Trebaju li Dalmatinci za Zagrebački festival biti poput Meksikanaca za Trumpa?

Već se dugo nisam osjećao tako dobro na Zagrebačkom festivalu, kao na 64. po redu, održanom u petak navečer u dvorani Kornati. Vjerojatno ste gledali prijenos a HTV-u pa ne treba prepričavati. Ali, u kratkim crtama naglasimo sljedeće; u trenutku dok domaća glazbena scena stenje u boflu, kiču i turbofolku, zagrebački festival unatrag nekoliko godine vratio se na utjecajnije pozicije i postao "civilna" smotra pop zvuka. Koja je, kako se i u petak vidjelo i čulo, uspjela spojiti suvremeni zvuk s ponekim retro štihom, kroz odlične pjesme i izvrsne pjevače, skupa sa sjajnim, profesionalnim festivalskim orkestrom.

I na zanatskoj i na autorskoj ravni sve je štimalo, zagrebački rečeno, "k'o vurica" na odlično dizajniranoj sceni. Baš svi na sceni pokazali su, kolokvijalno rečeno, koliko su muzikalni, sposobni na sceni, a uz to i potencijalno komercijalni za široku publiku, što najbolje potvrđuju radijske liste slušanosti. Od 22 pjesme 64. zagrebačkog festivala mogli ste izabrati između mnogih žanrova, a najbolje je sve to provjeriti na dvostrukom CD-u. Pred dvije godine u televizijskom prijenosu spomenuo sam da bi Zagrebački festival trebao postati nalik San Remu – kojemu, nota bene, također svašta prigovaraju – barem po tome da se ne boji novih izazova i modernizacije, ali i da, kad i ako treba, ostane naklonjen onome vrijednom iz tradicije.

Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Ove godine taj se spoj osjetio bolje nego dugo godina unazad. Naklon tradiciji osjetio se u šou-programu Maje Posavec i Marka Tolje prije proglašenja pobjednika, u kojem su sjajno izveli nekoliko pjesama nedavno preminulog skladatelja Ljube Kuntarića koji je obilježio ne samo zagrebački, nego i druge zabavnoglazbene festivale. O razlikama su u prijenosu uživo iz prvih redova govorile Tereza Kesovija, Alfi Kabiljo i Jasna Zlokić, koja je urnebesno objasnila kako se nekad nakon festivala „tulumarilo do devet ujutro“ i išlo se „pijan spavati“, pa uz pljesak publike duhovito savjetovala mladima da ne rade to isto danas.

Sve je te večeri bilo divno i krasno dok se s nespretnom izjavom nije pojavio još jedan zaslužnik, Hrvoje Hegedušić. Samo što je on podbacio u procjeni, a mene oblio hladan znoj u drugom redu ispred pozornice, ali ne zbog reflektora. Za razliku od ovih nabrojanih koji su racionalno i duhovito protumačili razlike između „nekad i sad“, a svako vrijeme nosi svoje kvalitete i mane, Hegedušić je mirne duše procijenio da su nekada „u žiriju sjedili visokoobrazovani ljudi“, „da su se pisale note“, kao da ovi danas u upravi festivala ne znaju note, iako se i glazbeno i tehnološki radi o daleko zahtjevnijim programima spram nekada. Zaboravljajući usput da je nekadašnja zabavnoglazbena festivalska scena, čast izuzetcima, često bila banalni bofl i bedasto tralalakanje puno rupa u lošim metaforama i lakim notama.

Uostalom, i Hegedušić je bio direktor Zagrebačkog festivala nekoliko godina, „pokušao ga spasiti“ kako je rekao, ali je li uspio? Stoga je možda bilo nepristojno tako nešto reći za festival na kojem su ti dali priliku da govoriš, pa to još prenosi i televizija? Ali tek ja nakon tog uslijedila glavna fora, mada bi više volio vjerovati da mu se omaklo nego da je to stvarno mislio. Heg nas je opalio mokrim ručnikom, kao da je prije toga obavio znanstvenu analizu, rekavši da primjećuje kako "ima sve više Dalmatinaca", smjestivši ih otprilike u retoriku u koju Donald Trump upravo gura Meksikance u SAD.

Valjda shvativši da je pretjerao, naveo je i „umjetničkog voditelja, spitskog Riječanina“ i čestitao mu na festivalu. Kao da bi problem Zagrebačkih festivala trebali biti Dalmatinci? Iako nas je malo vratio u prošlost, ovom izjavom stigli smo u vrijeme današnje i u trumpovski popularan izalocionizam, jal spram tuđih uspjeha, samo što oni nisu bili kineski nego dalmatinski. I u retrogradni konzervativizam poput onoga kojim su propali pseudorokeri sedamdesetih ljubomorno dočekivali Bijelo dugme s prigovorima da je to „komercijala“ a „ne pravi rock“. Tako su valjda za Hegedušića zvučale pjesme koje je upravo čuo, jer je nekada bilo bolje. A nije, jer naslušali smo se svega, pa i lošeg kiča tijekom duge prošlosti festivala. Tako je domaća politička koska o „ustašama i partizanima“, umjesto o budućnosti, na festivalu dobila adekvatnu inačicu u Dalmatincima i Purgerima.

Stoga bih, osim izvrsnog voditelja festivala koji je kasnije amortizirao i simpatično ironizirao neugodnu Hegedušićevu izjavu, naveo i urnebesnu konstataciju kolege koji je sjedio blizu mene. Samo da ju Hegedušić ne čuje. "Koji je najbolji Splitski festival? Zagrebački!". Dodao bih, radi budućnost "Zagre-Brački". No, maknimo šalu nastranu, ovom prilikom puno je uputnije sjetiti se koliko je dalmatinskih, ili slavonskih i kvarnerskih, ili bilo čijih, autora u bivše 64 godine učinilo Zagrebački festival boljim. I obrnuto, koliko je purgerskih skladatelja i pjevača stiglo na Prokurative. Uključujući i Ljubu Kuntarića, koji je napisao pobjedničku pjesmu „Ta tvoja ruka mala“ prvog zagrebačkog festivala, a potom i "U nedilju Ane" (popularna "Kad si kupim malim motorin", koju su pjevali i Bosanci iz Bombaj štampe, skupa s Đurom), "Autobus Calypso" mnoge druge.

Prvo, kao rođenom Purgeru ne bih htio da mi netko isprovociran tuđim izjavama prevrne automobil sa ZG registracijom u Splitu, ili da netko ovako dočeka nekog zagrebačkog skladatelja na Splitskom festivalu. Ili Ljubu Kuntarića, rođenog u Čakovcu a školovanog u Varaždinu i Požegi, kad je dolazio na Opatijske festivale ili se preselio u Volosko i počeo skladati u istarskom melosu. Drugo, i puno ozbiljnije, ozbiljna su vremena i nemojmo pretjerivati s jeftinim prozivkama. Kad god sletim iz Londona na zagreba

ki aerodrom i čujem o borbama navijača Dinama i Hajduka, postane mi mučno. U perspektivi mi se pojavi činjenica da nas je samo četiri pišljiva milijuna, naspram 12 milijuna stanovnika Londona. Sad bi valjda od ta četiri milijuna trebalo izračunati koliko je glazbenika, a onda ih i pobrojati tko je porijeklom iz Dalmacije. Najblaže rečeno, nepristojno i nepotrebno, što bi za Hegedušićevu izjavu vjerojatno rekao i njegov veliki prijatelj, ali Dalmatinac naravno, Arsen Dedić.

>> Tereza Kesovija pobunila se na Zagrebačkom festivalu: Kako vas nije sram?!