Tonči Huljić: Sreća je da mi je supruga i kolegica, mi se svađamo jedino oko tekstova

Baš kada smo mislili da nas Tonči Huljić, najveći hitmaker s naših prostora, ničim više ne može iznenaditi, skladao je misu. I to ne običnu, nego pop-misu, prvu na svijetu. Smatra je svojim kapitalnim djelom, krunom svega što je do sada napravio. A napravio je zaista puno. Održao je koncert sa Zagrebačkom filharmonijom, s Maksimom Mrvicom izgradio je respektabilnu svjetsku karijeru, a njegovi izvođači, od svih pjevačica Magazina, preko Doris Dragović i Petra Graše, neprekidno, već desetljećima žare i pale na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Istodobno je stigao skladati glazbu za brojne serije i sapunice, ali i za mjuzikl Pacijenti, kojega je napisao u suradnji s Mirom Gavranom. Trenutno domaće radio postaje hara Inamorana, hit s novog CD-a Madre Badessa, kojeg izvodi zajedno s Petrom Grašom.

Kako vam je uopće, nakon svega što ste napisali, palo na pamet skladati misu?
I ja se nekad uplašim da mi ništa više novo neće pasti na pamet i to je na neki način prirodno. U trenutku kada ti svrha života postane samo ono što radiš, onda moraš u sebi nalaziti nove motive. Misa mi je stalno bila negdje u primisli i onda su se dogodili signali. Kada razmišljaš o nečemu i dogode ti se iz dva nespojiva izvora dva poziva, a ticala su se mise, onda nema dileme, te znakove treba pratiti. Iako,kada čuješ što su napravili oni pravi koji su pisali mise: Beethoven, Mozzart, Vivaldi, Hayden, Bach, onda ne samo da sebi kažeš: “Neću pisati misu!” već: “Neću se više baviti muzikom.” Ali ja imam neke komparativne prednosti. Imam tehnologiju i drugi ukus ljudi prema glazbi. Nitko nije napravio pop-misu i to je bio dovoljan razlog da se u to upustim baš svim srcem. Pokušao sam jedan mrtav jezik, latinski, staviti u funkciju uz pomoć pop-glazbe. Mogu vam reći, vrlo interesantno je skladati pop glazbu za tekst na latinskom jeziku.

Kako inače radite? Napišete li vi prvo glazbu, a onda ona supruga Vjekoslava tekst ili obratno?
Nikada ne pišem muziku na tekst. Prvi sam put išao skladati na tekst i odmah na latinskom. Izazov je takav da ti dođe da u startu odustaneš. Međutim, situacija je bila krajnje relaksirana. Zanemariš te prijetnje. Rad na misi me stvarno upio. U životu nisam nešto radio s tolikom koncentriranošću. Kognitivne sposobnosti, emotivne, socijalnu inteligenciju, glazbenu inteligenciju, sve je aktivirala. Jednostavno me zaokupila.

Koliko vam je vremena trebalo da je napišete?
Vremena mi još treba. Ono što je nastalo radio sam po šalabahterima, zaokružujući tekst i pišući primjedbe koje mi je davao don Šime Marović koji je završio skladanje misa u Sikstini. Zahvalan sam mu, u svako doba bio mi je na dispoziciji. Bez njega kao vodiča završio bih taj proces, ali nepravilno.

Kojih pravila ste se morali držati?
Postoje neke riječi koje trebaju biti naglašene, neke koje se ne smiju ponavljati. Postoje pravila, pogotovo u Gloriji i Credu, koji su najkompleksniji. U Vjerovanju moraš poštivati emotivnu težinu svake rečenice. Taj trenutak uskrsnuća, “uskrsnuo je treći dan po Svetom pismu”, mora imati drugačiju emotivnu i estetsku vrijednost od rečenice prije u kojoj je “on umro i pokopan, sašao nad pakao”. Tu mi je od pomoći bila ideja i pjesma Bohemian Rapsody, gdje su oni tako šarali, iznijeli su četiri ili pet različitih cjelina koje su držale strukturu i pažnju te sve izgleda prirodno. Ono što sam htio postići su ekstremne emocije, kojima se u posljednje vrijeme bavim i takve pjesme izbacujem van, da su ljudi nekako sretno uplakani. Mislim da će ovdje biti suza i radosnica na potoke. Ne znam koliko će biti blisko mlađima, oni ne znaju da su postojali neki Pink Floydi, Zeppelini, Doorsi, Gregoriani, a za Queen su doznali nedavno, putem filma. Sve sam to spojio u jednu ambijentalnost koju prati kolor Mediterana.

Misa se i zove Misa Mediterana?
Da. Ili mediteranska misa. Ja sam se u zadnjih 10 godina jako orijentirao prema Mediteranu. Dao sam sebi pravo da mogu koristiti glazbu Izraela, Egipta, Alžira, Tunisa, Italije, Španjolske, Francuske, Grčke. Ljubo Stipišić otkrio mi je da postoji samo jedan tradicionalan hrvatski instrument, a to je orlovo krilo. Šuplje orlovo krilo kroz koje se puše. Obeshrabrujuće. Mandolina, harmonika nisu naši instrumenti. Mi u Splitu imamo nešto što se zove monfrina, stari splitski ples, a to je zapravo usporena tarantela koju plešu na jugu Italije. Tamo se održava najveći festival u Italiji. Jednom sam imao priliku s Bregovićem nastupati pred 250.000 ljudi, gdje ljudi 21 dan luduju uz glazbu. Shvatio sam da je to splitski ples, debelo ubrzan jer lijeni Dalmatinci sporo plešu, ha-ha-ha.

Kada ćete misu javno izvesti?
Praizvedba će biti na Splitskom ljetu 6. kolovoza. Bit će Zbor i Orkestar HNK, mislim da ćemo ih morati ograničiti na 50 ljudi. Bit ćemo na bini troje solista, dva instrumentalista i ja. Imam dvije ekipe solista, stariju i mlađu. Nakon Splita, 13. kolovoza smo na pozornici u Opatiji, a onda u Varaždinu. Imam hrvatsku i inozemnu verziju. Imam ljude koji pjevaju i plešu. Ples služi nadogradnji cijele priče. To nije uobičajena koncertna misa koja ima svojih šest stavaka. To je show, nešto između mjuzikla i mise. Jeff Wayne je čovjek koji je napisao najveći show na svijetu, “Rat svjetova”, mislim da će mi koristiti u sljedećoj etapi mise. Bit će jako interesantno, emotivno i egzaltirano. Istovremeno će na neki način približiti mladima pojam vjere i pojam duhovne glazbe koju danas obično smatraju dosadnom, a ljude koji je rade čudnom. Ja ću dokazati da može biti jako zabavno i introspektivno, da svakom čovjeku kada je sluša bude odlično i da se upita: “Ovo čemu sam svjedočio, što je to bilo i što sam ja u tome svemu?” Očekujem da će tako biti.

Spomenuli ste inozemnu postavu, dakle planirate je predstaviti svijetu?
Svaki će se nastup snimiti, odabrat će se najbolji kadrovi i onda ta priča kreće u svijet, kao uvertira koncertu. To će biti prvi sakralni pop-koncerti ikada napravljeni, s velikim interesom i inicijativom izdavača iz Amerike. Mislim da će biti kombinacija Parme i Universala, s kojim standardno radim.

Može li misu napisati netko tko nije vjernik?
Ja sam vjernik i ne znam može li misu pisati netko tko nije vjernik, ali bilo bi mu puno teže. Čitanje Vjerovanja na latinskom u njemu ne bi izazivalo neke emocije. Vjernik se ne postaje krštenjem, već iskustvom u životu i svojom odlukom. Ja sam kršten, ali poslije sam se opredijelio biti vjernik. Da nije sve na meni, nego da mi netko pomogne nositi teret, ha-ha-ha.

Na čemu trenutačno radite?
Radim na puno toga. Ovoga trenutka mogu početi izbacivati van pjesme i zasuti medijski prostor u Hrvatskoj i regiji pa to pravilno doziram. Prije dva tjedna izašao je CD Inamorana koji je nastao potpuno neplanski iz viška slobodnog vremena i viška talenta. Uvod u to bila je opet potpuno neobična, gotovo apstraktna pjesma “Mare luda”. Kada sam vidio da je “Mare luda” došla do publike, da ih dira, zaključio sam da je korona nešto pozitivno kod ljudi učinila. Probudila je nekakvu emociju, strah od smrti učinio ih je možda i boljim ljudima s drugačijim vrijednosnim sustavom.

I vama je, s obzirom na to koliko ste stvarali, korona dobro došla?
Da nije bilo korone, ne bih sada imao misu koju smatram kapitalnim djelom. Do prije godinu dana kapitalnim sam smatrao to što sam započeo na koncertu na Zrinjevcu sa Zagrebačkom filharmonijom. Bio sam kompletno fokusiran na to, ali onda su otpali nastupi. Trebao sam koncert održati u svim glavnim gradovima susjednih država. Otpao je i Paragvaj, Urugvaj, Čile, Argentina. Tako je Misa uletjela u prvi plan, ne samo rada nego i života. Misa je povukla i priču oko dvostrukog instrumentalnog CD-a. To je jedna bizarna situacija da ovo što radimo zovemo CD-om koji više ne postoji.

Možete li nešto više reći o tom dvostrukom instrumentalnom albumu?
Vrlo su interesantni suradnici. Npr., dobitnik Grammyja Wishna Mohan Bath iz Indije koji mi je interesantan zbog pozicioniranja u filmskoj industriji Bollywooda. Victora Espinolu su u Hrvatskoj već upoznali preko suradnje na pjesmi Bjankarija. Jeffa Waina smo spomenuli, on je dao strukturu zapadnog pogleda na Mediteran. I Gorana Bregovića sam zvao da mi nešto odsvira. Trebala mi je Jimmy gitara da mi razbije krajnji sicilijansku fantastičnu temu, šapat sa Sicilije. Ostavio sam mu 16 taktova i zamolio ga da mi odsvira kako doživljava Siciliju. Nakon mjesec dana od njega dobijem cijeli stavak napravljen, toliko ga je to ponijelo. Fantastičan jedan dio. Ta pjesma je jedno malo remek-djelo dva autora. Ostavit ću tu verziju i integralnu, koja je samo moja.

Spomenuli ste Bollywood. Planirate skladati i za njih?
To je najjača filmska industrija na svijetu, ali su stalno u istoj špranci. Najteže se promijeniti, a ostati isti. Sada bi htjeli svoje autohtone instrumente i zvuk malo modificirati na malo više zapadnu glazbenu liniju. Mislim da sam napravio dobru skladbu, to je bio test za cijelu priču, bio je dogovoren sastanak s jednim od tri najveća financijera, a sada je ta ludnica s koronom u Indiji pa čekam.

Koliko ste albuma do sada izdali?
Ne znam. Vjekoslava i ja ne znamo ni sve svoje pjesme.

S kim od svojih brojnih izvođača najviše volite raditi?
Meni su oni svi jednaki. Interesira me stvoriti karijere od početka. Taj dio mi je divan, a onda onaj dio održavanja njihovih karijera postaje dosta naporan. Neke karijere traju i danas, neke su bile programirane da budu instant-proizvodi, ali činjenica je da sve njih znate, oni su dio vaše obitelji, imaju kao i mi normalne, situirane živote.

U kratkom vremenu napustili su nas brojni glazbeni velikani. Tko vam najviše nedostaje?
Zdenko Runjić. Runjić me prigrlio kad mi je bilo 18 godina, imali smo odnos oca i sina, Nedostaje mi Đorđe Novković. Ja nemam danas s kim pričati o muzici, osim s Goranom Bregovićem zato što je naš vrijednosni sustav vjerojatno na umoru. Mi smo živjeli za muziku, a danas ljudi ćele živjeti od muzike pa vide da to nema smisla jer nema para pa odu, npr., u daleko bolje plaćen IT sektor. Mi smo iz drugih razloga ulazili u to.

Vi imate sreću što vam je supruga kolegica. Zapravo, je li to sreća?
Što se mene tiče, to je sreća, ali nisam siguran da ona dijeli to mišljenje ha-ha-ha. Sve sam teži u posljednje vrijeme jer mi se sve manje radi muzika s riječima. Ja znam koju emotivnu vrijednost želim postići pjesmom i izvođačem, ja nišanim, ona gađa i dok se to ne naštima, treba se puno prilagođavati. Time zadovoljavamo prostor svađe koji je potreban u svakoj vezi, ha-ha-ha. Mi se svađamo jedino oko tekstova. Proces pisanja teksta je najsloženiji dio u pop-glazbi.

Što mislite o elektroničkoj glazbi i koristite li je?
Sve više. Kupio sam neke instrumente i odmah sam shvatio da je to za mene velika zamka jer bih se bavio samo time. Ja ne mogu posvetiti život istraživanju tonova, ali mogu imati ljude koji će raditi samo to, proizvoditi zvukove samo za mene. Jednog takvog sam našao. Ovi drugi moraju raditi aranžmane i programirati.

Tonči Huljić niste samo vi?
Ne. Ovoga trenutka imam šest zaposlenih i u tri zemlje po jednog suradnika: Engleska, SAD i Srbija. Jedan radi bubnjeve, drugi orkestraciju, treći programira. Za karijere kao što je Grašina ili Rozgina ne očekuje se samo pjesma. Očekuje se da padne svemir jer sve ispod toga je: “Gotov je, ne valja.” Jedna pjesma u procesu rada doživi tri-četiri transformacije. Bubanj se šalje jednom čovjeku, linije drugom i onda sve dođe na jedno zbirno mjesto, a to sam ja koji na kraju sve to obradim i dajem završni štih. Najlakše mi je raditi mene samog. Ovaj Madre Badessa je potpuni “relax” i to se osjeća. Ostale su potrošile puno energije, motorike, socijalne i emotivne inteligencije. Ako se osjeti na pjesmi da si ti puno na njoj radio, to nije dobro.

Kako zvuči fešta u vašoj obitelji, što slušate?
Ništa, svima nam je dosta muzike. Nama svima paše tišina. Kada smo svi u Splitu, kod nas doma je jedna nepodnošljiva atmosfera. Na svim katovima se svira. Svi sviraju, Hana, Ivan, ja, čak i mama. Vjekoslava, kada ne piše tekst, svira klavir.

Koliko ste dugo vi i Vjekoslava u braku?
U braku smo 34 godine, a zajedno smo 41. Na estradi to i nije čest slučaj.

Kako ste uspjeli?
Samo smo živjeli. Mi smo stalno zajedno i nikad nas nema. Ne znam kako bih vam opisao. I Grašini su isto takvi, možda se zato tako dobro slažemo.

Brojni vaši kolege angažirali su se u politici. Imate li i vi takvih ambicija?
To mi apsolutno ne pada na pamet. Valjda nisu imali drugi izbor u životu.