U proteklih 45 godina nije prošao ni jedan dan bez ove HRT-ove emisije koju gledaju svi

U prošlom stoljeću, 3. siječnja 1976., na ondašnjoj Televiziji Zagreb po prvi se put emitirala jedna mala, kratka emisija kojoj je sva srž bila - prošlost. Možemo je gledati i danas. Jer, od te 1976. niti jedan jedini dan nije se dogodilo da se taj televizijski prozorčić u prošla vremena te događaje i ljude koji su ih obilježili ne nađe na Prvom programu, kako TV Zagreba tako i kasnijeg HTV-a. I tako, emitirajući se iz dana u dan, bez ijednog prekida, danas možemo pogledati točno 16576. emisiju po redu. Čak triput. Premijerno u 6.10., a potom i u reprizama u 11.40. i 16.40. Taj “mali div” ili “najdraži profesor povijesti”, kako su ga iz naklonosti i poštovanja znali nazivati, i koji kod gledatelja ima već i kultni status, dobri je, stari, omiljeni - TV kalendar. I u tih 45 godina postojanja uređivala su ga samo četiri urednika. Stvorili su ga Vladimir Fučijaš i Obrad Kosovac. Nakon njihova umirovljenja naslijedio ih je Vladimir Brnardić, a od listopada 2017. uređivanje potpisuje Leon Rizmaul. Iako se 45. obljetnica emitiranja emisije navršila 3. siječnja, ona se proslavila tek prošle subote, na Dan HRT-a, ali je već tjedan dana prije TV kalendar pred svoju publiku stigao s novim špicama i jingleovima u HD rezoluciji. No, bio je to zapravo povratak u stara vremena. Pravi nostalgični retro. Premda je i to ideja sadašnjeg urednika, najprije nas je ipak zanimalo zašto je proslava značajne godišnjice sa siječnja pomaknuta na svibanj.

– Tamo negdje u listopadu ili studenom, uoči našeg rođendana, nastupio je veliki “lock down”. Iskreno, nije bilo vrijeme za pripreme nečeg tako velikog kao što je izrada novih špica, a već neko vrijeme sam znao da ćemo ovu godinu obilježiti prelaskom u potpunu HD proizvodnju. Kasnije, oko Nove godine, osobno sam prolazio grozne stvari. Prvo potres, jer Petrinja je grad moje mladosti. Tamo žive moji roditelji, sestra, nećak... Onda su svi dobili koronu. Dobio sam je i ja. Kako je pak montažer Hrvoje Mršić, s kojim sam imao dogovor oko nove HD špice emisije, tada radio na drugim projektima to smo špicu naposlijetku napravili početkom ožujka, odlučio sam čekati pogodan trenutak za predstavljanje. Odličan termin mi se učinio tjedan dana prije Dana HRT-a – pojasnio nam je Leon Rizmaul odmah i otkrivajući kako je došlo do ideje da u špici TV kalendara opet možemo vidjeti kako se vrti onaj mali starinski sat te čuti zvuk Big Bena.

– TV kalendar ima već respektabilnu povijest pa sam pomislio da bi ovakve špice bacile lijepu refleksiju na prošlost emisije. Cijelu svoju televizijsku karijeru posvetio sam starim uređajima i ljudskim pričama zarobljenim na starim medijskim formatima koje sad mogu vidjeti samo privilegirani – filmski arheolozi poput mene. A takvih je zbilja malo. Prije nekoliko godina, zajedno s Mršićem i Tajanom Prpić, mojom desnom rukom u TV kalendaru, napravio sam film “Zarobljeni u stroju” s temom i problemima napuštenih televizijskih formata i ljudskom sklonošću da zaboravi svoju prošlost. Koncept novih špica ustvari je nastao već tada jer to su fantastični materijali iz televizijske prošlosti, a snimljeni su u HD rezoluciji. Dobar dio tih uređaja doslovno smo, samo za snimanje filma, posudili s otpada. Nova špica je spoj tih materijala sa snimanja “Zarobljenih u stroju” i starih špica od kojih se, naravno, svi najbolje sjećaju tog sata što se vrti uz ding-dong. Taj, zovimo ga Big Ben, jer zvuk u podlozi doista potječe s velikog londonskog sata, svi vole – kazivao nam je Rizmaul otkrivajući stodobno i povijest tog malog sata sa špice.

– Čovjek koji ga je originalno snimio u Samoboru, te davne 1976., Zvonko Vrhovčak, pričao mi je o tome negdje na mojim počecima u TV kalendaru. Čak ga je i otišao ponovno snimiti u tu istu urarsku radnju, ali ga nije pronašao. Takvi satovi nisu rijetkost, ima ih posvuda. Mogli smo ga sad snimiti iznova, ali mislim da jači efekt kod gledatelja ostavlja ovaj originalni snimljen na 16-milimetarskom filmu – uputio nas je urednik kojeg potom upitasmo u čemu je tajna da je TV kalendar preživio do današnjih dana.

– Zaista je teško odgovoriti zašto smo preživjeli. Koliko je meni poznato ne postoji emisija takve vrste s takvom tradicijom na nekoj javnoj televiziji. Uostalom, danas smo jedina povijesno-obrazovna emisija na hrvatskom medijskom prostoru. U tom smislu držimo monopol. Samo nas možete hvaliti ili vrijeđati – uz smijeh uzvraća Rizmaul. TV kalendar oduvijek ima tu svoju prepoznatljivu kratku formu. Nekad je trajao 10, a sad 12 minuta. Prije 45 godina ta je kratkoća bila takoreći revolucionarna, a danas se pokazuje vizionarskom. Sad sve treba reći u što kraćem vremenu. No koliko je teško “povijest” jednog dana kroz sva minula stoljeća sažeti u samo 12 minuta, pitamo ga.

– To što uvrstiti, a što izostaviti, definitivno je najveći problem svakog urednika TV kalendara. Uvijek će biti nezadovoljnih, uvijek će biti onih koji smatraju da je urednička namjera prešutjeti ili prenapuhati događaj. Bilo je priloga koji su išli godinama neprekidno. I onda kad ga jednom preskočite, stiže reakcija – iskreno će naš sugovornik ne oklijevajući nimalo odgovoriti i na idući upit - kako se nosi s današnjom najezdom informacija koje već sutra postaju povijest pa i njih treba pretresti kako bi ponešto u idućim godinama zavrijedilo koju minutu ili sekundu u TV kalendaru.

– Vidite, moj najveći problem je u tome što se priprema, prije svega narudžbe novih tekstova rade unaprijed. Trenutačno uređujem emisiju za srpanj i dok dođe srpanj neka pitanja ili događaji imat će drugačiju političku pozadinu nego što ih imaju sada u polovici svibnja. Dakle, baveći se emisijom o prošlosti moram predvidjeti budućnost. Teme, recimo, o seizmologiji ili cjepivima sada prepravljamo i obnavljamo. Ne možemo ostaviti prilog o Charlesu Richteru ili Edwardu Jenneru kao da nam se prošla godina nije dogodila. Na primjer, imamo već dovršen prilog o prvom Eurosongu 1956. u kojem kažemo da je Riva jedini hrvatski pobjednik. I sad ako Albina nešto napravi u Rotterdamu bit ćemo u problemu. U ovom slučaju, u slatkim brigama – objašnjava Rizmaul princip stvaranja emisije koja je imala i svoje ekskluzive, otkrića i premijerna prikazivanja. Čime se pritom najviše ponosi?

– Što sam dulje u ovoj emisiji, a sad naročito kao urednik, sve više cijenim bogatu ostavštinu naših prethodnika na HRT-u. Znaju li vaši čitatelji da je Arhiv HRT-a zaštićeno kulturno blago? Nitko nema takvu divnu kolekciju za istraživanje. Evo jednog konkretnog i znakovitog otkrića. Kad smo krenuli u pripremu novih špica, kolegica Lana Bubenik u Foto Arhivi otkrila je dva originalna telopa TV kalendara iz 1976. Nikad ih prije nisam vidio. Tad sam imao samo tri godine. U 80-ima smo se svi već navukli na Big Ben pa su ovi originali zaboravljeni. Dosad. Odsad su ponovno svaki dan po tri puta na Prvom – uzvratio je Rizmaul. Kako je unikatnost TV kalendara to što se od svog postanka do dana današnjeg emitirao baš svaki dan, bez prestanka ili prekida, a u tih 45 godina našim je prostorima protutnjalo štošta, nametnulo se i pitanje - je li sudbina emisije ikada došla u pitanje, je li joj zbog nečega ili nekoga, prijetilo gašenje ili barem privremeni prekid emitiranja. Koliko znam emisija nikad nije bila ugrožena, odgovoreno je. A potom je uslijedila poduža priča o tome koja povijesna razdoblja i teme predstavljaju najveće izazove, i zašto, pri predstavljanju događaja i osoba iz povijesti te na što gledatelji najviše reagiraju, kada se oni javljaju s primjedbama i na što se te primjedbe najčešće odnose.

– Koncept emisije je sljedeći, prva i druga tema uvijek bi trebale biti vezane uz političke i vojne teme. Osobno bih 10. lipnja, uz 100. rođendan mog Petrinjca Ivana Kožarića, stavio na “jedinicu”. Ali ići će na “četvorku”, mjesto za kulturne događaje. To je tradicija koja postoji 45 godina i zbog poštovanja prema ljudima koji su je stvorili ne želim je dirati. A najproblematičniji događaji uvijek su vezani uz Drugi svjetski rat. Često smo, a naročito ja kao urednik, na meti zbog toga. Nezadovoljnici dolaze i s lijeva i s desna. I ni jedni ni drugi nisu nimalo ugodni. Baš sam nedavno, zbog jedne takve optužbe, izbrojao da smo u prvih šest mjeseci ove godine imali više od 50 priloga s tematikom Drugog svjetskog rata. Potencijalno, za svaki od tih priloga mogla bi se organizirati debata. Rado bih sjedio tamo s povjesničarima i razgovarao o bilo kojoj od tih tema. Nikad nije povjesničar napao TV kalendar, barem ne u posljednje tri i pol godine otkad sam ja urednik. Naravno, gledatelji imaju pravo i potrebu kritizirati i pitati zašto ovo, a ne ono. Svatko tko me poznaje zna da su moje preferencije daleko od ratovanja i politike. Naročito od onoga što zlonamjernici iščitavaju između redaka. Moja je urednička i moralna dužnost biti objektivan, nepretenciozan i nepristran. Kada me se zatraži očitovanje uvijek ističem da u TV kalendaru nema mjesta veličanju zločina. NDH je nedvosmisleno zločinačka tvorevina na strani zločinačke nacističke Njemačke. U SFRJ mnogi su patili i stradali od komunističkog terora. Svih tih pitanja se dotičemo jer smo takva vrsta emisije, ali radimo mi i priloge o Karlu Jaspersu, Jacquesu Maritaineu, našem Rudiju Supeku i više od svega Hanni Arendt. Ako bih se kao homo politicus morao definirati onda bih bio arendtovac – iskreno će Rizmaul dodajući kako su naši ljudi mnogo propatili i žrtvovali se i tijekom Domovinskog rata, no da smo od tih dana udaljeni 30 godina pa smatra da je događajima iz 1991. više mjesto u TV kalendaru, nego u dnevnoj politici. Kaže, mi smo sad vremenski udaljeni od 1991., kao što su naši pokretači 1976. bili daleko od 1945. A je li se u TV kalendaru ikad potkrala koja pogreška?

– Da, griješimo. To nam govori da nismo strojevi, nego ljudi. Najčešće se omakne tipfeler, krivi naglasak, zastarjela informacija, nekad i veća glupost. Iscrpljujuće je svakodnevno obrađivati do 300 informacija. Svaki gledatelj koji nam napiše mail zauzvrat dobije moju osobnu zahvalu i ispriku. Mi nismo znanstveni članak pa da se potpisujemo fusnotama i garantiramo 100% provjerenost, ali odgovorni moramo biti i provjeriti informaciju na više mjesta – priznaje Rizmaul koji je u redakciju emisije prvi put stigao 1999. kao mladi povjesničar. Dočekao ga je Fučijaš. A sad već četiri godine uređuje tu malu-veliku emisiju s malom ekipom koja broji njih devet, tri novinarke i jednog novinara, dvije realizatorice, jednu arhivsku suradnicu, jednog glazbenog urednika i njega kao urednika. Kako već godinu dana mnogi rade od kuće, to nas je zanimalo je li si i ta mala ekipa, čiji se posao bazira i ovisi o arhivi, mogla priuštiti rad od kuće.

– Uspjeli smo se organizirati da se ne susrećemo. Imamo uhodani interni raspored. Moram istaknuti svoje dvije realizatorice, Renatu Prugovečki i Željku Šešerko, koje su sve “lock downove” izgurale rame uz rame sa mnom, gotovo svaki dan na Prisavlju. Ostali djelatnici većinom rade od kuće, ali dolaze dva-tri puta tjedno obaviti stvari koje ne mogu na daljinu. Tako će ostati i poslije pandemije. Zaista nema potrebe da smo svi u isto vrijeme u redakciji – reče Rizmaul otkrivajući i ponešto o tome kome se oni obraćaju, tko su gledatelji TV kalendara.

– Prosječno su sve stariji, kao i mi u redakciji. Dakle, recept je pomladiti ekipu TV kalendara kako bismo privukli mlađe gledatelje. Moja je generacijska obveza pokušati zainteresirati mlade za ovakvu formu. Trenutačno smo u procesu prelaska s kazeta u datoteke, da se jednostavno izrazim. Pod punim opterećenjem to će trajati još tri godine. Kolegica Prpić i ja osmislili smo “Plan proizvodnje TV kalendara u digitalnom okružju”, naš mali ustav, dokument od stotinjak stranica. Vjerovali ili ne to mi odnosi više vremena nego sadržajno bavljenje emisijom. Imam ideja kako postati atraktivniji i zanimljiviji. Nadam se da ćemo oko 50. obljetnice pričati o tome kako nas doživljavaju mladi – optimističan je Rizmaul. Na kraju, iako s TV kalendarom nema šale, jer mora se raditi vrlo ozbiljno, za pretpostaviti je da se u 45 godina dogodilo kojekakvih zgoda i nezgoda, onih anegdotalnih. Kako njih ne može uvrstiti u emisiju, kažemo mu - evo prilike da nam neke otkrijete, a on uzvraća:

– Mislim da vam je zanimljivije čuti zanimljive datume koje smo obrađivali. Npr. imamo datum kada su Dedal i Ikar poletjeli iz zatvora, kada su Grci ugurali konja u Troju, u TV kalendaru možete saznati čak i datum nastanka svijeta, što je sredinom 17. stoljeća izračunao anglikanski svećenik Usher. Ima nekih događaja za koje ne možemo pronaći datum. Velika mi je želja bila napraviti priču o 50. obljetnici prvog hrvatskog LP albuma “Čovjek kao ja” Arsena Dedića. Svi podaci govore samo o studenome 1969., ne o konkretnom datumu. Tako sam odabrao jedan datum i stvorio obljetnicu prve dugosvirajuće ploče u Hrvata.

VIDEO Švicarskoj izmakla pobjeda, pobjednik ovogodišnjeg Eurosonga je Italija!