Umiranje je samo tužna epizoda u životu besmrtnika poput Olivera

Postoji popularna kultura. Postoji i alternativna kultura. Postoji i ono što se naziva visokom kulturom. Iznad svih tih kategorija, međutim, postoji i jedna viša kojom se sve one mjere i koja, na kraju, odjeljuje žito od kukolja. Postoji vrijeme, a u vremenu postoji ono što prolazi i nestaje i ono što se pamti. Ono neprolazno, ono što ostaje dokle god postojimo mi i dokle god postoje oni na koje smo prenijeli to što je vrijedno pamćenja. Međutim, čak i bez naših priča, odlika neprolaznog je da samo nađe put do budućih naraštaja.

Trenuci genijalnosti

To su trenuci genijalnosti, lica, glasovi, pjesme... To su ljudi koji nadilaze kategorije u koje su svrstani oni oko njih. Takve ljude nerijetko znamo i pamtimo samo po prvom imenu ili nadimku. S njima smo na ti, čak i onda kada ih nismo osobno upoznali, bliski su nam i dragi kao rod rođeni. Upisani su u naš identitet, u naše trenutke radosti i ushićenja, nježnosti i ganuća. Kako većina ionako nikada nije imala priliku zbližiti se s njima stvarnima, od krvi i mesa, taj odnos divljenja i radost sudioništva u njihovu talentu, vještini i majstorstvu ne ovisi ni o onoj nepremostivoj crti koja se prelazi samo jednom i samo u jednom smjeru. Crti koju postavlja ono isto vrijeme i dijeli žive ljude od umrlih, ne mora uvijek značiti i mrtvih. Umiranje je samo tužna epizoda u životu takvih besmrtnika, trenutak kada se malo sažalimo nad onim koji umire, nad onima iz čijih ga stvarnih života smrt odnosi i nad samima sobom. Ali besmrtnik ostaje s nama; njegovo ime, njegovo lice, njegov glas. Osobito glas, kada je riječ o jednom od takvih koji neće proći, kojem nije potrebno izgovoriti prezime da bismo znali tko je. A ime mu je Oliver.

Dovoljno sam star da pamtim crno-bijele televizore i istu takvu sliku prijenosa Splitskog festivala na kojem je 1974. godine pobijedio mršavko skriven iza debelih stakala velikih naočala. Ali glas! Taj glas, osobit, nazalan i hrapav, prepoznatljiv, jedan od onih čiji je otisak u našim ušima uvijek jasno prepoznatljiv i koji nikada nećemo zamijeniti s bilo kojim drugim glasom.

Pečat zadao “Cesaricom”

Već sljedećeg ljeta Oliver nam je priredio trenutak u kojem je nastala legenda. Bio je to njegov susret sa sudbinom, s pjesmom koja će odrediti njega, baš kao i on nju, s Runjićevim “Galebom”. To je bio jedan od trenutaka u kojem se poništavaju kategorije i padaju granice između popularne i visoke kulture, popularne i klasične glazbe. Ne može to otpjevati svatko, malo se koji glas može takvom lakoćom vinuti u visine i tamo lebdjeti na zračnim strujama, nepomičnih krila, klikćući od čiste radosti leta i pjesme između sunca i pučine.

A onda je došla i Gibonnijeva “Cesarica”, još jedna koja nam je mogla promaknuti da je nije otpjevao i svojim glasom i izvedbom posvojio Oliver. Dakako, mnogo je veći Oliver od samo dvije pjesme. Ali upravo ove dvije pjesme od onih su koje će i same nalaziti put u budućnost dok god bude ljudi koji čuju, pjesme koje će trajati. I Oliver s njima. Oliver Dragojević.