Annie Ernaux: Događaj,
Kulturtreger i Multimedijalni institut, Zagreb 2022.
Mala, od dlana veća knjižica, jedva pedesetak autorskih stranica odštampanih vrlo krupnim slogom na nepunih stotinu stranica: pročita se u jedno popodne. Strašno popodne. Knjigu je s francuskog dobro prevela Milena Ostojić, objavili su je, svibnja 2022, Kulturtreger i Multimedijalni institut. Kada bi postojala školska lektira za građane, kao što postoji školska lektira za đake, "Događaj" Annie Ernaux ove bi godine neizostavno bio knjiga iz obavezne lektire, koju bi se moralo pročitati prije sudjelovanja u javnim i kavanskim debatama. Prije referenduma, izbora, glasanja i opredjeljivanja građanin bi pred anketarima i izbornim komisijama morao odgovarati na pitanja o knjizi.
Annie Ernaux (1940.) francuska je spisateljica, jedan od najvažnijih europskih pisaca današnjice. U svojim knjigama uglavnom ispisuje autobiografski, povremeno i autofikcionalni tekst, koji kao cjelina predstavlja jednu intimnu, obiteljsku i društvenu povijest druge polovice dvadesetog stoljeća. I to dominantno žensku povijest. Ne samo da ju je pisala žena, iz ženske perspektive, nego je to povijest o ženi. Ali odmah zaboravite na predrasude koje biste mogli imati prema toj "vrsti" književnosti. Ernaux, naime, nije vrsta. Ona je neusporediva. I premda nipošto ne bježi od ideologije, niti kamuflira svoja uvjerenja, kod nje nema stilskih ni estetskih, nema književnih ustupaka ideologiji.
"Događaj", kako je datirano nakon posljednje rečenice u knjizi, pisala je od veljače do listopada 1999, a objavila ga je godinu kasnije. Bilo joj je šezdeset, pisala je o onome što se zbivalo kad joj je bilo dvadeset i tri, a čime je obilježen cijeli njezin život. Formativni događaj i doživljaj, trenutak gorkog sazrijevanja: abortus. Prema ovom kratkom spisu, za koji je autorici trebalo pola života, nedavno je snimljen veoma zapaženi, hvaljeni i nagrađivani film, koji je ove godina prikazivan čak i u našim kinima. Premda naturalistički vrlo upečatljiv, dobar i živ, film redateljice Audrey Diwan djeluje utješno u odnosu na knjigu. Film i kada je dobar, već je po logici žanra utješno sentimentalan u odnosu na književnost. U književnosti nema utjehe.
Abortus je 1963. u Francuskoj isključivo ilegalan. Ne samo da ga je zabranjeno počiniti, nego je to zazorno, dostojno svakog prezira, možda i nepatriotski, u svakom pogledu odvratno. Francuske i abortusa dodiruje se i Tony Judt, u svojoj genijalnoj povijesnoj sintezi "Poslije rata", opisujući javno priznanje ili peticiju - jednu od, možda, i najsnažnijih intelektualnih gesti te vrste u našemu vijeku - koju potpisuje nekoliko stotina Francuskinja, intelektualki, umjetnica, spisateljica, na čelu sa Simone de Beauvoir, kojom svaka od njih priznaje da je ilegalno abortirala. Bilo je to priznanje o izvršenju kaznenoga djela, izazov pravosuđu i državnim vlastima. Ili ćete legalizirati, te na taj način humanizirati pobačaj, ili ćete pohapsiti i na robiju poslati sve ove žene.
Annie Ernaux po sjećanju, dubinskom evokacijom, čupajući događaje iz vlastite utrobe, opisuje kako je izgledao njezin ilegalni pobačaj 1963, u Francuskoj, naprednoj i već relativno bogatoj i uzorno slobodnoj zemlji. Najprije, kako naći onoga, ili onu, koja će učiniti to? Ili koga iz svoje okoline upitati gdje se i kod koga radi to? A tek zatim slijedi ostalo. Zanimljivi su i reci, malena poglavlja, posvećeni liječnicima, onim privatnim i onim koji su dio iluzije o javnome zdravstvu, kojima mlada djevojka, nakon što ustanove da je trudna, pokušava reći što će uraditi. Njihove reakcije izazovne su barem na dva načina: oni reagiraju kao ljudi koje se upravo uvlači u počinjenje kaznenog djela, i reagiraju kao nositelji određenih stavova, ideoloških, moralnih, kulturnih, koji su po djevojku zastrašujuće pogubni. Abortus je ritual samosramoćenja. I naravno, abortus je u ilegalna doba masovan. Jedne ga prežive, a druge, bogme, baš i ne. Ili ga, u nekom dubinskom smislu, ne preživi nijedna. Životno sazrijevanje oblik je propadanja u poniženje. Ovo je, možda, i najdramatičniji mogući oblik toga.
Muškarca koji je sudjelovao u stvaranju preduvjeta za ovo u priči, naravno, nema. Zanimljivi su, i za čitatelja važni, načini na koji ga nema. A njezin odnos prema onome što u njoj raste je ultimativno negativan. U filmu za to se traži i nalazi socijalno opravdanje i objašnjenje, dok u knjizi tog suvišnog opravdanje i objašnjenja nema. Ili ga ima u nečemu drugom, što je puno teže objasniti. Ali ono što je najčvršće, što je naprosto nezaustavljivo, jest njezina odluka da se oslobodi onoga što u njoj nepozvano raste. Nakon što pobaci, otići će da se ispovjedi. To tako prođe da se za sva vremena oslobodi Crkve i crkvene vjere. Tu okolnost, kao i mnoge druge, silno važne, Annie Ernaux opiše u jednoj rečenici.
Nitko i ništa neće zaustaviti ženu koja je odlučila abortirati. To sam načuo u djetinjstvu, prisluškujući ispod stola odrasle ženske razgovore. Odraslih muških razgovora bio sam lišen. O tome, o toj odlučnosti, govori knjižica Annie Ernaux. U jednom trenutku ona tu priču povezuje s pričom kosovskih migranata, koje ništa ne može zaustaviti da ne pređu granicu i Kanal i ne uđu u Veliku Britaniju. A žena koja je nad njom izvršila pobačaj postaje slična onima koji se za novac bave prebacivanjem migranata preko granice. Najvjerojatnije su vođeni pohlepom, ali možda negdje duboko u nekome od njih postoji i neki plemenit razlog. Ali ne treba imati prekomjerne iluzije. Važno je pročitati ovu knjigu. Kada su vaša tijela u pitanju, na svaki način možete biti protivnici pobačaja. Imate pravo i na odbijanje razgovora s onima koji to čine, odbijanje pripadanja zajedničkoj kulturi. Ali nemate pravo raspolagati njihovim tijelima, ni njihovim pravom na izbor. Ova knjiga vam pokazuje zašto nemate to pravo.
Anton Ingolič: Gimnazijalka
Nakon što sam, valjda, pročitao već sve knjige u Dječjoj biblioteci Vlatko Foht, na Višnjiku, u Sarajevu, na pult, pred bibliotekarku, priložio sam ovu knjigu. "Ne može, to nije za tebe… Nije za tvoj uzrast!" Bila je to jedina knjiga u biblioteci koja nije bila za moj uzrast. Bio sam, čini mi se, desetogodišnjak. Noni sam rekao da mi ne daju tu knjigu, a da je ja moram pročitati. Premda je znala o čemu je knjiga - o šesnaestogodišnjakinji koja zatrudni… - otišli smo je kupiti. Knjigu sam na dušak pročitao. Prvu u životu s indeksa zabranjenih knjiga. Objavljena 1967, govorila je o onome što je vrlo blisko Annie Ernaux. Mimo nje, Anton Ingolič bio je uzorni socijalistički pisac, danas temeljito zaboravljen. Ničega se iz "Gimnazijalke" ne sjećam, osim vlastitog uzbuđenja.
Javier Cercas: Vladar sjena
Fraktura, Zaprešić 2021.
E, ovu sam knjigu čitao. O njoj sam naširoko pisao. Potražite taj moj tekst, mogao bi vas zainteresirati. A zasad samo ovoliko: osim što je genijalan pisac i veliko ime današnje ujedinjene Europe, ovaj Španjolac iz Katalonije, koji se vrlo hrabro i izazovno sučeljava s vlastitim identitetima, u romanu “Vladar sjena” bavi se nečim što je trauma golemog broja ljudi iz naših krajeva. Ako ste imali djeda, strica ili ujaka u neprijateljskoj vojsci, ako je netko vaš skončao na Križnom putu ili na Bleiburgu, ako je kao oficir JNA ratovao 1991. u Hrvatskoj, ako jutrom pomislite da je netko vaš bio pravednik, a s večeri da je bio zločinac, “Vladara sjena” naprosto morate pročitati.
VIDEO>>Sjećate li se Anđele koja je sa Zečićem snimila duet ‘Ima li nade za nas’? ‘Sretna sam sa svojim životom’