Tonči Huljić: 'Nema ova zemlja ekskluzivnost za budalaštine, cijela se civilizacija urušava'

Bili ste u Operaciji trijumf, u žiriju regionalnog X-Factora, sada vas gledamo u Zvijezdama gdje ste zbog svojih komentara već dobili nadimak Sotonči. Mislite li da ste bili pregrubi prema nekim kandidatima?

Ne, ja sam samo realan čovjek, sve ovisi o drugima i o montaži tako da je to pitanje konteksta u kojem su neke stvari izrečene. Trudiš se ne biti grub, no to je ipak show u kojem postoje pravila. Mislim da ljude objektivno najmanje zanima kako tko pjeva i što treba učiniti da postane bolji pjevač, čak ih više zanima interakcija nas u žiriju.

Koja bi bila najvažnija odlika natjecatelja da bi dobio vašu podršku?

Kupe me svojom specifičnošću. Moraju biti ekscesni, ne u ponašanju, nego moraju imati neku malu anomaliju u pjevanju da bi bili prepoznatljivi. Savršenstvo je zapravo dosadno, moraš imati neku greškicu, ljudi puno više vole anomalije nego kad je sve predvidljivo i normalno. Sve što je normalno, meni je strano.

Koliko talent-emisije mogu pomoći u potencijalnoj karijeri? Pobjednike mnogih showova zaboravimo do sljedeće sezone.

Propadaju jer nemaju autora. Sigurno slabiji pjevači u ovom trenutku imaju velike karijere, a ovi mladi ljudi u Zvijezdama tek se trebaju pokazati, bitno je da im publika vjeruje, bitno je da u tebi prepoznaje „ono nešto“. To je neopisivo. Kako ćeš opisati lice Božje, ljubav prema jednoj osobi ili mržnju prema drugoj...

Nedavno ste nastupili u Domu sportova kao gost Vojka V. s kojim i repate na albumu. Vojko je od vas samo tražio pravo na sample jedne vaše pjesme, no dogodila se suradnja. Što vam se svidjelo kod njega?

Da se planiralo, ne bi ispalo ovako. Sviđa mi se njegov pristup humoru, sličan je mojem, direktan je jer ima to pravo po defaultu zato što repa. Reperi mogu svašta reći, dok kod mene neke riječi mogu zvučati tendenciozno bilo da ih stavim u nešto što ja radim, bilo da to rade moji drugi izvođači. Vojko je sad već mainstream i dobro je da tu vrstu glazbe slušaju i šire mase.

Prošle godine je u Lisinskom održana 10. izvedba prvog hrvatskog originalnog mjuzikla „Pacijenti“ koju potpisuju Vjekoslava Huljić, Miro Gavran i vi, u režiji Igora Barberića. Što vam je bila inspiracija za „Pacijente“?

Prvo smo se Miro Gavran i ja „nanišanili“ kao tandem. Ovo je za nas bila nova forma i ja sam dosta stvari naučio. A što se tiče inspiracije – nema samo ova država ekskluzivnost na budalaštine; i u svim ostalim zemljama budalaštine su postale trend i pravilo. Cijela se civilizacija polako urušava, na površinu isplivava ono najlošije od ljudi. Većina je puno benevolentnija i dobrohotnija u odnosu na tu malu skupinu ljudi koja je glasna i laprda. U svakom trenutku ta glasna manjina uzme batinu u ruke, to je bilo tako u svakoj povijesnoj etapi, a to se događa i sada. Cijeli je svijet u rasulu i bojim se da oni koji su planirali to rasulo nisu računali na to da će sve otići ovako daleko, pa čak ugroziti i njihove interese.

Na „Pacijentima“ vam je uručena i nagrada “Milivoj Körbler” Hrvatskog glazbenog saveza. Teško je nabrojiti za što ste sve nagrađeni u Hrvatskoj i u inozemstvu, no imate samo dva Porina, i to zbog glasova publike, a ne struke iako ste jedan od najizvođenijih skladatelja. Kako to komentirate?

Zahvaljujem struci na nagradi, lijepo je kad primijete tvoj rad, ali nisam ovisnik o nagradama. A što se tiče Porina, niti ja trebam njemu niti oni trebaju meni. Struka je previše opterećena subjektivnim, a ne objektivnim doživljajem realnosti. Uopće mi je priča o nagradama deplasirana. U ovim godinama puno me više zanima napraviti nešto lijepo, ali ne zato da bih ostavio trag u prostoru i vremenu i bio zaljubljen u svoje ime. Kad se opet rodim, volio bih da mi neke pjesme koje je pisao Tonči Huljić budu drage.

Prije sedam godina počeo je vaš projekt Madre Badessa, što bi možda bilo najbolje opisati kao „world-music“. Ono što radi Madre Badessa sasvim je suprotno onome što ste radili s Magazinom. Je li tu riječ o glazbenom sazrijevanju ili ste se htjeli odmaknuti od uobičajenog izričaja?

U jednoj fazi mojeg života dogodila se potreba da napravim nešto svoje, intimno, što ne podliježe trendu. To je sve u funkciji pametnog starenja. Takav pristup glazbi koja je autentična, koju nitko drugi ne radi, dosta je riskantan s obzirom na to da to nisu nikakvi hitovi na prvu, ali ono je što se meni u ovom trenutku sviđa raditi. Zato sam preuzeo rizik i da pjevam glasom koji je dovoljno duhovit da izvuče i esenciju iz samog teksta. Takvo pjevanje nije moja izmišljotina, pjevali su tako i članovi Bee Geesa na albumu “Saturday Night Fever” koji je promijenio tijek glazbe.

Čija je ideja da pjevate na velovaroškom govoru i zašto?

Moja. Nije bilo opcije da pjevamo na engleskom jeziku. To “ćoškasto” zvuči, nisu to melodije za engleski. Tražili smo nešto autohtono i zato je taj jezik 19. stoljeća, koji u sebi ima 56% talijanizama i 27% turcizama, bio idealan. Kad radim za Madre Badessu, jako se trudim pobijediti šlageraša u sebi.

Prije četri godine najavljivali ste film s glumcem Brankom Đurićem- u kojoj je fazi?

Onda me odnio angažman u Kini, mjuzikl, polako dolazi na red. Ono što mi je sad najbitnije da ću uskoro moći najaviti što ću sve napraviti u slijedećoj godini. Čovjek planira, a Bog se smije. Imam te neke stvari koje su najavljene prije nekoliko godina i sad napokon dolazi do realizacije. Scenarij s Brankom je blizu, rade se neke preinake i stavljen je u proceduru.

Vaš dokumentarno-glazbeni film “Tonetov život ili Bog, lavur, iće i piće” osvojio je nagradu publike na Starigrad Paklenica Film Festivalu, a oduševio je i sarajevski i još pokoji europski filmski festival. DVD filma prati vaš „best off“ materijal.

Da, to je raritet, ali pokazalo se kao vrlo uspješan potez, a i sad se isto radi jedan dokumentarac o meni. Ja nisam čovjek koji uza sve svoje obveze još stigne visjeti na Instagramu i dao sam da mi smisle jednu ideju te „mrežne komunikacije“ s milenijcima i mlađima. U njihovu svijetu nema prostora za televiziju. Društvene mreže za desetak godina postat će primarne.

Sa ženskim violinističkim kvartetom Bond specijaliziranim za crossover glazbu postigli ste međunarodni uspjeh. Imate li namjeru još raditi takve projekte?

Napravili smo pet CD-a, a djevojke su se u međuvremenu udale. Ja sam nastavio raditi s Mrvicom, ali radim i za sebe istu takvu stvar. Maksima sam zapazio kad je imao 16 godina. Privuklo mi je pažnju njegovo ime i gard – izgleda kao maneken, a zapravo je pijanist, i to s gardom.

Na ovogodišnjem Splitskom festivalu obitelj Huljić podijelila je nagrade: osvojili ste prvu nagradu žirija s Madre Badessom, a nagradu publike osvojio je vaš sin Ivan koji je napisao glazbu i stihove za duet Domenice i Kedže. Jeste očekivali da će Ivan krenuti vašim putem?

Radio sam i radim sve da ga spriječim. Teško je ako nastavi ovako dobivati nagrade. Nažalost, on voli pisati pjesme. Ja bih volio da položi pravosudni jer je magistrirao pravo. Ja sam se afirmirao u neka i teža, ali i bolja vremena za bavljenje muzikom u pozadini, kako ja to radim, a danas to nije više tako seksi i zato sve više stagniramo. Cijelu tu okosnicu drži sredovječna garnitura ljudi. Kriteriji su sve čudniji, muzika je sve lošija. Ja se njome bavim cijeli život i od nje živim. Danas mladi ljudi imaju posao, a muzikom se bave sa strane. Prevelika je demokracija koju diktiraju trendovi društvenih mreža, stvara se previše glazbe, donosi nužnost formatiranja radija da se sami obrane od količine glazbe, „da se snađu u šumi“. U ovoj je državi prijavljeno sedam-osam tisuća kompozitora na ovih tri milijuna stanovnika, koliko ih je ostalo ovdje, malo je prevelik broj autora, a ne znam ih na prste jedne ruke nabrojiti.

Glazbom se bavi i vaša kći Hana, već je nastupila i u Kini i u Londonu s Maksimom Mrvicom?

Jako mi nedostaje sad kad je na turneji njezino iskustvo orkestriranja i komponiranja, osim što mi, naravno, nedostaje i kao kći. Ima još jedna dimenzija nje koja će uskoro biti otkrivena – piše i pop-pjesme, prilagođene sebi jer ima specifičan glas. Radi i na posebnoj vizualizaciji, pjesme su na engleskom, neke će biti i na hrvatskom.

U 38 godina postojanja Magazina promijenili ste sedam pjevačica. Kako vidite kad je kojoj vrijeme za solo karijeru?

To se osjeti, dođe do zamora materijala pa je najbolje promijeniti stil. Svaka od njih još se bolje realizirala samostalno nego u grupi. Mislim da sličan pandan u svijetu ne postoji. Problem je što su muškarci u bendu, naravno, sve stariji i teško je dobiti glazbeni identitet i vjerodostojnost – starijima smeta što je balavica, a djeci smetaju stariji u bendu.

Od ‘83. nižete hitove što za grupu Magazin, što za svoje izvođače u Tonici, no glazbeni kritičari dosta su vašeg repertoara proglasili šundom te su vas nazivali „zaštitnikom turbofolka“. Što mislite da vam kritičari najviše zamjeraju?

Kad me upoznaju, onda shvate da mogu raditi širok opus. Ja mogu, mene ponese, volim se zabavljati i ne podnosim osrednjost. Upravo su te krajnosti nešto što mogu shvatiti da iritira kritičare. Ima ih tendencioznih, a da mogu drukčije, pokazao sam sa svojim drugim djelima – od Madre Badesse, Bonda, Maksima Mrvice. Ne znam baš previše ljudi o kojima su Englezi napisali knjigu. I ovdje postoje dvije knjige koje nisu autorizirane. Ja mislim da ću još puno dati. Svakih 10 godina osjetim poriv da nešto drastično promijenim u životu i onda me te promjene drže.

Da, to je slijedeće pitanje – o Vama je književnica Victoria Rose napisala knjigu ‘Iconoclast Icon’, jel Vas iznenadilo kad ste čuli da se o vašim prvim mjestima na stranim ljestvicama piše i knjiga?

Poveo sam Vjekoslavu na sastanak jer sam mislio da se radi o pomahnitalom fanu. No žena je po treći put došla u Split, raspitivala se o meni u gradu, poslikala grad i knjiga je stvarno ispala interesantna. Tražili su me da napravimo i nastavak. Knjiga je zasnovana na stvarnim događajima, ali je fikcija.

Za seriju „Stella“ napravili ste sasvim druge aranžmane poznatih pjesama poput ''Ostani'', ''Čarolija'', i druge, koje su izvedbom glumaca dobile novu dimenziju i bile su hit na yt. Više su „vukle“ na jazz i r'n'r što i nije baš Vaš stil. Kako ste se odlučili za taj korak koji je postao dobitna kombinacija?

To je bila priča sa producentima. Ljudi vole taj oblik sadržaja, mene to interesira, mogu se referirati na spomenuti film sa Đurom koji je jako temeljen na glazbi, takav sadržaj je dobro prošao i u seriji „Na granici“. Ljudima je zabavno prepoznavati stare hitove u drugom aranžmanu, a ovih dana će se u „Pogrešnom čovjeku“ čuti i nova pjesma Petra Graše.

Prije devet godina na WMF ste najavili da pokrećete novi tv kanal „Ona“, kao urednicu ste predstavili Jelenu Veljaču koja je objasnila i cijeli programski sadržaj koji je trebao sadržavati „od horoskopa do recepata pa do tabu tema“ što su prenijeli i svi mediji, no od tog projekta nije bilo ništa. Zašto?

Mi smo iznjeli program, ja sam krenuo širiti tu priču preko bokseva kao što imate Max TV, pokrenuo sam s novim partnerima novog „content providera“ no zbog različitih političkih peripetija bio sam prisiljen sve prepustiti. Zato neću o politici, o njoj mislim sve najgore jer se petlja u sve pore života pa i poslovne, jednostavno sam bio prisiljen i danas imati jednog providera koji je direktna posljedica onog što sam ja učinio. Umorio sam se biti pionir i vizionar u nekim stvarima.

Prije nekog vremena spomenuli ste kako ste se okrenuli vjeri.

Bit života u nekom mom razmišljanju je stalna promjena. Mislim da se svaki čovjek promjeni najmanje dva ili tri puta od kad je bio dijete. Okrenuo sam se introspekciji i ne uzimam stvari da stvari zdravo za gotovo nego sa zahvalnošću. Pitanje vjere nije nešto što volim naglašavati jer je to pitanje osobne higijene. Za sebe mogu kazati da sam katolik na nekom dobrom putu ili da takav postajem.

Poznati ste po tome da radite nekoliko projekata odjednom, čime se još bavite uz „Zvijezde“?

Osoba koja ovoliko puno radi na toliko različitim muzičkim poljima mora imati neki poremećaj. Bipolarni recimo. Ali nije. Imam poremećaj koncentracije i hiperaktivan sam. Ja uvijek moram mijenjati sadržaj da bi bio koncentriran na nešto – moram imati po pet sadržaja odjednom. Sad radim lijepo iznenađenje, jedan instrumental, s filharmonijom, ali bez klasičnog pristupa – riječ je o simbiozi mog instrumentala i glazbe, film s Brankom Đurićem, novi mjuzikl za Igora Barberića, radim još s Mirom Gavranom i glazbenu tv-novelu za milenijalce. Cilj mi je doživjeti starost i pametno ostariti. Umorio sam se bit aktualan, pravo da vam kažem. Naporno mi je načimat stilove pa onda drugi polutalenti to svedu na prosjek, pa onda taj prosjek kopiraju, ali ne mogu to tako dobro i sofisticirano napraviti pa spuste ljestvicu. I onda se javi čudo bakterioloških pojava koje plutaju naslonjeni na trendove, spuste nivo i onda to postane standard. Onda da bi ja išao pisati takve pjesme kojim je spušten standard, moram operirati 30 %svoje inteligencije da se spustim na tu razinu. Drago mi je što sam vrlo svjesno išao u revitalizaciju Grašine karijere jer sam želio prekinuti trend reagettona. 2007. sam krenuo sa tim, unificirao cijelu glazbu i mislilo se da dalje od toga ne ide. Kao što je devedestih bio dance onda ga je nasljedio reagetton, taj isti tempo, svi smo morali raditi pjesmu od 128 bpm-a. Petar Grašo je sa „Moje zlato“ pokazao da i normalne pjesme, spore izazivaju isti efekt kao reagetton. Onda su me počeli zvati da treba još takvih pjesama. Svjesno smo usporili pjesme što je izazvalo potrese u cijeloj regiji. Odjedanput se svi prebacuju na melodičnije pjesme jer vide da prolaze. Desio se revival moderne pop-muzike. Sebe vidim i sa sedamdeset godina kako radim i pišem pjesme u stilu reageattona ili što će već onda biti u trendu.

Pogledajte što danas rade dance zvijezde 90-ih: