Neki dan me dopala najljepša moguća zadaća koja jednog strica uopće može dopasti. Brat i njegova ljupka supruga zamolili su me da im jedno nedjeljno prijepodne pričuvam djecu dok oni obave kupnju u Ikei. Kako na moj potvrdan odgovor nisu morali dugo čekati, te su primijetili da me to čak i veseli, ubacili su i mogućnost odlaska na švedske mesne okruglice...
Iako je njihovo ponašanje ukazivalo na to da bi se ovo moglo pretvoriti u cjelodnevno čuvanje - otkrit će, naime, i hot dog, te odjel s namještajem u pola cijene - od ranog jutra bio sam kod njih čekajući da se moje dvije nećakinje probude. Prvo se, oko pola osam, probudila ona mlađa, Katja. Plakala je i derala se iz svega glasa. To je naravno probudilo i njezinu dvije godine stariju sestru Anu, a koja je s urlanjem započela tek kada je vidjela da je umjesto roditelja čuva striko Mijo, kako me zove jer još uvijek nije u potpunosti savladala izgovor glasa "r". Kako bih ih što brže pridobio za sebe, vadim unaprijed pripremljene poklone. Ana je dobila Kinder jaje koje ću joj nešto kasnije, suprotno naputku roditelja, odmotati da slobodno pojede čokoladu, a ova mlađa - koja je nešto izbirljivija - plišanu lutku princeze Sofije iz crtića Sofija Prva koji se svakodnevno prikazuje na RTL Kockici. Plač je, ne moram ni spominjati, odmah prestao, a Katja je počela stiskati Sofiju nakon čega bi se začula lijepa pjesma iz uvodne špice.
"Sofija Pjva!", začuo sam i od Ane, koja je samo na trenutak odložila Kinder jaje kako bi iz ormarića izvukla daljinski upravljač i, konkludentnom radnjom pokazivanja prema TV-u, dala mi do znanja da bi im trebao pustiti taj crtić od kojega, iskreno govoreći, i nisam previše očekivao.Naime, odrastao sam na Ninja kornjačama koje sam znao gledati i pet puta zaredom, a kako je to bilo vrijeme kada je po svakom stanu bio najviše jedan televizor, a ne kao danas u svakome džepu po dva - tako su i ostali ukućani uživali u genijalnom humoru tih tinejdžerskih mutanata iz kanalizacije! Neka princezica spram toga, jasno, i nije bila nešto čemu bih se posebno veselio... Pa ipak, već nakon prvih desetak minuta, kada sam pohvatao radnju, te počeo navijati za tu malu seljančicu koja je iznenada postala princeza da se svima dokaže, shvatio sam da je crtić zapravo genijalan. Duboko sam suosjećao s njezinom sudbinom, a njezine avanture pratio sam s neskrivenim uzbuđenjem. Djevojčice su ponovno utonule u san, a ja još uvijek nisam prestao s gledanjem. Iako je u to vrijeme na svim ostalim programima bilo nešto ozbiljno - nešto što bih kao građanin s aktivnim biračkim pravom prema očekivanjima svakako trebao gledati - razna politička sučeljavanja i obraćanja naciji, nisam se mogao odvojiti od te vesele družine iz kraljevstva Sofijina novog oca. U ovo doba pred izbore, naime, više volim gledati animirane bajke od onih koje dolaze iz usta političara...
Pri tome se, nota bene, u potpunosti promijenilo moje mišljenje o današnjim crtićima. Do sada sam smatrao da su novim crtićima kompjuterske animacije oduzele dušu, te da današnja djeca nemaju pravi doživljaj tih živopisnih likova. O sinkronizacijama, da spomenem još i to, nisam previše ni razmišljao. Znao sam da ne mogu biti bolje od Marottijevih... Međutim, kako mi je pokazala Sofija Prva, ali i neki drugi crtići koje sam tijekom tog prijepodneva pogledao uglavnom na RTL Kockici dok su mi nećakinje još uvijek mirno spavale, a među kojima bih posebno izdvojio Doktoricu Pliško, Praščića Pepu i Spužvu Boba - nisam bio u pravu! Crtići na RTL Kockici su, naime, odlični pa im, evo, ovim putem dodjeljujem i ovo svoje tjedno priznanje: TV ružu. Brat i šogorica iznenada su se vratili jer, pokazalo se, do Ikee nisu ni stigli. Izgubili su se u kružnim tokovima oko nje... "Ne dirajte moje krugove!", čuo sam brata još s vrata kako nezadovoljno gunđa, te poentira:"Rekao je zasigurno inženjer prometa prije nego što je napravio prilaz Ikei!" Njegova supruga to je ignorirala, vjerojatno kriveći njega što su se morali ranije vratiti, te je sada s nimalo ljupkim tonom u glasu pitala što smo mi radili. Taman kada sam htio priznati da smo gledali TV, te krenuti kući prije nego što svoju ljutnju usmjeri prema meni, iznenada se začuo Anin pospani glas. "Mi smo spavale...", rekla je, "a striko Mijo gledao je crtiće!" Smijeh koji se prolomio stanom probudio je i njezinu dvije godine mlađu sestru Katju, koja je tada opet počela plakati, ali ovaj put od smijeha.