Tonči Huljić ovog je tjedna iznenadio domaću javnost objavom novog singla, pjesme “Kiša (Bjankerija)”, koju je i snimio u engleskoj varijanti “Rain”. Na pjesmi gostuje Victor Espinola, paragvajski multiinstrumentalist i pjevač, najpoznatiji po sviranju skraćene harfe. Huljić je ove godine imao puno planova. Osim snimanja novog albuma, trebao je nastaviti s regionalnom turnejom na kojoj je namjeravao ugostiti domicilne filharmonije i zborove, ali su koncerti najavljeni za 3.4. u Beogradu, 30.5. u Ljubljani, 7.6. u Splitu te na zatvaranju Sarajevo Film Festivala zbog koronavirusa odgođeni za neka bolja vremena.
Pjesmom “Kiša”, najavili ste jedan novi zanimljivi put kojim namjeravate ići?
Da, imam i želja i mogućnosti za tu situaciju. Svi koji su čuli pjesmu, shvatili su da je to više instrumental. Imam vrlo pozitivna iskustva s takvim primjerom koji je star više od 20 godina. Radilo se o pjesmi “Croatian Rhapsody” koja je na Dori bila peta, da bi samo dvije godine nakon toga bila kreator svjetske karijere Maksima Mrvice. Danas je ta pjesma gotovo tradicionalna u Kini i jedan od velikih razloga Maksimove popularnosti. Naravno, Maksim je popularan i zbog svog izgleda, stava i oblačenja, no ta mu je pjesma otvorila put. Danas trebate imati cijeli paket da bi se proizvod plasirao. Sigurno da jedan dio tog paketa meni nedostaje zbog godina koje imam, ali mislim da to mogu nadoknaditi količinom pjesama koje imam i koje su uspjele u svijetu. Ova pjesma “Rain” prati tu situaciju. Dvojio sam trebam li već izbacivati spot s nadolazećeg albuma koji će biti kompletno crossover. Pitao sam se zašto izbacivati spot kad ne mogu nigdje svirati. Morao sam otkazati koncerte u Beogradu, Ljubljani, i mom Splitu, u kojem je bio planiran happening u jednom kamenolomu koji je impozantan i nije se nikad dosad koristio. Ideja je bila da ga se pretvori u koncertni prostor za sto tisuća ljudi u koji bi ljudi dolazili autima i iz njih slušali koncert. Također je trebala biti i Zagrebačka filharmonija i zbor Filip Dević. Čak i da sad i dođe do relaksacije mjera, nemoguće je da se ti koncerti održe jer su jako skupi s produkcijske strane. Sigurno je da je ova epidemija poharala i kase turističkih zajednica i eventualnih sponzora. Sve ćemo dakle prolongirati za godinu dana. Izbacivati jednu ovako zaraznu i intrigantnu pjesmu je možda bio i samoubilački potez. To je samo pokazatelj moje samouvjerenosti. Dosad imam 17 napisanih pjesama i svaki dan radim nove pjesme. Morat ću malo suspregnuti tu svoju hektičnost.
Jedna slična pjesma – “Children” Roberta Milesa bila je veliki svjetski hit prije više od 20 godina. Mislite li da bi i “Rain” mogla biti hit na plesnim podijima, u nekom remiksiranom izdanju?
Već sam imao tu ideju da na album uvrstim i remiks, ali naravno, ne bih ga ja radio. No, mene bi to previše guralo u pop, a to mi sad smiješno zvuči budući da sam ja karijeru i životnu egzistenciju utemeljio na, blago rečeno, pop-izričaju. Drago mi je što ova pjesma pokazuje spektar suradnje koju namjeravam raditi. Primjerice, Victor Espinola nije poznat našoj javnosti, ali je svirao s Yannijem koji je jedan od najvećih biznismena u povijesti muzike. Radi isto što i ja, ali je imao lakši ulaz u zabavni svijet kada je oženio Lindu Evans, poznatiju kao Krystle iz “Dinastije”. No, nisam ni ja bez veza. Kad svojim prijateljima u Americi kažem da imam 58 godina, začude se jer misle da imam manje, a oni koji su se rodili u ovim krajevima vjerojatno misle da imam više od 100, s obzirom na to da s mojim imenom žive otkad su se rodili. Victor mi je važan suradnik i sa mnom će svirati i na koncertima. U fazi sam i pripreme pratećeg orkestra, a to je minimum od 25 ljudi. Radeći pjesme za Madre Badessu, Mediteran mi je uvijek bio inspiracija. A Mediteran su i Maroko i Tunis, i Grčka i Španjolska i Hrvatska, pa čak i Makedonija. Vrlo često koristim tih sedam osmina jer se egzotično daju obraditi. Napravit ću iskorak i prema Indiji. Gledam da gosti budu što egzotičniji, ali da ih bude što više iz mediteranskog bazena.
U najavi ste kazali kako je ova pjesma pisana za Doru, ali s obzirom na to da je po vama to postalo natjecanje društvenih mreža, pa ste je odlučili iskoristiti za nešto pametnije. Znači li to da ste se razočarali u Doru?
Nisam, nego sam nezainteresiran. Ako netko želi da ga moja pjesma prezentira u Europi, onda se to naruči i radi sustavno i ciljano, za što bolji plasman vani. Ja nikad ne idem gubiti, a smisao svih onih koji se pojavljuju na Dori je da se ispune dječji snovi i da se popne na pozornicu, nešto pjeva i što bude. Pa onda doma u medijima dva mjeseca pričaš o tome što voliš, a što ne voliš i onda te poslije nema. Toga trebaju biti svjesni svi koji s takvim ambicijama dođu na Doru. Eurosong je mjesto gdje se prezentira svoja država, ali ne na način da se sramotimo, kao u većini slučajeva, nego da se zaista pokušamo boriti za pobjedu. Netko radi sustavno na tome, s nekoliko izvođača, s nekoliko tipova pjesama, s autorskim timovima izvana, s tim da se mora imati jasna vizija u što se ide. Pjesma za Eurosong ne smije biti standardna, ona mora biti atipična i ekscentrična, a kao takva na Dori ne može proći. Sad sam iznio primjer moje “Croatian Rhapsody”. Mislim da ne treba dati potpune ovlasti publici da odlučuje, nego imati petlju i kazati – sad hoćemo rezultat, da nismo tamo statistička greška i da ne ispunjavamo dječje snove. Tamo se ne ide da bi se kupila popularnost kod kuće, nego da bi se predstavljala zemlja. Mislim da je pjesma “Rain” toliko ekscentrična da bi našim glasačima bio veliki upitnik iznad glave.
Što mislite onda o pobjedničkoj pjesmi ovogodišnje Dore, za koju ne bih baš kazao da je ekscentrična?
Ante Pecotić je moj uvaženi kolega, a Damir Kedžo mi je drag izvođač, i zbog njih mi je drago da su pobijedili, ali žao mi je što nisu išli dalje. Svake godine je ta rasprava kad netko pobijedi, jesmo li mogli bolje. Sjećam se da smo one godine kada je pobijedio Ivan Mikulić imali 15-godišnju Andreu Šušnjaru koja je bila senzacionalna. Više je poslije Mikuliću taj nastup stvorio problema, nego Andrei koja se razvila kao pjevačica. To je, nažalost, sudbina takve manifestacije. Inače su Hrvati preopterećeni predimenzioniranošću svih tih natjecanja, silnih Porina, Cesarica, godišnjih nagrada. Imate svega, a muzika je osrednja. Ništa se od 2000. godine pa naovamo novoga nije afirmiralo izvan granica Hrvatske! Jest malo u Sloveniji, ali sve ono što danas funkcionira u regiji nastalo je prije 2000. godine. A mi od 2000. svake godine trpamo s nagradama koje su postale redikulozne, pa i onima koji ih organiziraju. Sve se svodi na to tko ima više pratitelja na Instagramu, a prave muzike koju bismo izveli – nema. I zato ne čude takvi plasmani na Eurosongu.
Vaše pjesme imaju i edukativni karakter pa ste nas posljednjih godina naučili velovaroški. Evo, sad se sigurno svi pitaju što je bjankerija?
Za ovu pjesmu smo Vjekoslava i ja morali dobro pogledati u velovaroški rječnik, jer nije ni nama bilo jasno je li bjankerija ili bjankarija. Bjankerija je više talijanski, a pojam se odnosi na sve rublje na sušilu koje je bijele boje. Znate ono, kad vam kažu – imaš li što bijeloga za oprati? Pri tome ne mislim na kokain, nego na gaćice, redžipete, plahte, jastučnice, haha. Opet se vraćam na to da je pjesma izvorno napisana na engleskom, a tekst glasi “I’ll make my way, like a rainbow through the rain”, ili “Napravit ću svoj put kao duga kroz kišu”. I to je zapravo osnovna poruka cijele situacije u kojoj jesmo.
Situacija je teška, pogotovo vašim kolegama glazbenicima koji žive od gaža?
Meni je teško to i slušati i čitati. U sebi imam i previše empatije i pomažem puno ljudi. Ne želim o tome puno govoriti, ali već godinama preko svoje župe u Splitu doniram puno toga. Što se tiče glazbenika, tu se sad trebaju iskazati strukovne organizacije i pomoći ljudima koji žive od toga kada sviraju. Od pjesme koju ja napišem žive i izvođači, njegov prateći bend, vlasnici studija, programeri. Zamislite koliko je to obitelji. Kad pišem pjesmu, ne razmišljam kako ću samo ja živjeti od te pjesme, nego koliko će to pridonijeti nastupu izvođača, pa za koji teren pišem pjesmu – bilo za jednu državu bilo za više njih. O svemu tome Vjekoslava i ja vodimo računa kada pišemo pjesme. Dakle, ako mi kada pišemo pjesme razmišljamo o svim tim ljudima, ovoga trenutka i sve te udruge trebaju pomoći svojim članovima. E sad, treba vidjeti koji su pravi članovi koji se zaista bave tim poslom. Pitanje je zašto veći broj izvođača koji danas zasićuju glazbeni prostor u Hrvatskoj i u normalnim vremenima ne žive od tog posla. E tu treba nastaviti distinkciju – od ljudi koji žive od tog posla, do onih kojima je to gala pa promoviraju neku urbanu, polutalentiranu priču koja je draga samo njima i njihovim prijateljima i ponekom glazbenom kritičaru te “posh” časopisima. A zapravo nemaju vrijednost i nemaju publiku. Mislim da najviše treba pomoći instrumentalistima. Hrvatsko društvo skladatelja pokušava pomoći, no ni skladatelji nemaju para jer je prihod pao 20 posto u odnosu na lani.
Vratimo se malo na pisanje pjesama. Zaista je fascinantno kako ste posljednjih godina ponovno podigli karijeru Petra Graše, i to većinom laganim pjesmama koje se mogu pjevati i usred špice u klubovima?
Negdje 2004. radio sam u Rumunjskoj i ondje sam zapravo otkrio reggaeton. Mislio sam da je to neka rumunjska izmišljotina, nisam imao pojma da je to južnoamerički ritam. Tada je bio onaj hit “Mr. Saxbeat” koji me je osvojio i natjerao da promoviram reggateon na našim prostorima. Taj reggaeton i dalje varira, a samo je razlika u BPM-ovima. Naravno da se tako pojeftinila glazba. A što se Graše tiče, on se nakon pauze prvo predstavio 2011. kao pjevač Madre Badesse. Bio je idealan da ga tri godine poslije iskoristim kao nekog tko će pokrenuti sasvim novi smjer u hrvatskoj glazbi, da prekine najezdu sisa, guzica, spolovila i svega što je išlo u paketu s reggeaton glazbom. I to se dogodilo preko noći. Odjednom su spore pjesme postale popularne, a danas ih je malo previše i nisu bogzna što kvalitetne. Posljednjih deset godina mogao bih nabrojiti 5-6 sentiša koji su dobri. Sve ostalo su bile varijacije na polutalentiranu temu. zato je Petar Grašo bitan, jer je konstanta i jedinstven je u svojoj nenametljivosti. Ali, ako malo bolje pogledate, svi moji izvođači su takvi. Ja se trudim okružiti normalnim ljudima, jer jednostavno dovoljan je jedan ekscentrik i budalaš u društvu.
Nisu samo izvođači nenametljivi, nego i vaša djeca. Ivan i Hana, osim što su očigledno naslijedili vaš talent u pisanju pjesama, čine se zaista kao skromni i nenametljivi ljudi?
Ja bih kao otac preskočio temu djece. uvijek sam bio alergičan kad bih vidio da roditelj bolesno ambiciozno gura svoju djecu. Ja njih dvoje zapravo bolesno zaustavljam, sprečavam i spotičem u njihovu radu, haha. Oni su svoje osobe i neka njihov rad govori o njima.
Dobro, onda možemo o supruzi. Uvijek me zanimalo kako nastaju pjesme u radionici Huljićevih? Pišete li prvo vi glazbu ili ona tekst?
Najprije ide glazba, i upravo zbog problema s tekstovima sve više me privlači instrumentalna glazba. Zato i imam bolji prosjek uspješnosti instrumentalnih pjesama nego onih s riječima. Krećem uvijek od glazbe, s nejasnom idejom kakve riječi želim, ali s jasnom vizijom kakvu emociju ili kontraemociju treba nositi tekst. S obzirom na to da je ljubav “izraubana”, a da suvremeni trendovi idu prema trap/hip-hop glazbi koja je uvela novu kulturu pisanja tekstova, mi moramo dio te kulture afirmirati kroz naše tekstove. Onda nam je problem lažnih moralnih čistunaca koji to hoće ili neće zavrtjeti na formatiranim radijskim postajama ili televiziji. Kao kontru tome dobivamo iz svega onog što Srbi ne žele slušati, a Hrvati gutaju u enormnim količinama. Mi smo tu na pola puta da zaštitimo ono što hrvatski pop jest, i zato u tim tekstovima treba biti inovativan, ali da opet ne prijeđemo granicu ukusa. Evo, mi recimo imamo pjesmu j*bote koja zamjenjuje 50 drugih riječi. Ta riječ može biti i čuđenje, i radost i prijetnja i mi nemamo riječ koja može parirati jednoj takvoj riječi. Ili famozna dalmatinska “A e!” Sljedeća pjesma koju ću napraviti zvat će se “A e”. Time sam sve rekao, haha.
Imate doista puno planova...
Ma imao sam ja isplaniranu cijelu godinu, a onda se umiješala korona. Posljednjih godina sam se naučio da čovjek planira, a Bog se smije. Meni je već zazvonilo zvono na uzbunu u prosincu kada je sve to počelo u Wuhanu. Tada sam američke izdavače pitao: “Što ćemo ako...” A oni su mi rekli kako će to Kinezi riješiti. Eto, ova je godina nepovratno izgubljena i sjećat ću je se po koroni i velikim nastupima koji su otkazani. Vratio sam se iz Engleske 28. veljače, naprasno sam prekinuo snimanje. A kod njih je tada bilo samo 16 oboljelih. Već tada mi je bilo jasno da to neće na dobro. I sad čekamo da sve ovo prođe. A onda će i glazba krenuti dalje.
Ljubav ne poznaje godine: Ove poznate dame završile su s mlađim muškarcima
bolje i to osrednje..nek ono tvoje tuljenje i zavijenje..