Sportski novinar Nove TV trenutačno prati EuroBasket u Istanbulu. Govori o izazovima koji ga motiviraju, ljubavi prema novinarstvu te sportskom životu.
Trenutačno izvještavate iz Istanbula s EuroBasketa. Možete li s nama podijeliti djelić tamošnje atmosfere?
Turci s mnogo strasti prate sportska natjecanja, a na tom su valu njihovi košarkaši i osvojili srebrne medalje na EP-u 2001. i SP-u 2010. u Istanbulu. Nadali su se da će puna dvorana i euforična atmosfera biti dovoljni i za treću medalju na velikim natjecanjima, no ovaj put ni domaći teren nije im mogao pomoći. Što se naše reprezentacije tiče, došli su puni samopouzdanja nakon uvodne skupine u Cluju. U razgovoru s igračima bilo je očito da su vrlo sigurni u sebe i da su u Istanbul došli napraviti veliki rezultat. Nažalost, znamo kako je završilo. Kada govorimo o samom Istanbulu, to je fascinantan grad. Jednostavno, treba doći, vidjeti i doživjeti. Kaotičan, a opet šarmantan.
S obzirom na napetosti u svijetu, osjećate li se sigurno tamo?
Apsolutno. Ljudi su iznimno gostoljubivi, pristupačni i trude se pomoći. Što se globalne sigurnosne situacije tiče, jasno je da živimo u vrlo osjetljivom trenutku, ali kada bih razmišljao na način da mi svagdje prijeti opasnost, nikamo ne bih ni išao. Ne razmišljam tako.
Kada izvještavate iz stranih zemalja, ostaje li vam vremena za turističko obilaženje?
Vrlo malo, pogotovo kad je riječ o kratkim putovanjima. Raspored je najčešće toliko ispunjen da koji put ne stignem ni sjesti na ručak te mogu predahnuti tek nakon javljanja uživo u središnjem Dnevniku. Naravno, ako me nakon toga ne čeka utakmica. No i dalje obožavam svoj posao i uživam u situacijama na terenu. To je posebna vrsta adrenalina, a opuštanje nakon kvalitetno odrađenog dana jedan je od boljih osjećaja.
Možete li izdvojiti najdraže iskustvo praćenja i izvještavanja s terena?
Što se tiče komentatorskog posla, sigurno zadnja utrka Janice Kostelić. Bilo je to u švedskom Åreu 2006. godine. Janica je uništila konkurenciju, uvjerljivo osvojila Veliki kristalni globus, a slavila je i u toj posljednjoj utrci, veleslalomu. Iako sam imao privilegij komentirati i El Clasico Barcelone i Reala na Camp Nou, ipak je zadnja utrka u karijeri takve sportske heroine nešto posebno. Kad su u pitanju reporterski zadaci, poseban gušt bio je pratiti Olimpijske igre u Londonu i Riju.
Što vam je najveći izazov prilikom izvještavanja sa sportskih događanja?
Meni je na terenu izazovan svaki aspekt ovog posla. Dobar kadar, zanimljiva izjava, kvalitetan tekst – svi ti elementi čine priču i meni su izazov. Također, kvalitetno odrađeno javljanje uživo. Ni kao gledatelj ne volim vidjeti javljanje uživo u kojem reporter suhoparno nabraja podatke, a zapravo ne kaže puno. Volim ubaciti neku zanimljivost, dati osobnu notu, a ne zvučati kao da najavljujem prilog.
Kada i kako ste odlučili postati sportski novinar?
Za sve je kriva audicija na HRT-u 2002. godine. Vidio sam oglas, prijavio se i prošao, kao i moj kolega Stipe Sladoljev. Iako sam studirao (i poslije diplomirao) socijalni rad, od tog trenutka znao sam da je posao televizijskoga sportskog novinara ono što želim raditi u životu.
Bavite li se vi sportom? Koji vam je sport najdraži?
Kada je posao u pitanju, nužno je biti informiran o svim sportovima, pa tu nema preferencija. No privatno mi je najdraži sport tenis i prije sam ga redovito igrao. Planiram se ponovno aktivirati po tom pitanju.
Nakon rada u PR agenciji, odlučili ste se vratiti novinarstvu. Što vas je potaknulo na povratak?
Brzo sam shvatio da me uredski posao od 9 do 17 ne čini sretnim i nedostajao mi je adrenalin koji nosi novinarski posao. S obzirom na to da sam s kolegama na Novoj TV sjajno funkcionirao i u prvom, četverogodišnjem mandatu, sa zadovoljstvom sam se vratio i započeo drugi mandat, koji uspješno traje već osam godina. Mislim da je za odlične rezultate koje postižemo zaslužna i atmosfera među nama.
Jeste li se ikad poželjeli baviti nekom drugom granom novinarstva?
Razmišljao jesam, ali poželio nisam. Prije 10-ak godina intenzivno sam pratio politiku i u nekom sam trenutku razmišljao o političkom novinarstvu. No na vrijeme sam shvatio da politiku nikad ne bih mogao pratiti s onom strašću s kojom pratim sport. A strast u novinarstvu meni je važna.
Što biste poručili nekome tko se želi baviti novinarstvom?
To doista morate voljeti jer je riječ o specifičnom poslu. Nije lagan i zna biti stresan. Važno je imati stav, kritičko mišljenje i ne bojati se postaviti pitanja za koja netko ne želi da budu postavljena. Ne postoji afirmativno novinarstvo, postoji samo novinarstvo.
brzo ćeš i ti natrag na hrt