Smrt nije svaki put ista, niti njezin čin odjekne svaki put isto. Taj mukli zvuk timpana pokatkad zvuči nevjerojatno. Kao sredinom oktobra, tog pretoplog listopada, kada su Armenci protjerani iz Stepanakerta, a započeo je još jedan strašni rat na Bliskom istoku, i kada je Zagrebom odjeknula smrt Vjerana Zuppe. Dvadesetpetogodišnjaka, koji je prije već skoro šest desetljeća došao na čelo Galerije Studentskog centra, odakle će postati upravitelj Teatra &TD, vjerojatno najznačajnijeg kazališta u ukupnoj hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kazališta koje je zacijelo bilo veće i moćnije od kulture i od grada u kojima je nastalo, a odmah po Zuppinom odlasku i nestalo. Njegovu smrt nevjerojatnom čini upravo taj dojam da je ono što je radio bilo veće i moćnije od konteksta, i da je bilo izuzetak. Izuzetak od smrtnosti.
Zuppa pripadao je skupini mladih pisaca iz "književne revije za suvremene probleme", kako je u duhu vremena bio podnaslovljen Razlog. Bio je razlogovski ideolog, arbitar stila, upućen u najaktualnije književno-teorijske i filozofske mode u Francuskoj, kreativni strateg, genij velike zamisli, obaviješten, duboko utemeljen, pametan i u svakom trenutku duhovit. Cinik s pokrićem, jedan od rijetkih, ako ne i jedini među hrvatskim piscima. Ljude oko sebe činio je boljim: toliki su popropadali nakon što bi ih život i povijest odveli nekamo dalje. Pisac zakučastog esejističkog stila, ali nikad praznorjek, nikad šupalj. Godine 1976, a ne 1978, kako sam to bio napisao, objavio je poemu "Prijatelj Silvestar", kojom je, pored ostalog, obrazložio svoja teorijska načela. Kakva bi razlogovska poezija trebala biti? Zuppa će to pokazati u "Prijatelju Silvestru", lijepo dizajniranoj knjizi, koja zbog svog formata teško ulazi na police, među druge beletrističke i pjesničke knjige, ali bi joj tamo, na toj imaginarnoj polici - koju češće sređujem u ovim tekstovima, nego u stvarnome životu, među knjigama svojih kućnih biblioteka - bilo mjesto između Dragojevića, Petraka i Horvatića, a odmah pokraj genijalnog razlogovskog esejista i kritičara Brune Popovića, tog najbližeg Zuppinog književnog srodnika.
Knjizi "Prijatelj Silvestar" posvetio sam krajem veljače 2013. Subotnju matineju. Naslov mog teksta "Bog je kišobran" mislim da je uspjela sublimacija Zuppine cinične geste, pisane i usmene, pjesničke i razgovorne. Pet godina kasnije, na kućnu mi je adresu stigla knjiga "Kristijan Silvestar", podnaslova "međuosobni zapisci i prepisci", nadopunjeno i malo izmijenjeno izdanje "Prijatelja Silvestra", s posvetom koju zacijelo vrijedi citirati: "Miljenku J. Vjeran Z. 2018. proljeće". U međuvremenu smo se, i poslije toga, usput susretali, razmjenjivali po nekoliko konvencionalnih i apsurdnih riječi, vedro, kao dvojica u vremenu udaljenih ljudi, bliskih u koječemu što od tog vremena nije.
Nanovo sam čitao knjigu, i u njoj, pored naknadnih Silvestrovih intervenata, nalazio i ponešto što je Zuppa u knjigu prokrijumčario, a što joj, strogo govoreći, nije pripadalo. Teško da je to netko mogao primijetiti, ljudi slabo čitaju kada i čitaju, a uglavnom ne čitaju. Mene je, međutim, ganuo taj Zuppin kasni sentimentalni šverc. Bio je emotivan čovjek - ne bi mogao biti intelektualac i znalac da nije bio emotivan - ali se uglavnom čuvao sentimentalnosti. Njegove godine, naime, one godine u kojima je bio pri vrhuncima, ili u kojima je njegovo vrijeme bilo u suglasju s vremenima povijesnim, bile su šezdesete i sedamdesete. Sentiment je tada bio demode u poeziji i u teoriji. Pola stoljeća kasnije vrijeme je iskočilo iz zgloba, Zuppa je ostao javno ugledan, ali se u nekom provincijskom Zagrebu i u još zabačenijoj Hrvatskoj o njemu, premda javno uglednom, ništa više nije znalo. Bio je priman kao "politički analitičar" u vrijeme izbora, ili kao "ideolog ljevice". Koje ljevice, kakav ideolog? I tako, već sasvim izvan vremena, napisao je nekoliko sentimentalnih pjesama, koje nisu imale veze sa Silvestrom. A znao je da knjige za njih neće biti. Pa ih je tako, kao kukavica jaje, podvalio Silvestru.
Recimo divna "Onako: korak po korak", namijenjena očito ocu, Tomislavu Zuppi, pjesniku i tekstopiscu nekih među najupečatljivijim dalmatinskim songovima, djelovat će u tih nekoliko dana po Vjeranovoj smrti kao savršen nekrolog, autonekrolog jednoga vedrog cinika. Evo vam pjesme, cijele: "Nebo se raspucalo u zvijezde./ Daljina je, znam, tako blizu./ Izabirem put da se vratim,/ ali dan me još vara./ U čemu prepoznati što?/ I mrak me još vara,/ ali ne više od toga, ćale moj./ Oče. Tebe susrećem na mjestima/ na kojima te nikad još nisam vidio./ Znam samo još jedno:/ Pjesma ti puše s mora./ Otkako to mogu ćutjeti/ zajedno možemo šutjeti./ A ono što dugo te zanima/ mogu sad objasniti./ I ja, već dugo vremena,/ onako korak po korak,/ proširujem domovinu izgubljenih."
VEZANI ČLANCI
Još ne pređoh Trešnjevkom, Ozaljskom oko Zagrebačke banke, tamo gdje su parkirna mjesta posred ceste, gdje bih najčešće znao sresti Zuppu. Nadam se da će mi se pričiniti kad sljedeći put naiđem, osmjehnuti se s lica nepoznatog prolaznika. Cinično, preuzevši na tren pojavu drugoga. Tajanstveno glumstven, kao dragi Bog.
Nedjeljna Dalmacija
"Ne računajte na moju naklonost", rekao je, "vi pišete kod tih divljaka, i mene baš nimalo nije briga što pišete. Kao što me nimalo nije briga ni za vašu tešku sudbinu, dolazak iz Sarajeva, rat, i ine efemerije. Dok god ste tamo, mi smo neprijatelji, i ja vas kanim tretirati kao neprijatelja!" Iznebuha izgovorio je dok smo u redakciji Antibarbarusa, koja je tada bila pri vrhu Zvonarničke, pili armenski konjak, imena Ararat, što nam ga je iznio njegov prijatelj Berti Goldstein. Do tog trenutka razgovor je bio ljubazan, o književnosti i filmu. Od tog trenutka tražio sam način da što bezbolnije odem. U sebi sam se crvenio. Uskoro sam otišao iz Nedjeljne, prestao raditi za "te divljake", i pokajao se.
Afera četnik
Tako nazivan zbivanja iz 2011, kada su me, u kolaboraciji, proustaški desničari i ljevičarski književni ološ s Gornjega grada, oglasili kao četnika i ljubitelja Draže Mihailovića, ozbiljno nakanivši da mi svakodnevni život učine tako odvratnim i nepodnošljivim da, tobože svojom voljom, odem iz Hrvatske. Među malobrojnima koji su me zaštitili, pruživši mi time jedan od dobrih razloga da nastavim živjeti po svome, bio je Vjeran Zuppa. Pamtim razgovornu večeru kod Davora Butkovića, sa Zuppom i sa mnom, reportiranu na dvije stranice Pavićevih dnevnih novina. Nije to za mene bio samo građanin Vjeran Zuppa, nego cijela ona hrvatska kultura i sav onaj Zagreb, što ih je stvorio Zuppa.
VIDEO