Rano jutro, pola šest… napisali su davno Rajko Dujmić i Zrinko Tutić u pjesmi "Milena" Novih fosila, a danas te nekadašnje stihove o radničkoj klasi koja rano rani doživljavamo svakodnevno u sasvim drukčijem kontekstu. Ova gruba godina u samoj završnici napravila je bis i reminisenciju na zagrebački potres iz ožujka, te nas svakog jutra stavila u poziciju iščekivanja i osluškivanja, pa tako i jutros kad nas je u 6.16 probudio još jedan potres, zapravo tri potresa.
Pri čemu nam je seizmološka služba postala novi najbolji prijatelj, a web portali mjesto sastanka sa stvarnošću rano ujutro, sastanak sa brojevima i jačinama potresa. Nakon što su epidemiolozi i Znanstveni savjet Vlade dominirali medijima u doba korone, nažalost je došao red na drugu znanstvenu branšu. Vrlo brzo nakon epidemiologa, na red su došli seizmolozi, ima li kraja? A korona još nije niti prošla.
Kao i od ovih prije njih i od seizmologa se traže odgovori koje ne mogu dati ili predvidjeti, a još je gore što nam nikakve mjere i distance u ovom slučaju ne mogu pomoći. Neki ljudi ne vole spavati dugo, a sad više niti ne mogu. Uredno spakirani kao da je noćni, a ne jutranji izlazak, poluodjeveni - jer u strahu više ne možeš niti gol u krevet, ali to više nema nikakve veze s Freudom - na prvu trešnju ujutro ustajemo, stajemo između štokova misleći "pa neće valjda baš sada?". I pitamo se, jesam li pod nosećim zidom ili možda ipak samo pregradnim?
Još gore, onako krmeljavi i neispavani - a tko bi i mogao normalno spavati nakon što je do kasno u noć gledao scene iz porušene Petrinje, Siska i Banovine? - idućih sat vremena čekamo da svane, što prije ako može.
Nema tog zimskog niti ljetnog sata koji je ovako sinkronizirao ustajanje ovih dana, a čekanje zore, makar je i prošla ravnodnevnica, pretvorilo se u ritual poput onoga iz davne prošlosti.
Ispada kao da se i nije puno toga promijenilo u ovih par tisuća godina. Države iz EU i regije opet su se pokazale solidarnima i ponudile pomoć, ne rugajući se našim strahovima. Ispada da, koliko god da je loše, ipak je bolje kad se bojimo nećeg većeg od nas, nego kad se međusobno plašimo, pa ljudski lik onih koji su spremni pomoći i daju podršku zapravo daje onaj presudan znak da nismo sami kraj upaljenih vatri u Petrinji i Sisku, da još netko vidi te znakove brodolomaca na suhom.
I nakon svih tih velikih i malih strahova koje ljudi imaju, jer svačiji je strah jednakopravan i opravdan, izmoreni od očekivanja i osluškivanja, pomislimo rano ujutro; pa ako je nama ovako, kako je tek onima koji su ostali bez svega, sedmoro mrtvih, i kampiraju pred srušenom kućom usred zime uz zapaljenu vatru? Vjerojatno nikada nećemo shvatiti kako im je, ali već i to što pokušavamo daje neku nadu.