Ubrzo nakon rođenja 1969. u Ogulinu, redateljica i scenaristica Vlatka Vorkapić preselila se s roditeljima u Zagreb. Krenula je u vrtić na Trešnjevci, gdje je u predstavi igrala mišicu, a koliko je zbog toga bila sretna, sjeća se i danas.
– Bilo mi je jako drago što sam mišica, a ne patka kao neka druga djeca da me ne zovu Vlatka patka – kaže Vorkapić pa, smijući se, dodaje da su poslije često padale i “fore” s njezinim prezimenom.
Odmor kod brata u Italiji
– Kad mu dodate sufiks -ka, dobijete jednu vulgarnu riječ. Zezanje s time pratilo me cijelu osnovnu i srednju školu – smije se. Deset godina bila je jedinica, a onda je dobila brata Veljka. – Nisam bila ljubomorna! Doduše, očekivala sam sestru – šali se Vlatka.
U toplom su joj sjećanju obiteljska ljetovanja u Novom Vinodolskom, gdje roditelji imaju vikendicu.
– Super je to kako mlađi brat uvijek ostane mali braco iako je on sad već ozbiljan čovjek koji živi u talijanskom gradiću Ispri na obali jezera Maggiore. Često mu odlazim u posjet i to mi je super odmor – priča umjetnica. Nakon osnovne škole upisala je Pedagoški obrazovni centar, današnju Petu gimnaziju.
– To je odlična škola! Bila sam baš štreberica, sve sam imala pet, tako da ponekad mislim da sam možda mogla završiti neki drugi fakultet, a ne Akademiju dramske umjetnosti. Dosta mojih kolega iz razreda završilo je medicinu ili stomatologiju, neki i pravo. Što se tiče medicine, vjerojatno bih bila samo dobar patolog jer obožavam serije s forenzičarima – govori s dozom humora. Paralelno s osnovnom i srednjom školom pohađala je Školu za balet i ritmiku. Svaki dan imala je po tri, četiri sata plesa, učila je i solfeggio te imala satove klavira, popodne bi pak provela u redovnoj školi, ali tinejdžerici žednoj znanja uopće nije bilo teško cijele dane provoditi školujući se. Stigla se i zabavljati, a izlazila je u Lapidarij i Kulušić. Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu nije uspjela upisati iz prvog pokušaja. Stoga se odlučila za studij komparativne književnosti i češkog jezika na Filozofskom fakultetu, što je također diplomirala. Iduće godine uspjela je upisati i režiju. – Čudno je to. Prvi prijamni nisam prošla, a druge godine samo su mene primili na tom roku na režiju. No istina je da sam za drugi pokušaj napisala bolji tekst i bolje se pripremila za ispit. Neki bi to nazvali sudbinom, ali ja to zovem slučajnošću za koju bi bilo dobro da je sudbina – smatra.
Ana Karić u filmu studentice režije
Na trećoj godini fakulteta režirala je jedno od svojih najdražih djela, kratki igrani film “Vozačka dozvola”, nagrađen na Münchenskom međunarodnom studentskom festivalu 1992. godine. U njemu su glumili Ana Karić te Mirta Zečević i Zoran Čubrilo koji su tada također još bili studenti.
– Bila sam izuzetno ponosna što je Ana Karić pristala snimati studentski film – ističe Vlatka doprinos glumačke ikone u crnohumornoj drami o djevojci koja se javi na oglas za iznajmljivanje sobe ženskoj osobi s vozačkom dozvolom. – Film se radio u koprodukciji s HRT-om. Oglas za sobu zaista smo objavili u novinama i stavili broj porte na televiziji. Ljudi su se doista javljali – prisjetila se redateljica.
1978. Rođenje brata Veljka
– Najbolje razdoblje bilo je kad se rodio Veljko. Najela sam se čokolade kao nikada jer su roditelji pazili da me ne zapostave.Brat i ja ljetovali bismo sami nekoliko dana dok naši roditelji, koji su bili profesori, ne bi otišli na godišnji odmor i pridružili nam se u našoj kući u Novom Vinodolskom. U jednom dijelu kuće bili smo Veljko i ja, a u drugom teta, ali ja sam se brinula da braco ne bude gladan. Nisam još imala neka kulinarska umijeća pa sam mu svaki dan pripremala jaja, papriku i krumpir u raznim varijantama. Danas se žali da je uvijek bio gladan kad bi ljetovao sa mnom.
1988. Upis na Akademiju
– Volim učiti pa mi nije bilo teško paralelno studirati na dva fakulteta, ADU i Filozofskom. Uz “Vozačku dozvolu” za koji sam dobila nagradu na Münchenskom međunarodnom studentskom festivalu, jako mi je drag i kratki film “Rastreseno gledanje kroz prozor” po motivima dviju Kafkinih kratkih priča.
2012. Dugometražni prvijenac
– Uspjeh filma “Sonja i bik” ugodno me iznenadio. Svi slušamo o fami da gledatelji ne vole domaće filmove, a ipak su se odlučili pogledati moju romantičnu komediju – ponosna je. Film je osvojio i Zlatnu arenu za glazbu koju potpisuju Vlatkini stalni suradnici Stanko Kovačić i Ivanka Mazurkijević, a ovaj put pridružio im se i Damir Martinović Mrle.
– Kad se nađem na istoj valnoj duljini sa suradnicima, ne mijenjam ih. Jako sam sretna kad upoznam ljude s kojima u poslu mogu najotvorenije razgovarati, što je jedan od osnovnih preduvjeta dobre suradnje.
2013. Čekam da mi se dogodi...
– Ostavljam prostor tome da mi se dogode stvari koje još nisu, a priželjkujem ih.
Lijep život “Sonje i bika”
– Evo potvrde snage misli: filmu “Sonja i bik” poželjela sam dug i lijep život u kinima i to se ostvaruje! Dosad ga je u Hrvatskoj pogledalo više od 80 tisuća gledatelja, a u BiH 12 i pol tisuća - zadovoljna je Vlatka Vorkapić. Kako je s Juditom Franković i prije surađivala, redateljica je za glumicu u svom prvom igranom dugometražnom filmu željela vidjeti neku drugu glumicu, misleći “pa neću valjda opet uzeti Juditu”. No, ispostavilo se da je savršena za ulogu Sonje.