Trudim se da mi očinstvo ne bude hobi

Iako je iza njega 18 godina na sceni s grupom Pips, Chips & Videoclips, Dubravko Ivaniš Daddy nikako ne osjeća umor i zasićenje. Kako ide vrijeme i kako se on mijenja, tako se razvija i skupina koja je obilježila povijest hrvatskoga rocka. Duga karijera, brojni uspjesi, ali i obiteljski život – sve je to na Dudi ostavilo traga, pa tako danas, kaže, na drukčiji način pristupa glazbi, njezinu stvaranju i izvođenju.

 – Postoji vrijeme za pozicioniranje prema sebi i cijelom kozmosu, a onda dođe i čas kada spoznaš smrtnost i potrebu da u međuvremenu zabaviš sebe i druge. Svatko tko se javno bavi zabavom zna da je to nevjerojatno zeznut zadatak, osobito ako nisi “na prvu” i samo za lovu. Ide mi na ganglije muzika koja služi samo kao podloga za dnevnopolitički komentar, to je tako dosadno – kaže Dudo koji se s bendom trudi obožavateljima ponuditi nešto drukčije. Tako je nedavno najpopularniji bend iz Novog Zagreba predstavio još jedan novitet u distribuciji svoje glazbe, USB stick u obliku rakete na kojem se nalaze svi dosadašnji albumi, pjesme u izvedbi Klape Bambi, šest neobjavljenih demo pjesama, fotomemorabilije svih postava benda i druge zanimljivosti. Nakon što su proteklih tjedana napunili zagrebački Boogaloo i zadarsko kino Pobjeda, Daddyja i ostatak grupe u promociji ovog za naše tržište neobičnog nosača zvuka očekuje još večerašnji nastup u Rijeci.

Za razliku od drugih slavnih očeva, Dubravko Ivaniš bez zadrške priča o svojoj kćerkici Luciji. Koliko mu je ona promijenila život govori i činjenica da je s njezinim rođenjem promijenio i nadimak.

– Trudim se da mi očinstvo ne bude hobi kao većini očeva koji zanemaruju svoju djecu jer su prezaposleni – kaže Dubravko koji, unatoč gustom rasporedu proba, svirkama i drugim obvezama, uvijek nađe vremena za svoju ljepoticu.

Na pitanje ima li neku novu zanimaciju sad kada je pravi obiteljski čovjek, spremno odgovara:

– Ne znam je li hobi trčanje nizbrdo za kćeri na biciklu i hopsanje natrag uzbrdo po tisuću stepenica. OK, to mi je novi hobi! Upravo ste me omeli u njemu – kroza smijeh kaže 36-godišnji glazbenik. Osim što se voli pohvaliti kćerkicom, Dudo je ponosan i na suprugu Jadranku, poznatiju pod nadimkom Yaya, koja mu je, ističe, velika životna podrška. Par je u braku već gotovo devet godina i ne skrivaju svoju sreću. Dudo često ističe da je tajna njihova braka upravo to što su prihvatili jedan drugoga onakvima kakvi jesu.

Kakav je osjećaj kad sav vaš životni rad stane na jedan USB?

– Ha, ha, to su valjda pitali i Ivu Robića kad je prvi na ovim prostorima snimio LP. Ne znam, treba prekopati Robićeve intervjue i kopi-pejstati odgovore. Odakle ideja za tako nešto? – Ja sam vojskovođa. Mnogi su imperatori pokorili pola planeta, ne zato što im se dopala baš svaka Tunguzija u koju su nabasali, nego da se junače pred nekom djevojčicom koja ih je zanemarivala. Tako smo i mi htjeli progurati Klapu Bambi i neke demo pjesme koje nikad ne bi ugledale svjetlo fafenštajnskog dana i polarne noći da nismo napravili ovu halabuku. Kakav potez, ha?

Nedavno su Pipsi postali punoljetni, koji su vam trenuci u 18 godina bili najteži?

– Uf, baš mi je mrsko naglašavanje tih godina. To sam ja samo uzgred negdje spomenuo u kontekstu činjenice da mi nismo i nikad nećemo slaviti svoje brojke, okrugle ili kockaste. Zato što to svi rade da bi se prodali.

Nećemo o godinama, ali barem se prisjetite nekog najomiljenijeg trenutka iz karijere.

– Sjećam se prvog velikog samostalnog giga u OTV domu, današnjem Boogaloou, i prvog Porina za alter bend. Tada sam mislio da će Porin biti nešto bitno i respektabilno, što se, nažalost, ako smo potpuno iskreni, nije pokazalo točnim.

Starijoj publici vi ste poznati pod nadimkom Ripper, no danas inzistirate na nadimku Daddy, zašto?

– Imena su poput himena. Ripper je bunker, a kad sam postao tata, tj. Daddy, shvatio sam da je stvar u afirmaciji i odgovornosti prema sebi i drugima.

Radili ste u Londonu, jeste li ikada razmišljali da kao obitelj napustite Hrvatsku?

– Da mogu – odmah. Većina sposobnih i ambicioznih, pogotovo oni iz bilo koje umjetnosti, odavno nisu tu. Ne mislim da su zato svi koji su ovdje ostali manje vrijedni, ali ako zaista želiš napredovati, to nećeš uspjeti u zabarikadiranoj baruštini. Ništa mi ne znači biti prvi u selu, zato na tome ni ne inzistiram. Možda s ovakvim tekstom nisam zgodan ni sebi ni drugima, al’ sam zato nezgodan! Familija je sidro, a ja pokušavam more u kojem smo se zatekli učiniti prihvatljivijim i sebi i drugima. Što ne znači da moram svemu tepati, zar ne?

Ljudi vas još uvijek doživljavaju kao buntovnika s početka karijere, jeste li se promijenili?

– Ponajprije sam, što sam stariji, više pragmatičan. Kao obitelj živimo u svom mikrokozmosu, svjesno izolirani. Ostalima se obraćam dozirano i vrlo, vrlo promišljeno. Idem si na živce koliki sam taktičar (smijeh). Uvijek pazim kako se svaki moj potez odražava na familiju. To je najvažnije.

Koliko vas je izmijenio brak?

– Mislim da se iz dosadašnjih odgovora jasno vidi da sam ostao isti onaj šufter kao i prije (smijeh). Ne znam, vi mi recite…

Je li vam važno i koliko da je vaša životna partnerica iz iste branše?

– Najvažnije mi je da je Yaya normalna i dobra osoba, a to što kuži stvari je bonus kvisko. Kad zakasnim dva sata na večeru, a to je često, zna da nisam bio s dečkima na cugi nego me nešto spopalo na probi. Nikad mi ne kaže ni jednu riječ!

Osim što ste promijenili nadimak, što se još promijenilo kod vas kada vam se rodila kći Lucija?

– Htio ili ne, postao sam strpljiviji. Biti otac znači ispočetka iščitati i pokušati razumjeti sebe. O, da, ono što je najteže – ponekad si moram i oprostiti neke svoje nedostatke. U suprotnom, nisi sposoban biti nečiji tata.

Biste li voljeli da Lucija nastavi istim glazbenim putem?

– Dobar je odgoj onaj u kojem djetetu omogućimo da samo za sebe dobro odabere. Mnoga današnja zanimanja nisu postojala prije 10 godina, a prije 20 većina bi ljudi za takve poslove tražila objašnjenja u rječniku stranih riječi. Hoću reći, nemam pojma čime bi se Lucija mogla baviti, mi joj u svakom slučaju moramo osigurati emocionalnu, intelektualnu i materijalnu platformu za taj odabir.

Kako izgleda vaš prosječan dan?

– Pokušavam se nesmetano baviti glazbom šest sati dnevno, s bendom ili sam. Da bih u tome uspio, moram dobrim dijelom biti i sam svoj diskograf, PR menadžer, roady, koordinator svega i svačega, spajator i razdvajator, a, naravno, i administrator svih bendovskih pojavnosti, kako na internetu tako i drugdje. Dakle, to bi, kad sve zbrojimo, bilo barem deset sati zezancije dnevno.

Pomalo iznenađujuće za jednu astronautsku bitangu, zar ne? Što dalje imate u planu, poslovno i privatno?

– Pripremam se za Lucijinu osnovnu školu od jeseni, pa treba malo ponoviti gradivo!