Medijski odjeci i gledanost serijala “A Porina dobiva...” najbolji su dokaz da je serijal pomaknuo granice u podizanju filmskih spomenika umjetnicima koji su ispisali ili izveli glazbene podloge naših života. Serijal je nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji TV emisija godine i tim povodom porazgovarali smo s autorom serijala Tonijem Volarićem.
Koliko vas je iznenadila nominacija u ovoj kategoriji?
Poprilično. Često je to u ovom poslu tako, date nešto od sebe, a onda niste svjesni što o tome misle gledatelji, struka i općenito javnost. Nominacija je konkretno priznanje da je netko prepoznao vaš rad i vaše viđenje života i karijera velikih umjetnika.
Jeste li počašćeni što se vaš serijal nalazi uz bok uspješnim televizijskim formatima?
Naravno da je čast, iako treba biti iskren i reći da su adut naše male ekipe i Glazbenog saveza Unison kao inicijatora i producenta, velika imena i njihove životne priče same po sebi. Kad u ekipi imate Olivera, Runjića, Vicu Vukova, Dina Dvornika, Arsena i ostale, onda pucate visoko u “prvenstvu”. Malo je čudno natjecati se s dnevno-političkim emisijama koje su same po sebi gledane, a vaš serijal se više ne emitira pa ovisite o sjećanju glasača. Ali, da, uopće biti s dokumentarnim serijalom uvršten u takvu konkurenciju veliki je kompliment.
Kako je nastala ideja o ovom serijalu i što je bio najveći izazov?
Snimanje serijala inicirala je krovna glazbena udruga Unison, HRT je prepoznao važnost snimanja priča o životima autora glazbenih podloga naših mladosti. Idealna kombinacija, reklo bi se. Najteže je pred gledatelja koji voli nekog od glavnih likova i ima viđenje tih umjetnika u svom srcu i pamćenju, istočiti moju verziju tih ljudi. To vam je kao kad se zaljubite u nečiji glas s radija, a onda vidite tog stvarnog čovjeka u dućanu, slično tome. Rizik od razočaranja je ogroman. A ovo su neka od najvećih i najpopularnijih imena hrvatske glazbe, od njih čak desetorica pokojnih, dakle rizik raste. To je bio najveći izazov, naći konačan oblik priče o velikom umjetniku kojeg će, nakon emitiranja, bar većina gledatelja, još više voljeti.
Najviše se pričalo o epizodi posvećenoj Oliveru Dragojeviću, koji elementi ove epizode su vama dragi?
Kada narod ne treba zvati na okupljanje, kad vam za to ne treba sekretarijat, stranačka mladež ili neka institucija, kad narod u suzama zadnji puta plješće svom čovjeku, onda je on bio njihov i velik. O takvom i tom čovjeku raditi svoju verziju koju će na razne načine gledati milijuni, onda “učite hodati”. Sve ispočetka. Znao sam se usred noći probuditi i sam sebi govoriti: “Ja i moja ekipa radimo dokumentarac o Oliveru. Baš ja. Pa to je nestvarno, mogu li to, što će reći Split, što obitelj, što bliski ljudi?” A onda krenete snimati, priča se plete. I to težim putem jer ne želite igrati na adut njegova imena zbog kojeg će mnogi ionako gledati. Pokušao sam napraviti novo umjetničko viđenje, na neki ga način “uskrsnuti”, pratiti od leta u nebo pa prema rođenju. I važno je odmah shvatiti, ovo nije članak u Općoj enciklopediji o Oliveru, ovo je naše viđenje, jedan od načina da ispričamo njegovu priču, ne izostavljajući važnije trenutke, ali uz rizik da netko primijeti da nema ove ili one pjesme ili sugovornika. Najteže je reći evo ovo je moje viđenje, ovo je moj (naš) Oliver. Htio sam, neuvrštavanjem njegovih izjava, da vam kako film ide kraju, sve više nedostaje taj divni jednostavni umjetnik. I tu naš rad prestaje, sve je dalje na gledatelju. Ovo je samo jedan od “tragova u beskraju”.
Koja priča iz ovog serijala je vama posebno draga?
Mogu vam reći zbog koga sam od njih najviše plakao. Zbog Vice Vukova. Zbog strašne nepravde i 18-godišnje zabrane nastupanja. Zbog jednog od najljepših i najbolje impostiranih glasova koje smo ikada imali, zbog gospodina koji je sve to podnosio, gutao, bio pristojan i uporan. A i zbog činjenice da ni dolaskom neovisne države nije bio omiljen jer nije mislio kao svi. Pa što? Kakve su to gluposti da svi moramo misliti isto kako bismo dokazali domoljublje i kome ga dokazivati i na koji način? Djelima se i konkretnim potezima voli zemlja, ne samo retorikom i umatanjem u zastave, ne jednoumljem. Vice je bio svoj, odbio je iskoristiti auru mučenika koju je imao u očima mnogih, bio je isti Hrvat i vjernik prije i poslije, što se za mnoge ne bi moglo reći.
Pripremate li neki novi projekt uskoro?
Na inicijativu Hrvatskog društva skladatelja snimamo drugu sezonu serijala “Zauvijek skladatelj” o novih 12 velikih skladatelja i tekstopisaca. U prvoj su sezoni priče o Đeli Jusiću, Rajku Dujmiću, Alfiju Kabilju, Peri Gotovcu, Frani Paraću i drugima, a ovog je puta red došao na nešto mlađu generaciju glazbenika.
Dio svog novinarskog staža proveli ste i na BBC-u, kakva sjećanja nosite iz tog perioda i koje ste lakcije o poslu naučili na BBC-u?
Volariću, sve provjeri tri puta, budi nepristran, vodi se činjenicama. Kad nešto objaviš to mora biti točno i jasno. I da, ne daj se impresionirati godišnjim primanjem i sendvičima ili rokovnicima koje dijele političke stranke, one bi morale raditi za opće dobro, to im je zadatak, zato ih narod bira i plaća. Svi intervjui sa nekim svjetskim zvijezdama dokazali su mi pravilo: Što veći umjetnik, političar ili znanstvenik, to pristupačniji i prirodniji jer se ne mora umjetno pozicionirati.
Imate li mjesto na kojem ćete čuvati Ružu?
Pokraj daljinskog.
Ako nam epidemiološke mjere to dopuste, u čijem društvu ćete doći na dodjelu Večernjakove ruže u HNK?
Volio bih povesti sinove, Davida i Vitu.
Ovo više liči na pišuriju jer ima više od polovice marginalaca, prvenstveno čudan politički izbor jugo levih