Urban: Thompson ima status neuhvatljiv za većinu glazbenika

Gotovo kao tradicija Urban &4 održat će predbožićni koncert u Tvornici. Zagrebački je klub nedavno i obnovljen, a Urban &4 tamo neće održati jedan, nego čak dva koncerta zbog izuzetnog interesa. I inače je 2018. važna godina za riječkog glazbenika, 20 je godina od izlaska kultnog albuma “Žena dijete”, prešao je pola stoljeća života, u Lisinskom je ranije ove godine održan i sjajan koncert sa Zagrebačkom filharmonijom.

Kako je uopće došlo do ideje o predbožićnom koncertu?
Počelo je kao zafrkancija jer je u nekom trenutku krenula ta božićna histerija, kao što smo prisvojili i Valentinovo kao jedan veliki i važan dan, pa onda i Halloween po istom principu. A iza svega stoje niske konzumerističke strasti. Ili urote, jer mora biti neka urota u ovoj zemlji! I onda smo se sjetili Tima Burtona koji je za Disney napravio “Predbožićnu noćnu moru”, jedan netipičan animirani film koji djeci na drukčiji način prikazuje Božić. Tako smo i mi u tom moru neukusa koji se plasira u to vrijeme pokušali napraviti koncert koji, osim terminom, po ničem drugom ne spada u to razdoblje. No, opet, možda je upravo to pravi način da se proslavi Božić. Ova dva koncerta nekako su kruna godine, iznimno im se veselimo i pokušavamo ne mistificirati sebe i sve što radimo, želimo se na neki način približiti ljudima i u prostoru Tvornice napraviti jedan vrlo intiman koncert i sebi i publici. Ali, što na kraju ispada? Pa, klasična božićna priča! No, koja je ipak nastala kao, za nas, nužna suprotnost svemu što se nudi.

I uvijek Tvornica.
Probali smo se maknuti iz Tvornice, ima Zagreb i drugih mjesta, ali sva su ta mjesta zapravo rađena za nešto drugo pa se, eto, tu usput može pogledati i neki koncert. Ili su rađena tako da ljudi mogu popiti dobro piće, uživati u društvu ili su to prostori u kojima mogu nešto kupiti pa usput pogledati i dobar koncert. Ili su to neki bivši hodnici ili skladišta koji su se, eto, preuredili u koncertne prostore. U Tvornici zaista osjetim razliku jer sam došao u prostor koji je na neki način posvećen isključivo koncertu i glazbi. To je prostor u kojemu se nema što drugo raditi jer tamo postoji pozornica i tamo si došao isključivo na koncert. Teško da ćeš tamo doći plesati, teško da ćeš doći u šoping,teško da ćeš doći na neku izložbu, doći ćeš na koncert. Prije 20, 30 godina Tvornica je još i imala konkurenciju, ali danas je više nema.

Jeste li iznenađeni što je prodaja ulaznica povukla i drugi koncert?
Sax je bio rasprodan u 45 minuta, to jest mali prostor, ali rasprodao se bez plakata i prodajne akcije, i to tako da su ljudi stajali u redu i sve pokupovali. I Gradec je bio rasprodan, ali vrijeme nas je otjeralo u Lisinski. Iznenadilo me to što je prvi dan rasprodan bez klasične reklamne objave, jumboplakata po gradu, sve je zapravo išlo preko Fejsa. Dok sam ja gledao kako izgledaju plakati za koncert, koncert je rasprodan. Razmišljali smo nekoliko dana i rekli – neka plakati idu, ali stavite još jedan dan. Pozitivno me iznenadilo da je još moguće rasprodati koncert, i to bez novog albuma, i to po nemalom iznosu koji treba izdvojiti za ulaznicu.

Puno je jubileja za vas u ovoj godini.
Kada me netko pita što si želim, odgovorim da želim da mi sve ostane kako je, to mi je najveći uspjeh. Ljudi to ne razumiju, ali kada napraviš situaciju koja ti je dobra, nađeš ljude koji te vole i s kojima se razumiješ, pri čemu i sa svoje strane moraš napraviti neke kompromise, kada pronađeš suradnike s kojima radiš već 20 godina, onda su ti to i najbolji prijatelji. Kada obitelj staviš na noge, izgradiš dobar odnos sa ženom i djecom, pa onda i s publikom, onda ni ne očekuješ da ti bude bolje ili da ti bolje treba, želiš jedino da to traje. Kažu mi da nisam ambiciozan, a ja mislim da je velika ambicija nastojati da to sve tako ostane. Gotovo da ne znam nijednoga svojeg kolegu koji sve to ima.

Dugo već čekamo na vaš novi album.
Puno je razloga. Prvi je što više ne ovisi sve o meni, radim s ljudima koji više nemaju 20 godina, nego malo više, imaju djecu, većina ih ima i posao uz glazbu, nije im glazba jedini izvor prihoda. Teško je koordinirati obiteljske i poslovne obveze svih nas. A onda ti dođe i dva mjeseca svirki za koje živiš, ali i od kojih živiš. Pa se dogodi da netko od ekipe ode u Ameriku, onda se sve prolongira još malo. I onda, kada nešto i snimimo, a u Novom Mestu snimili smo novi materijal, počnem čačkati po tome pa shvatim da smo neke stvari mogli i bolje. Bend kaže: “I što sad? Da snimimo ponovo?”. Tako ćemo doista dio materijala snimiti ponovno. U međuvremenu smo snimili i koncert sa Zagrebačkom filharmonijom pa smo se, umjesto novim materijalom, malo bavili time, izlazi i reizdanje albuma “Žena dijete”, i to uzima vremena. Sljedeće će tako, početkom iduće godine, izaći ovo s filharmonijom gdje neće biti sve kao što je bilo na koncertu niti će biti isti broj pjesama, nastojali smo razdvojiti album od koncerta. “Žena dijete” ide i kao vinil i kao CD s dodacima koji dosad nisu bili vani. I vizualno će to biti drukčije, obogaćeno u odnosu na originalno izdanje, a koristit će se i dalje fotografije Nine Šolića. Onda izlazi naš album, a nadam se da će nakon toga izaći i jedan moj intimni album koji radim u svojoj sobi zadnjih godinu i pol ili dvije. Ne znam što bi on točno stilski bio, spoj je kazališta i filmske glazbe, ujedno i poezije.

Ljetos su vaše šale na račun istodobnih koncerata vas u Koprivnici i Thompsona u Koprivničkim Bregima izazvale brojne komentare?
Rijetko se tko i inače smije na moje fore! Ali ako se šalim, šalim se isključivo na svoj račun. Ljudi koji idu na naše koncerte to znaju, a i nema većeg gušta nego se zafrkavati na svoj račun. Sasvim sam siguran da je Thompson imao tisuće ljudi na svojem koncertu, možda i tih sedam i pol tisuća koliko neki tvrde. To nam pokazuje da ovaj čas on ima status neuhvatljiv za većinu nas, da ono što mi možda možemo napraviti u velikom gradu, on može napraviti bilo gdje. Budimo realni, u Bregima Thompson napravi koncert, nebitno s koliko, pet, šest ili više tisuća ljudi, ali istina je da je on privukao veći broj ljudi nego što mi privučemo u glavnom gradu Hrvatske. Ima još jedna stvar, svi ti ljudi platili su ulaznicu, a mi smo na trgu svirali bez naplate. Situacija je takva kakva jest, može nam se sviđati ili ne, možemo govoriti o tome kako je to moguće i što nas je do toga dovelo, ali to je ta situacija. Moje je mišljenje da nas je do toga dovelo samo vrijeme u kojem živimo, vrijeme u kojem je filmska industrija pretvorena u trailere, gdje već po izlasku iz kina ne znamo što smo točno gledali, bitno je samo da smo ubili sat i pol jer i kako potrošiti vrijeme postao je problem. Vrijeme koje je puno kompromisa i sulude objektivnosti tipa “idemo ipak čuti i tu drugu stranu bez obzira na to što ta druga strana lupeta gluposti”, pa tako saslušajmo i stranu koja misli da je zemlja ravna ploča ili da je logor Jasenovac bio igraonica... Široka je priča o ovom vremenu i stanju do kojega smo došli, ali ono ima svoju glazbu i svoje heroje, bez obzira na to koliko će oni potrajati, što oni predstavljaju i što nose. Normalno, ja bih volio da ovdje gostuje Bečka filharmonija i privuče 500.000 ljudi, no to se nažalost ne može dogoditi, tih 500.000 ljudi ide na neki drugi koncert. I to nije možda za osudu, nego je jednostavno tako. Vrijeme je potpune distorzije svih vrijednosti.

Rijeka je po tradiciji na glasu kao lijevo orijentirana sredina, no i tamo se vide neke pojave koje do sada nisu bile prisutne, puno se stvari vrti oko nogometa, primjerice.
Nije to samo Rijeka. Vremena u kojima razni teleoperateri nude reklame u kojima se govori da je sve na tebi, tipa uzmi život u svoje ruke, budi hrabar, budi svoj i slično tome, a s druge te strane onemogućavaju u tome gdje god se okreneš, krenuvši već od obrazovnog sustava, od situacije u kojoj u realityjima gledamo dokone ljude koji ne znaju složiti dvije rečenice, a odlaze iz tih emisija bogati, naprave situaciju u kojoj si stalno frustriran. Ne znam zašto to netko radi, zašto se ljude izlaže nerazmjeru onoga što im se prikazuje i onoga što njihov život jest. Gledati na televiziji razne serije o životu bogataša, a onda razmišljati možeš li svom djetetu uopće kupiti cipele, rađa stalnu frustraciju.

Većina lijevih stranki u svemu se tome pogubila zaboravljajući što je uopće radnik i što su radnička prava, ljevica je polako izgubila svoju prirodnu poziciju. Danas bismo trebali vidjeti neku ljevicu 2.0, no izgleda da i njima ovako paše, kao da se i oni vode po onoj dok traje, traje, a dok traje, daj da što više uzmem. Ponašaju se, dakle, ne samo ljevica nego velika većina u politici kao da je vrijeme katastrofe, kao da je pet minuta do, pa ljudi odnose što mogu. A mi jesmo pet do podne. Možemo mi govoriti o prošlim vremenima što god hoćemo, ali ona su ipak pružala određenu sigurnost građanima, ne možda onakvu da sa sigurnošću mogu očekivati da će promijeniti u životu pet BMW-a, ali svakako onakvu u kojoj ne moraju svaki dan strahovati hoće li ih šef zadržati na poslu i hoće li prehraniti svoju djecu. A ta vremena nisu nudila ni mogućnost da netko zaradi milijarde preko noći običnom preprodajom robe ili pljačkom. Običan čovjek mogao si je planirati život u sljedećih 15 godina, a danas se to ne može, ljude se drži u potpunoj neizvjesnosti. Ovo je doba u kojem se, zbog svega ranije rečenog, odmah slijedi onoga koji vikne “ja imam odgovor”. Ja taj nisam, nemam odgovor kako iz toga svega izaći.

Trend je danas i “spotifizacija” glazbe, ništa ne traje više od tri minute, sve je slično, novih je bendova i hitova malo.
Pa ja u te tri minute ni ne počnem pjevati! Sve je to brzo, kratko i – loše. Kakvo vrijeme, takva i glazba, jer ona prati vrijeme u kojemu jest. Nekada, kada bi nam ljudi do čijeg se mišljenja držalo rekli da nam je pjesma čudo, mogao si biti siguran da će ta pjesma biti hit. Danas dobra pjesma ne znači hit, nego samo da je dobra pjesma, a koja će možda i loše proći jer je kao takvu nemaš gdje vrtjeti, jer se ne uklapa ni u jedan današnji format. Danas nije smisao pjesme da natjera čovjeka da se zaustavi i razmisli o njezinoj poruci, nego da bude pozadinska glazba nekoj reklami ili nečemu. Dobra pjesma danas smeta, kao što čovjek koji govori istinu – smeta. Trebaš pjesmu koju možeš prekinuti bilo gdje da se u nju može ubaciti voditelj, a to s, recimo, Beethovenom ne možeš, jer to je cjelovito djelo koje ti ne dopušta da ga prekidaš, moraš ga slušati do kraja. Dobra te pjesma danas pokopa, bolje je da imaš deset glazbenih žvaka, za njih će se naći mjesta. “Žena dijete”, koji je zamišljen kao kontinuirana pjesma, danas bi bio promašaj.

Koncert sa Zagrebačkom filharmonijom bio je svojevrsno iznenađenje.
Mi svi slušamo klasičnu glazbu i izuzetno je volimo. Imali smo davno jedan sličan nastup na Riječkim ljetnim noćima koji je bio posvećen Nikoli Tesli, odnosno majci Nikole Tesle jer smo smatrali da je ona najzaslužnija za sve što nam je on donio.

Pogledajte i video o poznatim Hrvatima koji javno svjedoče vjeru:

Video: VLm Pogledajte video o poznatim Hrvatima koji javno svjedoče vjeru