U prvom 'RTL Direktu' znojili su mi se dlanovi, bezveze sam štrikala jednom rukom...

Prošli tjedan informativna emisija “RTL Direkt” dobila je novu voditeljicu Mojmiru Pastorčić, koja je poslu urednice dodala novu ulogu.

Karijeru je počela kao novinarka, bila reporterka te u tim poslovima i svakodnevnim izlascima na terene uživala. Jednako tako i danas uživa raditi kao voditeljica i urednica te s puno humora opisuje zašto su za voditelja bitne velike količine propolisa, ali i što je naučila od kolege Zorana Šprajca.

Počeli ste voditi “RTL Direkt”, kako je prošlo prvo pojavljivanje u toj ulozi?
Tri dana prije pila sam čaj, propolis, jela med i cvjetni prah, inhalirala mentu, grgljala kadulju, pila posebno ulje od koštica marelice, šutjela – zato što sam vječno promukla – i bojala se da će mi puknuti glas. Onda sam sjela u studio, rekla “Dobra večer, ja sam Mojmira Pastorčić i puknuo mi je glas”. Mati Jankoviću uporno sam govorila ti, a on meni vi. I još smo u intervjuu s filozofkinjom Judith Butler nekoliko puta umjesto rod napisali spol. Nisam mogla zaspati do četiri sata. Super je prošlo.

Trema je bila prisutna?
Naravno. Znojili su mi se dlanovi, bezveze sam štrikala jednom rukom. Ali trema je dobra, zbog nje se bolje koncentriraš.

Koliko na nju utječe činjenica da voditeljsku palicu dijelite sa Zoranom Šprajcom koji slovi kao jedan od najboljih i najomiljenijih voditelja u Hrvatskoj?
To je kao da ti netko kaže: “Ej, John Oliver ima gripu, ajde ti u studio”. Šprajcove fore prepričavaju i taksisti, i Facebook, i radio, i gospođa u liftu. On je jednako zanimljiv i s premijerom i sa Zdenkom Kovačiček. Smiješan je, sarkastičan i ljudi to vole. Zanimljivo je da ga obožavaju i djeca u školi, i studenti novinarstva, i penzioneri. Tako da ne, nije baš lako prvi put sjesti u studio i zamijeniti nekog takvog.

Je li vam drago što ste izišli iz svojevrsne sjene jer, iako ste glavna urednica “Direkta”, ipak se emisiju poistovjećuje sa Zoranom Šprajcom?
Bez obzira na to je li u studiju Šprajc ili ja, “Direkt” je zanimljiva i originalna emisija u kojoj imate ozbiljnu analizu stanja u Agrokoru Josipa Antolića, Kristinu Čirjak koja u romskom naselju u Međimurju broji pse koje treba kastrirati, Petar Panjkota okupio je sve bivše glasnogovornike Vlade, imate i maturante kojima je Goran Latković osmislio kviz znanja, intervju Darija Todorovića sa Siri, Leonu Šiljeg koja briljira o čemu god da radi priču. Zanimljive teme, drukčiji pristup i odlični novinari, to je “Direkt”. Ne samo Šprajc i ja.

Rekli ste da ste od njega puno naučili. Koje su najvažnije lekcije?
Šprajc ima odlične ideje. Intervju s gospodinom Nitko, prilog koliko košta smrt, on je smislio kovanicu “afera hotmail”, sjeti se da treba pustiti Aleluja dok govori o nagodbi u Agrokoru. Ima zanimljivu perspektivu. Vrlo je zanimljvo raditi s nekim tko je i komičan i ozbiljan te drukčije razmišlja.

Kako je došlo do vašeg novog angažmana? Naime, prije godinu dana rekli ste da se ne vidite kao voditeljica.
To su televizijska posla. Imaš 22 godine i urednik te pošalje da predsjedniku Stipi Mesiću postaviš neko neugodno pitanje. Onda se znojiš u WC-u, hrabriš se i na kraju bojažljivim glasom jedva protisneš to pitanje. Onda ti kažu: “Ej, imat ćeš javljanje uživo”. Pa ne možeš spavati, ponavljaš u glavi sve kao pjesmicu Dobriše Cesarića, misliš da ćeš doživjeti srčani udar, ali odradiš to javljanje uživo. Onde te upute u studio. Pa se brineš, izgledaš si neuvjerljivo, ajme što ću s rukama. Odradiš i to. Sve je to s vođenjem “Direkta” bilo Šprajcovo maslo. Uvijek je govorio da mu ja trebam biti zamjena, bio je uvjeren to raditi dobro. Ja sam mu govorila da se sabere, ali evo…

Tada ste usporedili novinarski i urednički posao, a kako se od njih razlikuje voditeljski?
Moraš imati frizuru bez greške, sako bez greške, dikciju bez greške, mirne ruke, uspravno sjediti, ne raditi face. To mi je bilo najgore. No to je minimum i osnova. Tek onda počinje ono bitno. Moraš razmišljati kako ljude zainteresirati za neku temu, zašto je nešto važno, moraš govoriti, ne čitati. Moraš djelovati opušteno i samopouzdano makar umireš od straha.

Nedostaju li vam tereni ili vam je drago da je “smrzavanje na minus 10 ili kuhanje na plus 40” iza vas?
Posao reportera iznimno je zanimljiv. Da, često si iscrpljen jer nisi jeo, bio na WC-u, jučer si stigao iz Opatovca, ali već juriš nekamo drugamo. Kasniš, pišeš tekst u autu po vijugavoj cesti, zima ti je, kiša je, a pritom ti telefon stalno zvoni. Ali upoznaš tu baku koja je spasila dedu od napada vuka, lunjaš Uredom predsjednice, provedeš cijeli dan s Ankom Mrak Taritaš, razgovaraš s izbjeglicama iz Sirije te ministrima i iscjeliteljima. Vidiš izbliza i požar, i poplavu, i sabornicu, i Desno Željezno, i Milijana Brkića. Voziš se i u čamcu po poplavi i u helikopteru iznad gužvi. Kome to sve ne bi nedostajalo.

Možete li se danas kao urednica isključiti, priuštiti si da do dolaska na posao ne gledate mailove, vijesti, poruke?
Ne mogu. Opsesivno pratim sve što se zbiva. I s Agrokorom, i u Saboru, i s gibonom Kentom u zoološkom vrtu. Bez toga ne možeš uređivati emisiju, a posebno ne zanimljivu i dobru.

Kada imate vremena za opuštanje?
Radim neprestano od nedjelje navečer do četvrtka u 23. Opuštam se od četvrtka u 23 do nedjelje navečer.

U čemu tada uživate?
U tome da nema “Direkta”.

Novinarstvo slovi kao jedno od najstresnijih zanimanja, kako se vi nosite sa stresom? Dođe li vam da poželite vrištati od svega jer će tada biti malo bolje?
Problem je što se čovjek na stres nauči. Navikneš se da ti je rok svaki dan, da moraš stići ovo ili ono. Da imaš dva sata posla, a dvadeset minuta vremena. I onda si u problemu kad tog pritiska nema. Teško se opustiti.

Rekli ste da imate “no bullshit pristup”, to se odnosi samo na posao ili i na privatni život?
Da, rekla sam da Šprajc i ja imamo jednak, no bulllshit pristup emisiji. Nema frazetina, lažnosti, protokola, podcjenjivanja, nema prazne priče.

Koliko je za poslovni uspjeh važan sretan privatni život?
Ne mogu nikakvu mudrost ponuditi kad je o tome riječ.

Jednom ste rekli da volite putovati, koja je iduća lokacija koju želite posjetiti?
Maštala sam ovo ljeto o malom izoliranom grčkom otoku, ali onda sam shvatila da ne želim propustiti mali izolirani hrvatski otok. Nikad nisam bila u Južnoj Americi, sanjam o Boliviji, Brazilu, Peruu. Bila sam u Indiji, ali išla bih opet sutra. Ovaj tren spakirala bih se u Berlin ili Madrid, ali i Šibenik i Kaštel Kambelovac.

večernjakova ruža