Stvarno su me "dotukle" dvije djevojke u Splitu

Dosad sam imala sreće, a što će biti dalje, tko zna? Tako govori Sara Stanić, mlada glumica koju javnost ponajprije poznaje po ulozi Marine u HTV-ovoj seriji "Crno-bijeli svijet", koja nas je vratila u osamdesete. No, Sara je svoju kreativnost dokazala i na brojnim drugim projektima. Razgovarale smo upravo na dan kada je išla na ADU da joj u indeks upišu zadnju ocjenu. Studentski su dani gotovi, a pred njom je uloga na Dubrovačkim ljetnim igrama, ona u "Ledenom mjesecu" Pascala Brucknera, tim značajnija jer i slavni Francuz stiže na Igre.

:: Što vam je značila uloga u seriji "Crno-bijeli svijet"?

Bilo je to veliko glumačko iskustvo i velika glumačka odgovornost. Do tog sam snimanja radila dosta, ali nikada nisam u tolikoj mjeri bila svjesna svoje odgovornosti, uloženih sredstava... Ali najvažnija mi je bila svijest o tom periodu. Tek kada se serija počela prikazivati, shvatila sam koliko su ljudima značile osamdesete. I zato sam zahvalna na tom iskustvu i svim ljudima koji su mi prilazili te redom govorili svoje uspomene na te godine. Nikada do tada nisam imala osjećaj koliko ponekad glumački posao "okida" emocije u drugim ljudima. Naravno, ljudi uvijek čestitaju na ulogama, ali sada sam dobila njihovo životno iskustvo, govorili su mi o svemu što su oni tada doživjeli i zato sam zahvalna za svaki komentar, pa i onaj negativni.

:: Mnogi su zapravo u seriji samo tražili pogreške i pritom nisu dopuštali mogućnost da i njihovo sjećanje podliježe pogreškama...

Da, to su sve te priče o Filipovim (Filip Riđički, u glavnoj ulozi, op. a.) zaliscima, tzv. zulufima. No, ja ne zamjeram to traženje pogrešaka. U materijalu koji je loš svi podrazumijevaju pogreške: i uletavanje mikrofona u kadar i nepoznavanje teksta, što se zaista ponekad vidi u materijalu koji ide na TV-u. Ovdje su te tehničke pogreške bile prirodne. Recimo, Filip ima prirodne zaliske i ne može ih ošišati, tim više jer prije podne snima "Crno-bijeli svijet", a poslije podne nešto drugo. Ali ta pažnja s kojom su nas gledali pokazuje da smo imali dobar materijal jer, da je bio loš, svi bi odmah odustali od gledanja. I tada ne bi bilo komentara.

:: No, nakon dugo vremena upravo je ta serija uspjela iskoračiti iz hladnog TV ekrana i u svima pobuditi najrazličitije emocije.

To je priča o mom kaputu. Zvao me profesor iz glazbenog, s Akademije, kako bi mi rekao da je njegova prva djevojka imala upravo takav kaput. I nakon toga 20 smo minuta razgovarali o tome što je bilo s njima. To je to čudo koje je proizvela ova serija. Oko nje su se okupili ljudi koji imaju moć da natjeraju mnoge da se vrate u svoja sjećanja i svoje emocije.

:: Što smijemo otkriti od sljedeće sezone serije?

Ne znam hoće li biti sljedeće sezone. Mene još nitko nije nazvao.

:: Bilo bi preludo da je ne bude!

Bilo bi preludo, ali ne bi bilo iznenađujuće. To se kod nas događa.

:: Je li takva uloga uteg na samom početku karijere? Vi ste zaista jako mladi, a kada ti se tako rano dogodi da te počinu prepoznavati zbog neke uloge, to te nužno promijeni, malo poletiš iznad tla...

Mene na tlo vraća moja mama. Dođem kući i ona me pošalje da odradim svoje u vrtu. Njezin je stav: OK, ti si glumica, ali ovdje imaš nekog sasvim drugog posla. Tako da je realnost stalno tu uz mene, a i nisam tip osobe koja lako "bježi" s tla. Jedino su me stvarno "dotukle" dvije djevojke u Splitu. One su me ne samo prepoznale po ulozi, nego su i znale moje ime i prezime. Njih sam oduševljena odvela na kavu. Ali molim ljude, ako me ubuduće prepoznaju, da to ne rade. Jesam završila ADU, ali još uvijek živim jako studentski.

:: U tom studentskom životu "Ćelava Leda" bila je definitivni vrhunac, vaš glumački i dramaturški rad?

Zaista sam vrh. Profesor Željko Vukmirica i njegova asistentica Slavica Vuković svoju su ulogu shvatili doslovno mentorski i savjetodavno. Nama su prepustili odabir, jer to je i smisao rada na petoj godini ADU. Iskustvo ti, naravno, nedostaje, no ono ti može nedostajati i sa 50 godina, ali svojim izborom djela, korištenjem tijela i govora na petoj godini moraš biti u stanju napraviti nešto svoje.

:: Tko je odabrao spoj ta dva naoko nespojiva djela, Krležinu "Ledu" i Ionescovu "Ćelavu pjevačicu"?

Ja. Gledala sam jednu užasno dosadnu Ledu. Ne onu u Gavelli!

:: O.K. Znam koju.

Tada sam shvatila kako oni ništa ne govore, kako se ništa ne događa. I to me podsjetilo na Ionesca i "Ćelavu pjevačicu". Pitala sam prof. Petlevski mogu li napraviti dramatizaciju i taj spoj. I tako sam to počela raditi, završila s nekim seminarskim radom koji je bio dosta nemušt, na brzinu napravljen, kakvi već jesu glumački seminarski radovi. Ali me ona jako ohrabrila i rekla kako bi to voljela vidjeti na sceni. I to je bilo to. Počeli smo raditi doslovno metodom pokušaja i pogrešaka. U kazalištu se, naime, često vidi, barem ja to vidim, kako je nešto počelo kao užasno zanimljiv koncept, ali da on u praksi ne funkcionira. I to mi je bila najveća panika. Isprobali smo i bacili hrpu materijala koji na sceni nisu funkcionirali. Moja odgovornost bila je zaista velika. Mjesec i pol živjela sam s pločom na kojoj sam vukla paralele između jednog i drugog djela.

: Studentske produkcije uvijek su siromašne. Vidi se da je scenografija prikupljena sa svih strana, da su kostimi improvizacija, ali u "Ćelavoj Ledi" to nimalo ne smeta. Štoviše.

Moja je odgovornost na početku bila najveća, ona dramaturška, ali i poluredateljska, a Vukmirica mi je stalno govorio: "Ti to moraš i odigrati". No, kako je predstava poprimala oblik, tako su svi ostali zagrizli, pa je producent uspio riješiti i neke naše za studentsku produkciju nevjerojatne zahtjeve poput snijega. A sav taj angažman vidi se i na svakoj izvedbi i zato sam jako ponosna na tu predstavu. Bila sam recimo i u klasi Jelčić (redatelj Bobo Jelčić, i omiljeni profesor na ADU, op. a.), i tamo radiš svoj materijal, ali tu te Bobo apsolutno štiti jer on je ta prva linija obrane na koju će se svatko referirati. I zato je "Ćelava Leda" definitivno vrh mojih studentskih dana.

:: Vrh za koji ste nagrađeni Dekanovom nagradom za dramaturgiju. Ali pravo je pitanje hoće li publika moći ponovno vidjeti "Ćelavu Ledu"?

Sada se rade planovi da krajem kolovoza ili početkom rujna igramo na Sceni Amadeo, ali ako se to izjalovi, sigurna sam da ćemo naći neki prostor makar za svoju dušu jer stvarno smo se naradili za tu predstavu.

:: I to nas dovodi do ključnog pitanja svake glumačke budućnosti: s velikim ste uspjehom završili ADU, ali kako se sada izboriti za vidljivost, ne samo u očima javnosti, nego među onima koji daju glumački posao?

Ne znam! Kao ni itko u ovoj zemlji. Uvijek se zgranem kada me netko nazove s ponudom za posao. Tako je bilo i za angažman na Igrama. Danima sam hodala po kući i vrtjela po glavi: "Odakle oni znaju za mene?" Neki dan je moj prijatelj stavio odličan status na Facebook, onaj koji sve objašnjava. Napisao je: "Molim Teatar.hr da barem oglase za audicije ostavi besplatnima. Nemam posla i ne mogu plaćati pretplatu, a da bih dobio posao, ne vidim gdje su audicije". Zaista je škakljivo: jedni te isti ljudi neprestano rade, a to je zaista pitanje vidljivosti, gdje ću i kome pokazati što znam i mogu. Na sreću, ADU radi na tome, otvorena je i Scena 22 u Frankopanskoj i samim time mi imamo više sreće od prošlih generacija.

:: U Dubrovniku vas opet čeka veliki izazov. Imate li negdje u primozgu misao da autor dolazi? I to ne bilo koji autor, već veliki Bruckner?

Da, ali moj kritični karakter koji sve dovodi u pitanje ne dopušta mi da o tome mislim. Svu publiku, sve do generalne probe, ostavim sa strane. Koncentriram se na ono što radim, kako se nosim s ulogom, s partnerima... Uvijek mi je odgovornost velika, uvijek mislim da tamo sjede ljudi, a naravno, kada sjedi autor teksta, odgovornost je još mnogo, mnogo veća.

:: I kako se nosite s ulogom Rebecce? Rekla bih da tu postoji još jedna velika zamka: sjajan film koji se vrti u glavama mnogih ljudi iako kazalište nije film. I ne treba to biti.

To nije minus za kazalište. Ali zaista postoji malo materijala za koje čovjek može reći da ih već nije vidio u nečijoj interpretaciji. Prednost kazališta je upravo to: tamo možeš doći vidjeti kako se od poznate stvari događa nešto drugo. I zato se čuvam da ne bacim oko na film. Imam ga, ali sam odustala od gledanja.

:: Jasno mi je da ste premladi, ali mnogi su gledali i legendarnu predstavu "Gorki, gorki mjesec" u &TD-u u kojoj je Rebeccu igrala Edita Majić. Jesu li vam pričali o njoj?

Vidjela sam dramatizaciju po kojoj su oni igrali, ali ne znam ništa više od toga. No, ovaj je posao dovoljno stresan i bez toga da ti govore kako je netko nešto radio bolje od tebe. Ja ću grunuti svoj maksimum, ko Janica Kostelić koja kaže: "Ja bum se hitila pa kaj bu!" Tako ću i ja, ja bum se hitila u Rebeccu pa kak bude.

:: Što je najteže kod Rebecce?

U današnjem društvu svima je jasna okrenutost prema sebi, voljenje sebe. No, u literaturi postoje ženski likovi kod kojih je izraženo to voljenje drugih. Zato i Rebeccu moram napraviti tako da nije opsesivna i fetišistički poremećena, već je ona žena koja iz ljubavi izvlači sve više i više. Moram je odglumiti da ne izgleda kao luda žena, nego kao žena koja voli na taj način. Taj odnos ne smije biti odnos dvoje čudaka, mora biti odnos dvoje ljudi koji ne mogu jedno bez drugoga.

: Koliko je brod na kojem će se igrati komplikacija?

Sretna sam zbog tog broda. U kazalištu neki drugi paze da ti nešto ne padne na glavu, ali ovdje: krenuli smo i plovimo. To je ugođaj koji ne možeš stvoriti u kazalištu. Tu je to more, Mjesec na nebu, brod, atmosfera, za koju se nadam da će raditi za nas. I onda: rokaj!

:: Treba vam, dakle, za ovo ljeto poželjeti samo mirno more!

Upravo tako. 

>> U 'Ćelavoj Ledi' i Krležini i Ionescovi likovi idu do kraja - ravno u svakodnevni slom živaca 

>> Sara Stanić: Žao mi je što nisam nikoga udarila u filmu