U trenutku kad Rakitić penal pretvara u pobjedu ne možete ostati cool

Više od dva tjedna u Rusiji je novinar Nove TV Saša Lugonjić gdje prati Svjetsko nogometno prvenstvo. Pratio je i utakmicu koju su Vatreni igrali protiv Danaca, a iako je uvijek iznimno profesionalan priznaje da nije uvijek lako zatomiti emocije.

Kako ste doživjeli utakmicu koju su Vatreni prošle nedjelje igrali protiv Danske?
Iskreno, bio mi je to najstresniji sportski događaj još od Goranovog finala Wimbledona protiv Raftera. Teže mi je bilo proživljavati utakmicu protiv Danske čak i od onih protiv Turske i Portugala. Bilo bi stvarno tužno da se ova generacija oprostila bez pobjede u nokaut fazi velikog natjecanja i to u situaciji kad nam se ždrijeb otvorio kao da smo ga sami slagali. No, konačno je i nas pomazila sreća u nokaut fazi i usprkos toga što nismo igrali naročito dobro prošli smo dalje. A, bez toga nema velikih rezultata.

Koliko se kao sportski novinar morate kontrolirati da vas ne svladaju emocije prilikom utakmica? Ili možda sve emocije uvijek pokažete?
U takvim utakmicama jako je teško sakriti emocije. Svi smo mi na kraju krajeva ljudi od krvi i mesa, a sportskim novinarstvom se ne bavite ako niste veliki ljubitelj sporta, i ako vam to što se događa na terenu ne znači mnogo. Novinar, naravno, mora zadržati objektivnost prilikom izvještavanja, ali u trenutku kad Rakitić penal pretvara u pobjedu ne možete ostati cool. Srećom, utakmicu sam mogao gledati kao navijač, jer u tom trenutku nisam bio u Nižnjem Novgorodu, i nakon svega sam tako reagirao da su mi gosti kafića, u kojem sam gledao prijenos, na kraju iskreno čestitali i uz smijeh rekli da im je i zbog mene drago da je Hrvatska pobijedila.

Koji su vam neki od najdražih trenutaka boravka u Rusiji?
Najdraži je sigurno kraj utakmice protiv Danske i slavlje koje je potom uslijedilo. Također, uživao sam u svim trenucima koje sam proveo u Sankt Peterburgu. A, srećom bilo ih je dosta. Taj grad me je oduševio, definitivno je jedan od najljepših koje sam vidio.

Je li bilo i nekih negativnih iskustava?
Doista nije. I neka tako ostane. Od samog početka i kolega snimatelj Dejan Tatomir i ja ovdje se odlično osjećamo, i ranije u Roščinu i Sankt Peterburgu i sada u Sočiju. Ljudi su iznimno gostoljubivi, trude se predstaviti u najboljem svjetlu i dobro im ide. Ponekad je malo naporno što rijetki govore engleski, ali s vremenom se naviknete i naučite dobro funkcionirati u tim uvjetima.

Imate li vremena za „turističke” aktivnosti ili je sve podređeno poslu?
Uglavnom je sve podređeno poslu, ali trudimo se kad možemo uklopiti "turističke aktivnosti" u posao. Tako smo, npr., posjetili Carsko selo, prekrasnu ljetnu rezidenciju ruskih careva i o njoj napravili prilog. Isto tako, jedna priča bila je o glavnim znamenitostima Sankt Peterburga, druga o jezeru Ladogi. Na taj način možete vidjeti razne stvari, a istovremeno s njima upoznati i gledatelje.

Kako na jednom takvom dugotrajnom službenom putu izgleda vaš jedan dan?
Nema standardne šprance, jer rijetko su dani isti. Primjerice, na dan kad je reprezentacija doputovala u kamp najprije smo snimili njihov dolazak ispred hotela oko 14 sati, potom se javili u Vijesti u 17 s otvorenog treninga, potom i u Dnevnik, a kad je sve završilo do 2 ujutro smo snimali prilog o bijelim noćima. Ponekad bismo ujutro montirali neki "nenogometni" prilog (poput Carskog sela ili Sankt Peterburga), a popodne radili prilog o aktivnostima reprezentacije i javljali se u Vijesti i Dnevnik. Ni jedan dan nije
isti, tako da nema ni opasnosti da vam postane monotono.

Jeste li već otputovali za Soči?
U Sočiju sam i ostajem tu, nadam se, do nedjelje, a onda pravac Moskva. Bio bi to idealan scenarij i vjerujem da će mi ga naši reprezentativci ispisati.