov za show – da mi je to želja ili da me to zanima. Rekao sam da bi to bio lijep događaj, ali nemam se namjeru baviti time. Ne živim u prošlosti. Ljudi me to često pitaju, pa su tako i medijski apetiti porasli nakon Jelenine promocije na koju je pozvala Danijelu, Ivanu i Andreu da zajedno zapjevaju nešto iz ere Magazina i nešto iz vlastitih karijera. Nikakve pozadine nije bilo. Ono na što sam ponosan jest činjenica da su neke od najvećih domaćih i regionalnih karijera – Jelena, Danijela, Grašo, pa i ja kao autor i izvođač “u najboljim godinama” – nastale iz Magazina pod mojim mentorstvom, a da sam bend još uvijek radi punom parom, bez obzira na toliki broj pjevačica koje su prošle kroz njega. Moram naglasiti da se svi još držimo zajedno i da je ta privrženost s godinama još izraženija. Nekako smo paralelni svemir okružen kišom meteora. Srećom, imam velik kišobran i ne pripadamo ni ja ni oni slici estrade koja nas okružuje. Bila ta slika pozitivna ili negativna. Nismo dio te priče.
Kako komentirate Jacquesovu pjesmu “My friend” koja će nas predstavljati na Euroviziji? Biste li joj nešto dodali, izmijenili? Kakva po vašem mišljenju treba biti pobjednička pjesma za Eurosong?
Želim mu svu sreću. Dobro smo surađivali na duetu s Doris kao najavu mjuzikla “Pacijenti”. Ne volim se stavljati u ulogu gatare, ali pjesma ima taj neki eksces koji je nužan u toj koridi. Najjači je adut sam izvođač. Što se recepta tiče, pitajte kuhare s Michelinovom zvijezdom bi li vam ga otkrili.
Spomenuli ste nedavno na jednoj konferenciji kako mladima danas glazba nije seksi, kako na nju gledaju kao na sredstvo zarade. Smatrate da mladi danas ne stvaraju glazbu zbog ljubavi?
Od ljubavi se ne živi... ili se živi kratko. Ima i takvih zanesenjaka, ali, nažalost, shvate nakon kratkog vremena u kojem grmu leži zec. Ja otvoreno priznajem da sam kao mlad muziku shvaćao kao sredstvo kojim se razlikujem od drugih. Dakle, primaran je bio ego. U to si doba bio drukčiji kao muzičar, nogometaš ili vlasnik kafića. Svaki je ugostitelj bio preteča današnjih tajkuna... Živjeli smo u nekom labavom socijalizmu i teško je današnjim metrom mjeriti ondašnje vrijednosti. Još kad sam od klavijaturista promoviran u kompozitora bio sam oči u oči sa suncem. Sljedeća stepenica tek bio je novac i sve ono što on nosi sa sobom.
Koliko ste ponosni na sebe? Smatrate li da ste među rijetkima na ovim prostorima koji su napisali i stvorili toliko pjesama i osvojili silne nagrade?
Nemam vremena za ponos. Prekasno je za njega. Sada mogu samo uživati u tome što radim. Što se ovog drugog dijela pitanja tiče, tu nemam što smatrati, to je stvar statistike i ona potvrđuje navode iz pitanja.
Što vaša djeca Hana i Ivan kažu za vašu glazbu i kako komentiraju vaše uspjehe?
Njima je to nešto potpuno normalno. Oni su vrlo skromni i da nema te fizičke sličnosti sa mnom i Vjekoslavom, po njihovom ponašanju ničim ne biste zaključili da su Huljići. Bili su i jesu u prilici vidjeti svijet i neke ljude koji nisu baš svakidašnji, i to “iz prvog reda”.
Biste li ikada napisali pjesmu za svoju djecu kada bi krenula tim putem?
Oni sami već pišu...
Koga volite poslušati u slobodno vrijeme, dok se vozite u automobilu, recimo?
Slušam sve što vole mladi. Nemam neku preferencijalnu listu. Apsolutno sve. U posljednje vrijeme jako me opušta klasika, ali ne ona 20. stoljeća. Kako su vrijeme i život postajali hektični, tako je i glazba dizala disonantnost i tempo, a danas volim da me glazba opušta. Zato 20. i 21. stoljeće – ne bih, hvala.
Jeste li aktivni na društvenim mrežama?
Neeeeeeeee... Iako me maltretiraju piarovci. To bi zaista bio show da se moj život prenosi na mrežama. Zato opet kažem: ne, hvala.
>>Pogledajte video s audicije za pjevačicu Magazina, iznenadit će vas tko se sve prijavio
Naravno da je izvođač najveći adut i nadam se da će se moći popeti na binu... i još jednom da napomenem izvođača je izabrao htv a ne gledatelji pa prema tome on predstavlja htv a ne hrvatsku...