Top deset inozemnih albuma u 2017.

Budući da sam ove i prošlih godina u Hrvatskoj i putujući po svijetu uživo vidio većinu imena – od U2 i Nicka Cavea, do Dylana, Rolling Stonesa, QUOTSA, Foo Fightersa i drugih o kojima sam pisao u Večernjem listu – izbjegavao sam ovom prilikom poziciju salonskog kritičara koji „ne mrda“ iz sigurne i tople fotelje i napamet fantazira o dalekom svijetu uz pomoć torrenta i streaminga.

Koncentrirao sam se stoga na albumska izdanja koja nešto znače široj domaćoj čitateljskoj publici, a mnoga od ovih imena uskoro dolaze, ili su već gostovala u Hrvatskoj. Jer, složit ćemo se, od desetaka tisuća albuma objavljenih 2017. u svijetu besmisleno je izabirati deset najboljih, pogotovo ona potpuno nerelevantna domaćem tržištu. Zato evo deset izdanja koja široj domaćoj publici mogu pokazati šaroliki raspon domašaja ove godine. Izbjegavajući ezoteriju, ovih deset albuma pokazuje suživot veterana i mlađih autora, kantautora i bendova, tradicije i modernoga, te mnogih žanrova na kojima počiva aktualna svjetska pop-scena.

1. QUEENS OF THE STONE AGE

Skorašnji gosti idućeg INmusic festivala na zadnjem albumu "Villain" učinili su najbolji mogući potez sparivši se s poznatim producentom Markom Ronsonom. Jedan od najvažnijih svjetskih rock sastava motoričku svirku i cirkularne ritmove uz Ronsonovu pomoć provukao je kroz drugačije foltere i ritmove, a prigovori zadrtih fanova pokazuju da predrasude masovne publike postoje i danas. No, Josh Homme najavio je iduću etapu rada QOTSA od koje se može svašta očekivati, te pokazao da se ne srami ulaska u srednju struju, jer ne voli stagnaciju i ponavljanje. Josha Hommea svakako treba medijski "razapeti" što je pred koji tjedan nogom udario fotografkinju na koncertu Queens Of The Stone Age. No, po svemu ostalome - ne samo ovom albumu nego i onome što je napravio kao producent i član benda na zadnjem albumu Iggyja Popa "Post Pop Depression"", ili suradnjom sa supergrupom Them Crooked Vultures ( s Daveom Grohlom iz Foo Fightersa i John Paul Jonesom iz Led Zeppelina) koju sam pred nekoliko godina gledao u Munchenu, te seriji CD-a "Desert Sessions" - jasno je da se radi o ključnom igraču za velike rock utakmice prve svjetske lige. 

2. LCD Sound-system: „American Dream”

Koliko ste albuma i pjesama s riječi “američki” u naslovu čuli do sada? No, to nije spriječilo Jamesa Murphyja, producenta i kreativni motor grupe LCD Soundsystem – koju smo gledali i u Zagrebu – da albumom “American Dream” napravi sveobuhvatan, besprijekoran osvrt na malo manje besprijekornu američku svakidašnjicu. Pun zvučnih posveta Davidu Bowieju i Brianu Enou, Murphy je s “American Dream” uspio ne samo nastaviti besprijekoran niz dosadašnjih albuma nego ga i nadmašiti i snimiti jedan od najboljih radova u ionako impresivnoj karijeri.

3 Lorde: „Melodra-ma”

Vlasnica golemog hita “Royals” koja je s 20 godina stigla na vrhove svjetskih top-ljestvica, Novozelanđanka čijim je hitom i Bruce Springsteen 2014. započeo koncert u Aucklandu, drugim albumom “Melodrama” potvrđuje da nije čudo jednog hita. Spojem odličnih pjesama, elektronike i organske instrumentalizacije, Lorde svjedoči da postoje goleme tržišne mogućnosti za intimistički usmjeren, ali masovno popularan art-pop. Podatak da je “uzela” i hrvatsku putovnicu, jer je porijeklom „naše gore list“, možda je kuriozitet, ali godi imati ovakvu dijasporu.

4. Jason Isbell & The 400 Unit: „The Nashville Sound”

Možda ponajbolji novi američki kantautor, nekad član grupe Drive-by Truckers, osim opor(ben)ih političkih komentara u pjesmama poput “Hope The High Road” ili “White Man’s World”, posvećenih dolasku Donalda Trumpa, ne ostavlja mjesta dvojbi da se radi o autentičnom protagonistu. Na razmeđi rocka i countryja “The Nashville Sound” prekrasan je album koji u sebi sublimira talent sjajnog autora, pjevača i gitarista, te dugu povijest američke pjesmarice kojoj daje novi vjetar u leđa, kao Dylan, Springsteen, Steve Earle i ostali ranije.

5. Neil Young + Promise Of The Real: „The Visitor”

Otkad je 1978. snimio album “Rust Never Sleeps” i kao “tradicionalist” dao podršku Johnnyju Rottenu i punk-sceni, Neil Young jedini je iz svoje generacije koji svako toliko odapne otrovne strelice prema novim (otrovnim) metama. Album “The Visitor” izravna je reakcija na dolazak Donalda Trumpa, kao što se “The Weld” bavio Zaljevskim ratom, “Living With the War” Bushevom administracijom, a s “Monsanto Years” korporacijskom GMO strategijom. Young nije samo iznervirani ideolog nego i majstor koji je u stanju snimati glazbu koja će vas opet prodrmati s mnogo strana.

6. Ryan Adams: „Prisoner”

Sjajnim ovogodišnjim koncertom u Tvornici Ryan Adams napokon se ukazao domaćoj publici, a albumom “Prisoner” i svjetskoj i našoj javnosti potvrdio zašto je zadnjih dvadesetak godina jedan od najcjenjenijih američkih rock-glazbenika. Snimiti nakon toliko albuma još jedan ovako nadahnut kao što je “Prisoner” može samo autentični autor koji s lakoćom i jednakim uspjehom balansira između bendovske svirke i kantautorskog prosedea, intimističkih tema o prekidu veze i energičnog svjedočenja o vezi s prethodnicima iz povijesti rocka čiji niz nastavlja.

7. Robert Plant: „Carry Fire”

Robert Plant zadnjim albumom “Carry Fire” opet pokazuje zašto ga ne zanima slinava nostalgija za Led Zeppelin, nego novi projekti kojima spaja prošle domete s novom inspiracijom. Vlasnik cijenjene serije solističkih albuma na “Carry Fire” opet je dojmljiv na putu kojim povezuje nadahnuća iz prošlosti prebačena u vrijeme sadašnje. Slušajući album, nemoguće je oteti se dojmu nekadašnjeg “rock-božanstva” iz jednog od najvećih rock-sastava povijesti rocka, koje je sišlo na Zemlju i s ovozemaljskih pozicija nudi odličnu novu glazbu i stari glas.

8. Roger Waters: „Is This the Life We Really Want?”

Još jedan bogati i angažirani “lajavac” koji ne posustaje, Waters u svibnju opet dolazi u Zagreb sa spektakularnom koncertnom turnejom zadnjeg albuma “Is This the Life We Really Want?”, kojim je pokazao da teme s “The Wall” u današnjem svijetu traže nova tumačenja. Istovremeno klasičnog zvuka bliskog Pink Floydima, “Is This the Life We Really Want?” posljednji je magnum opus autora koji je zajedljivo u stanju raditi s producentom Radioheada Nigelom Godrichem i istovremeno medijski zapapriti Thomu Yorkeu zbog nastupa Radioheada u Tel Avivu.

9. U2: „Songs of Experi-ence”

Pišući za Večernji list kritiku koncerta s ovogodišnjeg koncerta U2 u Rimu, s turneje u povodu 30. godišnjice albuma “Joshua Tree”, prisjećao sam se inovativnog nastupa u Barceloni krajem 2015. – također prikazanog u Večernjem – kojim su promovirali album “Songs of Innocence”. I naveo da sjajna pozornica samo čeka ponovnu upotrebu. Izveli su u Rimu i pjesmu „The Little Things That Give You Away“ s novog albuma “Songs of Experience”, te nedavno rasprodali turneju u 2018. Mogu U2 zabavljati publiku na stadionima, ali “Songs of Experience” potvrđuje da im je albumska sadašnjost bolja nego mnogo godina unazad.

10. Foo Fighters: „Concrete and Gold”

Usprkos prigovorima o komercijalizaciji i prevelikom rastu Foo Fightersa, Daveu Grohlu prvom je jasno da ulazak u srednju struju ne znači ništa loše, samo drukčije. Kad sam ih pred dvije godine gledao u Slane Castleu pored Dublina pred sedamdesetak tisuća ljudi na njihovu najvećem samostalnom koncertu, i meni je postalo jasnije koliko su Foo Fighters daleko dogurali. „Concrete and Gold“ cementira takvo usmjerenje: produkciju albuma potpisuje pop-maher Greg Kurstin, zbog čega album kao susret hard rock ekstrema i pop senzibiliteta donosi najveći pomak od ranijeg zvuka Foo Fightersa.