U Srbiji na četiri glavna radija emitiraju više hrvatske glazbe nego na četiri vodeća hrvatska

Kakav je odnos domaće glazbe i radija, koliko se domaćih pjesama vrti na radijima, ima li mjesta za njih? Koliko radio pomaže glazbi i kako uopće doći na radijske programe, pogotovo ako ste na početku karijere? Ima li dovoljno propusnosti za nove ideje i novu glazbu? I što je bilo prvo, kokoš ili jaje, tj. da li mediji stvaraju hitove i promoviraju nove ideje ili samo “koriste” pjesme koje su već postali hitovi pa udovoljavaju svojoj publici bez pretjeranog truda i inovacija? Kako koji, rekli bismo, barem u slučaju prisutnih predstavnika radija.

Ta i slična pitanja postavljena su i prodiskutirana na panel-diskusiji „Glazba i radio 2017.: Strateško partnerstvo“ u organizaciji Hrvatske diskografske udruge održanoj u četvrtak u Zagrebu koju je moderirao Goran Komerički i na kojoj su sudjelovali predstavnik Radija Antena Zvonimir Škrobo-Čičak, predstavnik Hrvatskog radija Zlatko Turkalj, predsjednik Hrvatske diskografske udruge Želimir Babogredac i glazbenici Mia Dimšić i Boris Đurđević.

Gotovo dvosatna diskusija rekla je dosta o odnosima formatiranog radija i javnog servisa, načinu odabira glazbe i položaju glazbe unutar novih odnosa uspostavljenih između “ziheraških”, “predvidljivih” i, evo te formulacije, “formatiranih” radija, te javnog sektora koji se mora brinuti i za kulturu, te slušateljima nuditi i nove sadržaje, a ne samo provjerene “zicere” koje na formatiranom radiju čujete par puta dnevno, često i u isti sat. No, to je odluka urednika koji za odabir istih pjesama koje dnevno ponavljaju imaju “dozvolu” dobivenu od „gazde“, privatnog vlasnika, i naručenih istraživanja koja ponajviše govore o tromosti publike i želji da živi u prošlosti, umjesto da sluša “sadašnjost” ili “budućnost”, tj. neke nove klince.

Usporedba s Agrokorom

Preciznije rečeno, radi se o odlukama “gazde”, vlasnika radija koji želi imati čistu programsku situaciju bez nepoznanica, a baš ga briga za „društvenu odgovornost“ ili promociju kulturnih sadržaja. Pa se u tom slučaju, prešutno, mnogi urednici formatiranih radija često “bore” s gazdama i nalaze “rupe” kako bi progurali nove sadržaje. Nije tajna da je radijski program izuzetno važan izlog za novu i staru glazbu, domaću i stranu, ali budući da naše podneblje krije mnoge posebnosti, ne čudi da je slično i s ovom temom. Podatak koji je iznio Želimir Babogredac, da Radio Sljeme dnevno emitira 18 posto domaće glazbe prilično je poražavajući za domaće autore i glazbenike, dok se planirani omjer Hrvatskog radija 50:50 čini planom koji slijedi europsku regulativu po kojoj Francuska emitira čak 50 posto francuske glazbe, ali ne samo u “skrivenim” noćnim satima, već u vodećim dnevnim terminima. I da ne pomislite krivo, uopće nije bilo ostrašćene diskusije da “domaće” treba zaštititi pred “strancima”, već prilično staloženog pogleda i pregleda načina kako bi trebao funkcionirati odnos domaće glazbene scene i radija kao izloga te iste scene. Dapače, s obzirom na prisutnost hrvatske glazbe u Srbiji gdje na četiri glavna radija emitiraju više hrvatske glazbe nego četiri vodeće domaće radijske postaje, možda ne bi bilo bedasto zaključiti da imamo odličnu domaću scenu koja je kod nas podcijenjena. Iako je Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa, artikulirao misao, svi prisutni složili su se da se radi o mehanizmu u koji su uključeni svi, od autora do izdavača i medija, i da samo smislena raspodjela zaduženja može dovesti do situacije u kojoj glazbenici neće čekati znak s neba da ih zavrti neki domaći radio. Još 1979. producent Trevor Horn sa sastavom The Buggles objavio je pjesmu “Video Killed the Radio Star”, prvu emitiranu u programu MTV-ja, ali se situacija nakon 38 godina ipak pokazala drukčijom, a mi još razmišljamo tko je koga ubio i zašto?

Situacija bi se mogla objasniti usporedbom s dramom oko Agrokora; s jedne strane imate dobavljače, male i velike – glazbenike, autore i izdavače – a s druge “izloge”, prodavaonice ploča, internet i – radije. Čiji će proizvod stići na radijske police bitno je pitanje, a načina ima mnogo, kao i prepreka. Prekaljeni profesionalac Boris Đurđević dobro je detektirao situaciju na terenu rekavši da je s jedne strane internet – koji podliježe “inženjeringu” i umjetnom povećanju “klikova” – ali imate li hitove na radijima i televizijama, onda ste „zvijezda“. No, stići do radija i televizije nije uvijek jednostavno.

Mia Dimšić je odličan primjer

Možda je mlada Mia Dimšić odličan primjer, a upravo na njezinu proboju unatrag samo godinu dana vidi se kako domaća infrastruktura može funkcionirati poput one u Velikoj Britaniji ili SAD-u. Gdje su novi autori i nove zvijezde svakodnevna pojava koja pomlađuje medijsku scenu koja živi u suživotu, a ne borbi, njih i veterana. Otprilike kao kad u novim holywoodskim produkcijama shvatite da svake godine gledate hrpu novih imena, jer pomlađivanje nije samo stvar kreativnosti nego donosi i svjež kapital, zaradu na blagajnama.

Kod nas najčešće traje predugo da netko “nov” stigne do masovne publike. Dakako, radi se o talentu, karizmi i, jednostavnije rečeno, hitu koji imaš ili nemaš. Ali čak i u situaciji kad imaš hit, uzmimo za primjer Miu Dimšić i pjesmu “Život nije siv”, pogubna je činjenica da je ista pjesma prije godinu dana emitirana na Hrvatskom radiju, a na Anteni – nikada. Bit će ove subote, pa možda ipak ima nade za nas „neformatirane“.     

>>Radio je i dalje najvažniji medij za promidžbu glazbe u Hrvatskoj

>>Glazbu ne treba pretjerano određivati žanrovima