Od 1967. kad se Josipa Lisac pojavila na sceni pa do 2020. prošle su 53 godine. Prilično dugo razdoblje, pogotovo kad ga netko poput “Lisice” provede ovako elegantno i sadržajno, a pomalo i herojski, kad čujemo njezine posljednje radove poput singla “Daleko” ili projekta “Josipa Lisac – From Croatia Records studio”. Ove godine primila je i nagradu Porin za životno djelo – nakon 22 koja je osvojila sa suradnicima za svoje projekte – a o tom djelu i svom liku, ali i likovima koje je sretala, govori u intervjuu koji, mada govori i o prošlosti, pokazuje da je Josipa Lisac prije svega aktivna u sadašnjosti. Naime, posjeduje drukčiji i svjež glas koji se voli mijenjati skupa s glazbom, zbog čega je stigao i do mlađe publike koja je s Josipom na “ti”. Nakon 53 godine rada to je i u svijetu i kod nas prilično rijetko i dragocjeno.
Među posljednjima ste prije zime i hladnog vremena održali koncert u vrtu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Pitanje je što će biti u zimskoj sezoni, kako gledate na situaciju koju je COVID-19 donio i domaćoj i inozemnoj sceni?
Imamo izvanrednu situaciju, ne zna se ništa, a osim korone postoje i druge bolesti. Realno, mi se svi moramo prilagoditi situaciji, stanju kakvo je, i onda se može funkcionirati. Neće biti onako kao prije i tko zna kako će to sve zapravo biti, ali neće biti isto. Pripremljena sam na promjene, danas ne ideš van, ili mjesec dana ne ideš van, pripremljena sam na to jer je situacija takva. To će proći, isti je problem kao s ambrozijom. Nekad mi je bolje već 1. 9., a sad sam još 16. 9., na koncertu u Puli bila pod utjecajem alergije. Pripremiš se i prilagodiš. U krajnjoj liniji, bolje razumiješ situaciju. Čovjek to mora napraviti zbog sebe. Jer ako se predaš, teško je. Sad je totalna panika, ali može biti i drukčije. Nastojat ćemo svi u životu sa snagom koju imamo to proći, jer vjerujemo. Da ne vjerujemo, ne bismo živjeli. Možda će biti i gore, ali se moramo prilagoditi situaciji. Ne moraš je prihvatiti, ali moramo izvući ono što se može.
Čini li vam se da su koncerti i ostale izvedbene umjetnosti bile pod lupom kriznog stožera, dok se drugi nesmetano radili ne poštujući mjere? Pored svih priredbi u čitavoj koronakrizi kazne su dobili samo promotori koncerata.
Sve sam to vidjela, jer ste vi iz medija to nama servirali i pokazali, fotografije, videa. Gledajte, naša kultura odavno ima velike bolesti, godinama. Mi naše kulturno blago ne njegujemo, ne njegujemo naše stvaralaštvo i ono pobolijeva već dugi niz godina. Sada, u ovoj dramatičnoj situaciji to je najjače došlo do izražaja. Opet bih rekla, ja ću se prilagoditi kao i svi ljudi koji su u drugim segmentima pogođeni, svi to teško doživljavamo. Ne znam postoje li kazne i drugdje, s druge strane vidim da i oni sami ne znaju što bi napravili, a povećava se broj zaraženih. Onda nastaje nesređena situacija, euforija, u kojoj se napravi jako puno grešaka.
Kako danas gledate na situaciju s “Lijepom našom” koju ste sa Zvjezdanom Ružićem izveli na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića? Bio je to hrabar potez novog iščitavanja himne, kakvim smo odavno svjedočili i u Americi i Engleskoj i čini se da je to bila razdjelnica gdje se pokazala uskogrudnost koja vlada oko nas.
Meni je prvo pitanje nakon nekih reakcija bilo “pa zašto, pa čemu?”. Čemu iščuđavanje, izrugivanje, priča da sam nešto povrijedila, zapravo me to strašno zapanjilo. Izvela sam himnu izvan uobičajenog formata jer nema smisla ponavljati što smo već čuli. U razgovoru, kad smo to radili, pripremali, niti jednu sekundu mi u glavi nije bila misao da će to izazvati tako snažan napad. Još uvijek nisam naučila, iako sam to doživjela puno puta kroz svoj stvaralački vijek, nisam se pomirila s nekim reakcijama. Nikad nisam izazivala, bila sam iskrena, željela sam najbolje, drukčije. Uvijek sam mislila, “ako si ti napravio tako, nema smisla da i ja radim isto”. Uvijek se zapravo boriš sa samim sobom. I to je kod kreativnih ljudi najvažnije, reći “mogu i bolje, drukčije”. To je pozitivno, jer tako se i gradi, tako se i mijenja. Iznenadila sam se da sam vidjela takvo lice, nepotrebno i neprimjereno. Tko smo, kakvi smo, i to me strašno začudilo. Tako angažiranu mržnju već dugo nisam doživjela. Zar je to moguće? Zar ne živimo u slobodnoj zemlji? A sloboda stvaranja? Pa nisam nikoga povrijedila. Ili ona priča, “zamalo svečano”, pa tko može reći da ovo nije bilo svečano?
Zapravo je odlično kad u ovoj fazi karijere proizvedete ovakve reakcije, to je najbolje što se može dogoditi. Da nitko nije primijetio tu izvedbu himne, ne bi imalo smisla.
Imam ja drukčiji odgovor. Imam osjećaj da je naša himna, kad se izvodi, svima bauk. Kao da se bojiš izvoditi himnu. Pa to je tvoja himna, ti zapravo i trebaš u svom punom, slobodnom izričaju to izvesti. Sad, hoće li se nekome svidjeti, to je druga priča. Ali, himna zapravo jako lijepo zvuči uz simfonijski orkestar i zbor, tako je najčešće i izvode. Ali ja sam solistica, ne mogu zvučati kao zbor. Moram napraviti nešto drukčije. Pa zašto se to ne može shvatiti i razumjeti? Ja sve svoje pjesme izvodim s visokim poštovanjem, nema top-liste na kojoj je neka pjesma manje važna. Isto tako i himnu, s visokom profesionalnošću i čestitošću smo se prihvatili zadatka. I Zvjezdan i ja svečano smo se odnosili prema tome. Na kraju priče, sva ta euforija je bila kontraproduktivna, napravila je fantastičan PR i reklamu. Kome? Ne meni, našoj himni. Nikada se o našoj himni nije pričalo. Ona se izvodila tako da je prije završila nego što je počela. I nikada nitko to nije niti analizirao, a kamoli polemizirao. Sad se dogodilo nešto dobro, odlično. Himna je prekrasna pjesma. Predsjedniku Milanoviću sam, kad smo se upoznali, rekla da bih ja to izvela na svoj način, a on je rekao “ja to i želim”. Rekla sam mu da sam pozvala sjajnog pijanista Zvjezdana Ružića i da ćemo unijeti malo više glazbe u izvedbu himne, a on je dodao i rekao “pa naša himna je nježna”, nakon čega sam dobila dojam da je jako senzibilan, da osjeća i sluša.
Bila je to ona tipična situacija u kojoj su vas i Ružića napadali ili branili, mada mnogi zapravo nisu slušali ili čuli o čemu se radilo u toj izvedbi. No, za glazbu je uvijek dobro kad izađe iz okvira žanra i postane društveno relevantna, zakotrljali ste lavinu i učinili situaciju nadasve zanimljivom?
Mi himnu najčešće pjevamo zborski, junački, to zvuči drukčije, ali kad pjeva sam vokal za klavirom, onda se to obično pjeva s puno snage i herojski. Veselila me velika propaganda himni, a interesantno je da na sve naše kriminalne afere neki glasni pojedinci nisu tako reagirali kao na ovu izvedbu. Uvijek ostavljam da se nekome izvedba sviđa, a nekome ne. Uvijek je tako bilo. Van Gogh nije prodao jednu sliku za života, mnogi naši skladatelji nisu za života doživjeli onu slavu koju su trebali, od Zajca do Lisinskog, Gotovca, do mlađih. Nismo njegovali to što imamo. Mi se odnosimo čudno prema našemu. Kažemo da volimo Hrvatsku, svima su puna usta ljubavi, Hrvatska ovo, Hrvatska ono, ali to često zvuči licemjerno. Ljubav i domoljublje se pokazuje kako? Da stvaraš, da kreiraš, da svoju zemlju obogaćuješ. Čime? Ja sam mrvica u tome, ima nas mnogo, ali ja to pokazujem kroz svoj rad, najbolje što umijem. Tako se stvara baština i ne zaboravljaju ljudi koji su ovdje živjeli i stvarali, a mi to zanemarujemo.
Tijekom godina karijere vjerojatno ste imali susreta s politikom i političarima, kakvi su bili? Još od vremena Jugoslavije mnogi su pjevali drugu Titu, a poslije svima koji su došli poslije njega. Je li bilo nekih susreta koji su promijenili vašu predodžbu o nekom političaru?
Upoznala sam mnoge, i druga Tita, nisam se nikada rukovala ili imala prisan odnos s njim, ali imala sam jedan nastup u Domu omladine 1970. i pjevala “Život moj”, pa je nekome rekao u stilu “Joj, kaj ona to radi?” (smijeh). Onda sam imala još jedan susret s njim, zapravo su to bili veliki organizirani nastupi, u Karađorđevu, i nakon toga jedan vrlo prisan susret u Kumrovcu. U jednoj maloj dvorani, nećete vjerovati, ali ja sam pjevala “Ave Mariju”. I to na zamolbu organizatora, a to je bila supruga Jakova Blaževića koja me je nazvala i rekla da bi to željeli čuti. Upoznala sam i predsjednika Tuđmana na nekoliko nastupa i njegovu suprugu koja je bila divna. U mojim susretima to su bili kratki, topli, lijepi susreti. Puno toga ti niti ne znaš, pa se zaustaviš na onome što vidiš i čuješ i na osnovi toga stvoriš neki svoj sud, svoje razmišljanje. Upoznala sam i predsjednika Mesića s kojim sam igrala golf, on je bio na mom koncertu. Bio je i predsjednik Tuđman na otvorenom novogodišnjem koncertu. Sve je to bilo kratko i lijepo, no, imala sam i lijepi susret s predsjednikom Josipovićem. On je želio u svom videospotu imati glazbenike, jer je bio i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Jednostavno smo bili na njegovoj strani. Rekla sam, „pa ne bu mi kruna pala s glave“ (smijeh). Kad smo snimili zajedničku verziju pjesme “Put ka sreći”, Josipović je rekao da mu je bilo jako drago i da poštuje moj rad. Doživjela sam ga kao pametnog i senzibilnog čovjeka. Bio je to topao odnos, sve su to obični ljudi, ali dolaze na funkcije i onda su automatski, kao svi javni ljudi, izloženi kritici. Ali nikada nisam išla ni ikakve kampanje niti hodala okolo, ne, to mi se nije niti sviđalo.
Kod nas je sasvim uobičajeno da svi sve znaju i sve komentiraju, najčešće potpuno subjektivno.
Ja to ne radim, da sad bahato kažem što mislim o nekom. Ja bih trebala biti puno bolja od tog nekog da si to dopustim, ali ni tada to ne bih rekla. Jer, ono što mislim da može biti bolje, ja to moram pokazati kroz svoj rad, svoje djelo, a ne kroz riječi, naročito ne kroz ovo što se upućuje javnim osobama. Ako je to grozno, izvoli, imaš priliku i napravi sam nešto bolje. Svi misle da sve znaju, a mi puno toga ne znamo. Ovdje se i zaboravlja, svašta se izdogađalo. Jednostavno se niti ne spominje. U našoj zemlji se teško živi, naša zemlja je siromašna i skupa, a onda čuješ za nekakve teške svote novca koje su se odnijele, otuđile, da netko ima šest kuća. Jesmo li svi na neki način pridonijeli tome? Ima puno snobizma, primitivizma, to se sukobljava i nestaje normala, sredina. Mi opet ništa ne znamo, kao da se vrtimo u krug.
Vaša posljednja faza rada, od pjesme “Tebi putujem” s Chui, preko videoprograma “Josipa Lisac - From Croatia Records studio” donijela je odličnu glazbu. Koliko vam je bitna suradnja s mlađim glazbenicima koji s vama pronalaze zajednički glas?
Često sam surađivala s drugim glazbenicima. Kaže netko “Josipa, pa niste trinaest godina izdali album”, pa kako ću kad stalno imam suradnje? Dino Dvornik, Boa, Cubismo, sve su to bile odlične suradnje. Imala sam suradnje od jazza, rapa s Marinom Ivanovićem, za pjesmu “Ritam grada”, funka, latino, atmosferske glazbe, “sjevernjačke” kao kod Boe. Uvijek izaberem ono gdje mogu ostaviti trag, gdje mogu biti svoja. Puno sam puta rekla ne, jer puno sam ponuda dobivala, ali sam pomislila, “ne čujem tu sebe, svoj glas i ekspresiju”. Za Quasarr nisam znala, upoznajem ih u Rijeci, poslali su mi pjesmu, idemo u studio, Boris Štok nas očekuje, neka rupa od studija, a ja kažem “samo se u najboljim rupama dobro stvara“. Snimili smo pjesmu i njima se dopalo. Kao što sam s Tedijem Spalatom telefonski napravila probu za “Dalmacijo, povišću pritrujena”. Prije tog imala sam i suradnju sa Siddhartom iz Slovenije, tu je i Jani Hace koji je autor nekih mojih pjesama, i tu sam probala izvući neki dio sebe. I onda mi dođe Chui bend, imaju četiri albuma, ja ih ne znam. Znam samo jednog glazbenika, to je Vojkan Jocić. Došli smo u neki ludi studio, upoznala sam nove ljude, sviđalo mi se kako stvaraju, snimili smo pjesmu “Tebi putujem“ i nastavili smo radili zajedno do danas. Ti ljudi rade strastveno, donose ideje, donose svijet, Toni Starešinić to odlično kaže, “nije ništa strašno, tako se svira u svijetu”. To zvuči skromno, ali tako i treba. Nemoj biti bahat, daj malo pogledaj po svijetu, pa vidi gdje si ti i koliko se mi zapravo razlikujemo glazbeno. I kad kod nas dođe nešto izvana, što je normalno, onda to tu ispadne kao neka velika alternativa, to nitko ne sluša, te ljude nitko ne zove na televizije i radio. Ma to je najnormalnija glazba.
Hladno pivo poznajem od samih početaka i pozvala sam ih na svoj koncert da odsviraju “Soundtrack za život”, pa sam ja gostovala kod njih u istoj pjesmi, na kompilaciji kad su slavili 30 godina. Prilagođavaš se, svaka pjesma ima svoj kod, atmosferu, ali niti jedna pjesma nema granice, u svakoj se možeš izraziti. Lijepo je kad te mladi ljudi pozovu, ali sam sama sebi rekla: “Josipa, očito si i ti mlada kad te zovu”, valjda ni ja nisam zaboravila svoju 17-godišnju djevojku, kad sam počinjala. I ja sam njima to pokazala tijekom godina, a sad su stasali. Već nekoliko godina me pozivaju na Ferragosto jam festival, na Bedem fest, na OK fest, reklo bi se festivale koji mladi vole. Tamo sam lijepo dočekana da se i ja čudim koliko mladih ljudi na tim rock festivalima zna za mene. Sve te mlade koji dolaze, ja sam zapravo čekala, i još ih čekam, i ove koji će tek doći.
”Gubec-beg” je 1975. bila prva domaća rock-opera, nakon “Kose”, “Isusa Krista Superstara” i “Tommyja” vrlo brzo, za svega nekoliko godina dobili smo i domaću produkciju.
Pazite, to je bila peta rock-opera na svijetu, jer bila je još i “Francuska revolucija”. Otpjevala sam 150 predstava “Gubec-bega”, a ona je poslije išla i dalje. To su bile velike produkcije, sjećam se gostovanja u Kruševu, pred 30 tisuća ljudi. U Beogradu smo nastupali u velikoj sportskoj dvorani koja je bila lijepo uređena, to je bilo savršeno. Svugdje smo gostovali. Produkcija je važna, ali su songovi ipak najvažniji, a to “Gubec-beg” ima, sjajne pjesme. Predstava je nešto što je zadano kostimografski, a moji nastupi na koncertima, televizijskim emisijama ili spotovima su nešto posve drugo, jer imam punu slobodu svog vizualnog izričaja.
S kojim vam je muzičarima bilo najzanimljivije raditi tijekom karijere, jeste li na početku vjerovali da je moguć drukčiji put na domaćoj sceni?
Danas to mogu analizirati, ali kad sam počela nisam o tome pretjerano mislila. No, od 17 godina sam bila takva, u glavi posložena i vjerovala u svoj talent. Znala sam da sam muzikalna, ali ne pričaš o tome, jednostavno dođu pjesme. Znala sam si izabrati pjesme, nije mi do dan-danas bilo žao što sam nešto napravila. Izabrala sam svoj neki put kojim i dalje idem. Zanimale su me neke stvari koje sam vidjela oko sebe, ali što je to što želim? Jer uvijek prvo vidiš ono što ti se ne sviđa i kažeš “neću to”. Ali što je to što hoćeš? To tražiš, a ja sam to pronašla u susretu s Karlom Metikošem. Nešto divno, njegovu hrabrost, njegovu muzikalnost i darovitost. Slušala bih njegova sviranja na klaviru, neke teme i sviđalo mi se premda i nije bilo još konkretno. Ali bit će konkretno za dan-dva kad temu uhvati i razradi. Bila sam svjedok, u Rusiji, kad je napisao “Sreću” na engleskom jeziku i “Na na na”, isto na engleskom. Čula sam kad je to izašlo iz njega, kao kad se rađa dijete. Te su glazbene slike bile meni bliske, bile su široke, slobodne u tom smislu da sam mogla u njima pronaći sebe. A to se naročito danas može čuti jer mora proći vrijeme, naravno da nisi isti sa 17 i 70 godina. Kad uzmeš neku pjesmu danas, vidiš koliko je zapravo velika i na koliko se načina mogla napraviti, i vokalno i instrumentalno. Bilo koji glazbenik koji je došao sa mnom u kontakt dao je dio sebe u pjesmi i ostavio trag.
Susret s Karlom Metikošem bio je presudan, bio je međunarodna zvijezda. Današnja publika možda i ne zna o kolikim se dometima radilo; imao je ekskluzivni samostalni ugovor s Philipsom 1963. Pjesme su mu objavljenje na francuskoj kompilaciji “Teenage Party”, a kad se vratio u Jugoslaviju, nije samo napunio Šalatu 1963., nego i održao nekoliko turneja na kojima su ga pratili Crveni koralji, Bijele strijele i Delfini, tri najpopularnija domaća sastava.
To je nemoguće ponoviti, jer on nije mogao niti izaći iz zemlje 1961., a izašao je. Alarmirao je i šarmirao sve koje je mogao, od tadašnjeg SUP-a ili gdje već i dobio je putovnicu. Rekao je “ja idem, a za vas me baš briga”, što je bilo izuzetno hrabro za to vrijeme. Krajem pedesetih u Varijeteu, današnjem Kerempuhu, imao je nekoliko nastupa na tada vrlo popularnom festivalu za debitante Prvi pljesak. Ima jedna slika iz tog doba uz prekrasan klavir, polukoncertni Petrof, koji je imao doma. Naime, kad je Karlo došao na probu u Varijete, dali su mu pianino koji je njemu zvučao bezveze. Rekao je da ne može svirati na tome pa je organizirao svoje dečke iz kvarta, koji su iz njegove kuće u Preradovićevoj prenijeli klavir u Varijete, da on može svirati. Takve su bile njegove ideje. Opisao je to 1971. u svojim memoarima “Za dva kovčega slave” koje je objavio u Plavom Vjesniku kao i svoj prvi susret s Parizom. Možete misliti kako je bilo otići u Pariz 1961., a nije poznavao jezik. Pariz je tada bio europski centar i sve što je dolazilo iz Amerike, prvo je dolazilo u Pariz. Upoznao je i Beatlese na jednom domjenku poslije njihovog koncerta na koji su ga pozvali ljudi iz Philipsa. Snimio je “Ritam kiše”, američku pjesmu na francuskom jeziku. Imao je tu hrabrost da se pripremi, prilagodi, odmah nastupi, bio je pametan, nije se prestrašio. Mladi su i buntovni i hrabri, ali on je i znao što hoće. Snimio je svoju pjesmu “Pourquoi” za francuski Philips, jer je već prije imao poriv da piše svoje pjesme, što će u još većoj mjeri doći 1971. Upoznajući ljude i svirajući na turnejama, upoznao je svijet i uživao u životu. Sredinom šezdesetih je imao ugovor s hotelima Hilton i nastupao po svijetu gdje god su otvarali nove hotele. Upoznao je Rezu Pahlavija, Bliski istok, Afriku, u Keniji je živio dvije godine, upoznao je Etiopiju i Hajle Selasija, bio je po safarijima, vidio je Kilimandžaro. I danas u hotelu Hilton u Etiopiji stoji njegova slika, što mi je prenio Peca Popović.
Danas u vrijeme interneta i povezanosti zapravo je nemoguće shvatiti kako ste krajem šezdesetih dolazili do pjesama i ploča iz inozemstva.
Znate kako smo radili? Dobila sam jednu ploču od Arethe Franklin, da čujem pjesme, mogla je biti kod mene sat vremena. I to sam puno rekla. Morala sam vrlo brzo naučiti pjesme i to bi se iste večeri izvodilo, imali smo izvrstan program. I MI-ovci su nas vidjeli, ustvari međusobno smo se gledali. Kad Siniša Škarica, koji je bio njihov basist, i ja danas razgovaramo, kao da se vrati vrijeme. Moje prvo pojavljivanje na sceni bilo je u atriju &TD-a, bio je to Internacionalni festival studentskih kazališta 1967. Imala sam pet pjesama na repertoaru. Sutradan smo ušli u studio, snimili pjesmu Bee Geesa “I Can’t See Nobody” i još jednu pjesmu. Snimili smo to za televizijsku emisiju “Koncert za ludi mladi svijet”, to je bila najbolja emisija na televiziji i bio je prestiž ući u nju. Danas to zvuči malo čudno, jučer pjevaš prvi put, imaš 17 godina, a sutra u jutarnjem terminu snimaš za televizijsku emisiju. Glavne zvijezde emisije bili su neprikosnoveni Indexi, njih ću tek upoznati. I Džuboks je pisao o nama, nismo bili na naslovnici nego na zadnjoj stranici, ali opet je naslovna, ovisi kako okreneš (smijeh).
Kakav je bio proces rada na “Dnevniku jedne ljubavi”, jeste li bili svjesni vrijednosti dok ste ga snimali? Radili ste s prvoklasnim domaćim autorima i muzičarima, je li sve išlo lako?
Peca Popović je lijepo rekao da je to bio treći domaći rock-album, a prvi ženski. Sve što smo radili bilo je iskreno, ali jednostavno je bila takva energija, našli smo se i silno smo to željeli napraviti. Sjećam se Karla u tom periodu, imao je snažnu i pozitivnu energiju i odnos s ljudima, zašarmirao je sve tako da je nemoguće pretvarao u moguće. Karlove riječi bile su, “nas se ne tiče ako se to neće dopasti ljudima, to je naša priča, naša ploča”. Bio je to idealan spoj koncepta, priče i pjesama. Bili smo u zanosu, svi, od tekstopisca do muzičara, klasičari, jazzisti, prateći vokali, sve fantastični glazbenici. Ljudi su bili u zanosu, bilo je volje, ambicije i želje, i puno smo toga dali u taj album. Karlo i ja smo se upoznali 1971., vikendima bismo išli u London pogledati koncerte, predstave, kupiti ploče i čuti što se događa. Živjeli smo bogatije s iskustvima, uživali smo u životu. Iz tih iskustava nastajale su i pjesme. Danas mladi samo otvore internet i sve imaju u svojoj sobi. Mi smo puno bogatije živjeli.
Vaš odlazak u Ameriku krajem sedamdesetih bio je tadašnji pokušaj rada u inozemstvu, kakvo je bilo iskustvo sa snimanja albuma “Made in USA”?
Album je snimljen je u studiju 55, a tamo ne možete samo tako doći. Tada pogotovo, morala sam imati kraj sebe Iru Newborna, kasnije jednog od najvećih filmskih skladatelja, koji je tada vodio Manhattan Transfer, a trebalo je doći do njega jer je on imao i svoje projekte. Recimo, bila sam u društvu Joela Peskina, saksofonista koji je svirao na mnogim albumima. Imala sam u studiju snimatelja poput Stephena Marcusena, on je tada bio mladi snimatelj, a baš sam nedavno pročitala njegovo ime na jednom albumu. Na albumu sam imala Paulinha Da Costu, jednog od najboljih svjetskih udaraljkaša, a njega sam nedavno vidjela na koncertu s Dianom Krall. Pa recimo, meni je album masterirao Bernie Grundman, i danas jedan od najboljih u tom poslu, sad je radio Princeov box set “Sign O’ The Times”. Na toj ploči imala sam američke pjesme, među kojima je ‘Ti si genije” – “You Are My Handy Man”. To je bio disco sedamdesetih kada je skoro cijeli svijet bio zaluđen disco glazbom. Kada sam se vratila u Zagreb, ovdje je vladao novi val. Morala sam pričekati cijelo desetljeće i po da se ovdje pojavi disco i dance. Pa dolaze dvijetisućite i TBF koji obrađuju “Ti si genije” i naprave svoj veliki hit. Morali smo se strpjeti dvadeset godina (smijeh). Kad smo se vratili u Zagreb, svi su pisali o tome, “vratila se”, pa nisam se ja vratila, ja nisam otišla zauvijek, ja sam ovdje oduvijek. Otišla sam samo snimiti album, je li to uspjeh ili nije? Mislim da je, bio je i onda i danas je.
Na tom putovanju s Karlom Metikošem iz prve ste ruke vidjeli kako funkcionira američki show-business?
Živjeli smo u New Yorku 1977., a iduće se godine preselili u Los Angeles. Na primjer, imala sam showcase, pokazni nastup u New Yorku, u Bell Sound studiju, sjećam se da je tog ljeta bio onaj veliki nestanak struje u New Yorku, blackout. Obradila sam pjesmu “Rainy Night House” od Joni Mitchell. Dolazim iz zemlje kojoj ne znaju niti ime izgovoriti. Bilo je malo čudnih pogleda, ali nakon koncerta dobila sam pohvale do neba. U Americi sam upoznala ljude koji su dolazili na koncerte i tamo sam stekla naviku ne naučenog, nego slobodnog performansa. Toliko smo koncerata vidjeli, gotovo sve predstave na Broadwayu, sjećam se da sam prvo vidjela mjuzikl “The Wiz”, kad sam čula taj zvuk nisam znala od kuda dolazi. Bili smo na koncertu Billyja Joela u Nashvilleu, on bi došao na koncert i stavio boksačke rukavice na klavir. Bili smo i na koncertu Abbe u sportskoj dvorani LA Lakersa u Los Angelesu, i bili su sasvim drukčiji od američke glazbe. Bili su fini, uredni Europljani, ali ja sam voljela drukčiju glazbu. Abba je bila čista, divna, pomalo sterilna, fantastično glazbeno posložena, dok su s druge strane američki izvođači, recimo Boz Scaggs imali nešto “prljavog” i to me više privlačilo.
No, još prije, 1976. snimili ste ključan “američki” album “Josipa Lisac & B.P. Convention big band international” na kojem gostuju Ernie Wilkins, Clark Terry, Johnny Basso i drugi?
Tada sam imala susret s jazz glazbenicima, i to s najboljima. Clark Terry i danas svira trubu da se smrzneš. To je sve organizirao Boško Petrović, odmah je nazvao Karla i sve su to sredili, odabrala sam svjetske evergreene, tada sam imala 25 godina. To je bilo u vrijeme “Gubeca”, ali smo ipak pronašli vremena za snimanje. Ivica Krajač napisao je tekstove na hrvatskom, jer nisam smjela pjevati na engleskom. Zapravo sam jazz upoznala ranije kroz Ivana Iću Kelemena, Damira Dičića, moj prijatelj jazz je uvijek bio kraj mene. Usudila bih se reći da u meni stanuje glazba, bez obzira na žanr. Ja nemam ladice, nisam u jednom izričaju, nego nosim sve u sebi. Ovo s velikanima jazza bio je „dream team“ iako su neki govorili “premlada je, pa kaj sad pjeva jazz”. Pa nisu kritičari prihvatili ni “Dnevnik” iz prve, za sve treba vremena.
Vlasnica ste i odličnog koncertnog albuma “Live in Lap” iz 1991. Između tog albuma i onog iz 1976. proteklo je 15 godina u kojima ste snimili neke od svojih najvećih pop-rock hitova. No, ovo ostaju zapisi drukčije Josipe Lisac i temelj onoga što ćete raditi od devedesetih do danas.
Karlov instinkt bio je ponovo presudan kako u sedamdesetima tako i tada. Tako je rekao i za ovaj program u Lapidariju, “to moramo zapisati”. Imala sam Davora Črnigoja na bas gitari koji i danas svira sa mnom, gitaristu Antu Mažurana i na bubnjevima Saliha Sadikovića. Nisam htjela da cijeli album zazvuči jazzerski, ali smo uzeli teme poput “Stormy Weather”, “Round Midnight”, prekrasne pjesme, “Moondance” Vana Morrisona i četiri hrvatske pjesme. Bila su dva koncerta koja je snimio Mladen Škalec. Karlo je donio snimku Škarici i to smo objavili. Po meni bi to otišlo u vjetar i nestalo, ali na svu sreću nije.