Sociolog Bruno Šimleša nedavno je izdao knjigu "A što kad se netko naš razboli" u kojoj donosi deset zlatnih pravila za pomaganje našim voljenima. S više od dvadeset godina iskustva, autor nas vodi kroz izazove i emocije koje prate oboljele i njihove obitelji, pružajući konkretne savjete kako najbolje podržati voljene, ali i kako se nositi s vlastitim strahovima. Šimleša je i poznato televizijsko lice, a trenutačno ga gledamo svakog četvrtka na HTV-u, u sklopu emisije "Kod nas doma".
Što vas je potaknulo da napišete knjigu "A što kad se netko naš razboli"?
Više od 20 godina vodim razgovore s oboljelima od raka, kao i članovima njihovih obitelji. U prethodnoj knjizi (P)ostati zdrav pokušao sam pojasniti kako naše misli, emocije i odnosi utječu na zdravlje, ali nisam precizno opisao kako okolina oboljele osobe može pomoći svojim voljenima. Jer nečiju ozbiljnu bolest dožive svi iz kruga te osobe. I svi mogu biti dio rješenja. A ovih me je 20 godina naučilo da članovi okoline gotovo uvijek imaju najbolju moguću namjeru, ali često ne znaju kako tu namjeru provesti u djelo. Nitko nije učio tome. Što napraviti i što pitati kada se razboli naša sestra, prijatelj, supruga, roditelj, kolega... Odgovoriti kako istinsku biti tu za njih – to je cilj ove knjige.
GALERIJA: Ana Rucner u rijetkom izlasku s 18-godišnjim sinom koji nevjerojatno sliči na tatu Kalembera
Možete li nam ukratko predstaviti deset zlatnih pravila koja spominjete u knjizi?
Najiskrenije, ne mogu ukratko predstaviti nešto što se u knjizi nalazi na 200 stranica. Ali mogu spomenuti jedno od pravila – važno je razumno odrediti svoju ulogu u nečijoj borbi za zdravlje. Nitko od okoline nije ni nemoćan ni svemoćan, svi smo negdje između. I kada se netko naš razboli, ključno je realno odrediti svoju ulogu u njihovoj borbi. To znači da je određujemo u skladu sa svojim mogućnostima, a ne željama. Npr., ne moramo svi igrati ulogu glavnog emocionalnog oslonca u dva ujutro kada se oni probude u hladnom znoju. Netko je izvrstan u toj ulozi, a netko nije. No ako nam ta uloga nije prirodna i nemamo vještina, možemo preuzeti kuhanje ponekog obroka ili odvesti im djecu na aktivnosti. Ili svratiti do ljekarne. Ili jednostavno pitati kako možemo pomoći. I to je jedno od pravilo. Umjesto da pretpostavljamo kako se netko osjeća i što im treba, mudrije je jednostavno pitati ih. I periodično to ponavljati jer samo zato što im je nešto pasalo dva dana nakon dijagnoze ne znači da će im isto ponašanje ili pristup pasati i nakon dva tjedna ili dva mjeseca. Evo, to je najkraća moguća jezgra dva od deset navedenih pravila.
Kako ste odabrali primjere i iskustva koja ste uključili u knjigu?
Dio primjera je iz mog iskustva s ljudima i naravno da su svi dali dozvolu da budu dio knjige. A važan dio knjige je i anketa na koju je odgovorilo 86 korisnica udruge Sve za nju. To je udruga koja pruža psihološku pomoć oboljelima od raka i jako sam zahvalan svim ženama koje su podijelile svoja najpozitivnija, ali i najnegativnija iskustva koja su doživjela od okoline.
Koje su najčešće pogreške koje ljudi čine kada pokušavaju podržati oboljele voljene osobe?
Jedna od pogrešaka jest i da prebrzo pokušavamo podići svoje voljene kada padnu. Umjesto da ih mi nasilno dižemo s poda, mudrije je da se i mi spustimo na pod. Izgrlimo ih, saslušamo, suosjećamo... I onda se zajedno dignemo kako su oni spremni za to. U knjizi naglašavam da je dobro biti emocionalna sjenka ljudima u kriznoj situaciji, a ne emocionalni terorist. Ne trebamo im govoriti da se ne smiju osjećati tako kako se osjećaju ili da ih okrivljavamo što se tako osjećaju ili da im govorimo kako bi se trebali osjećati. To neće pomoći. Iako je dobra namjera često u pozadini takvog ponašanja jer želimo poboljšati njihovo raspoloženje, tako to nećemo postići. Kada je netko u ozbiljnoj krizi, neće mu pomoći naša floskula: "Ma samo digni glavu, nije to ništa" ili optuživanje zašto osjećaju strah i sl. Njima jest nešto i moramo pratiti njihov ritam vraćanja osjećaja kontrole nad situacijom.
Na koji način okolina može pozitivno ili negativno utjecati na proces ozdravljenja oboljele osobe?
Znamo da osjećaj povezanosti i bliskosti osnažuje naš imunitet. I kada je sve u najboljem zdravstvenom redu i dalje je važno njegovati bliske odnose, a pogotovo je to važno kada se već razbolimo. S druge strane, znamo da dugoročno izlaganje stresu, a upravo stres vrlo često proizlazi iz nesređenih međuljudskih odnosa, oslabljuje imunitet. I dalje mislim da sama osoba ima najvažniji utjecaj na sebe, a knjigu sam napisao da članovi okoline u što većoj mjeri budu na onoj dobroj strani vage.
Kakve su reakcije čitatelja na vašu novu knjigu?
Većina ljudi mi je zahvalila jer su dobili jasne savjete kako mogu biti više od pomoći. Iako, naravno, neće se svima svidjeti svi dijelovi knjige jer govore o važnosti promjene svog pristupa, a to nam nekada teško pada. Ali zanimljivo je da sam baš za Interliber objavio i drugu knjigu koja je sasvim drukčija. Zove se "Kako kreirati najbolju godinu u životu – 52 inspirativne ideje za svaki tjedan u godini". To je laganija, ali ne i banalna knjiga. Jedna prijateljica je rekla da sam konačno napisao knjigu koju svima može pokloniti. Tako da sada imamo unikatnu situaciju da su skoro istovremeno objavljene moje dvije nove knjige.
Osim pisanja, znamo vas i po emisijama na HTV-u. Trenutačno vas gledamo svakog četvrtka u "Kod nas doma". Koje sve teme obrađujete, što još planirate?
Obrađujemo sve što je aktualno tog tjedna, osim politike. Tako da smo imali sve moguće teme – od obiteljskog nasilja za što, nažalost, prečesto imamo povod do tema o odgoju ili utjecaja društvenih mreža na to kako komuniciramo i doživljavamo sebe... Iznimno sam sretan što zovemo ljude s jasnim stavom koji ga se ne libe izreći. Čini mi se da u našem društvu prečesto šutimo da bismo se svidjeli svima ili da ne izgubimo pratitelje. Ali bolje je izgubiti nekog pratitelja nego obraz.
Koje su vaše preporuke za osobe koje žele pružiti podršku oboljelima, ali se boje da će reći ili učiniti nešto pogrešno?
Pitajte ih, pitajte ih, pitajte ih kako možete pomoći. Iako treba odmah prihvatiti da ćete u nekom trenutku reći ili napraviti nešto pogrešno. I ja radim greške. Borba za zdravlje je maraton, a ne sprint i nemoguće je očekivati da nećemo napraviti nijedan pogrešan korak. Ali važno je potruditi se da ih bude što manje. Važno je učiti iz tih pogrešnih koraka, važno je i našim voljenima vidjeti da se trudimo. Jer ni oni ne očekuju da smo besprijekorni. Ali im je jako važno osjetiti da nisu sami.
Kako balansirate između profesionalnog angažmana i privatnog života, posebno s obzirom na osjetljive teme kojima se bavite?
Jedno od pravila iz knjige jest i da se trebamo brinuti o sebi. Pogotovo kad dio života posvećujemo brizi za druge. I trudim se živjeti tako. S jedne strane, baterije mi se ne prazne tako brzo jer radim nešto što doživljavam svojom svrhom. I pisanje knjiga i promocije, predavanja, edukacije za tvrtke, razgovori s oboljelima i njihovim voljenima... Sve je to dio moje svrhe, a ne mog posla. I planine... Planine su baš moje. A na druženje s njima idem kada želim da ne bih morao ići kada mi je to već nužno. Uzeti ruksak s hranom i šatorom i nestati nekoliko dana na Velebitu ili Dinari, nema boljeg za punjenje baterija. Baš sam sada u završnim pripremama za veliku avanturu na koju krećem na proljeće – planiram hodati SAD-om od meksičke granice do Kanade. Samo 4500 km u 5 mjeseci:) Svakih 4-5 dana naiđeš na grad(ić) da uzmeš novu hranu, otuširaš se, pojedeš sve na što naiđeš, spavaš u normalnom krevetu bar tu noć, a onda opet u divljinu 150 km do sljedećeg gradića... Jedva čekam.
VIDEO: Jelena Rozga otkrila nove detalje o svom dečku i što o njemu misle njezini roditelji