Uskrsnuće domaćih repera: prvo reci hip-hop pa skoči u (puni) Dom sportova

Krcata dvorana Doma sportova, i to nekoliko puta, za koncerte domaćih hip-hop izvođača zadnjih se godina pokazala kao možda najugodnije i prilično veliko iznenađenje domaće scene. Još od lanjskog povratka Tram 11 koji su se nakon najave povratničkog nastupa prebacili iz male dvorane Doma sportova u veliku, pa je potom i rasprodali – a početkom godine održali i dva u Tvornici kulture – bilo je jasno da kod nas ne vrijedi ona stara poslovica “prvo skoči pa onda reci hop”. Dapače, smijenila ju je nova, “prvo reci hip-hop, pa skoči u (puni) Dom sportova”.

Rafalna paljba repera

Možda je i festival Drito iz Tvornice sa svojim gerila-programom mladih hip-hop i reperskih snaga unatrag nekoliko godina pomogao ponovnom uzletu žilavog žanra. Možda su ključne i društvene (ne)prilike s kojima se u Hrvatskoj svakodnevno susrećemo kao i u svijetu, a rafalna paljba repera čini se kao dar s neba za kritiku društvenih deformacija. No, ipak se čini da je najvažniji stalni dotok novih imena koja dvadesetgodišnju domaću hip-hop odiseju čine atraktivnom i novoj, današnjoj publici. Kao i onim starima koji se sjećaju prvog domaćeg hip-hop CD-a “Blackout Project” Radija 101 iz 1997., kojim su na diskografsku scenu stupila imena desetak godina iza svojih svjetskih uzora. Domaćem novom valu trebalo je puno manje vremena, svega dvije godine, ali domaći reperi inspiracijom i dometima ipak nisu zaostajali za svijetom.

Nakon što su The Beat Fleet nedavno svirali u klubu Boogaloo, samo u zadnjih nekoliko tjedana Dom sportova napunili su Nered i Stoka, Vojko V. i Krankšvester, 16. studenog slijedi i veliki koncert Ede Maajke kao promocija sjajnog albuma “Put u plus”, te nakon njega dvije večeri Elementala u Tvornici kulture 14. i 15. prosinca. Taman kao nešto drukčiji advent od onog bezbrižnog po ulicama i trgovima Zagreba.

I Nered i Stoka i Vojko Vrućina još su prije ljeta odlučili ići s nastupima izravno u Dom sportova, a da za početak nisu išli u neki manji prostor pa pričekali vidjeti kako će ići prodaja ulaznica i onda se premjeste u veću dvoranu. Monodrama Marina Ivanovića – Stoke “Stara škola kreka – Iz tame u svjetlo” mjesecima puni zagrebačko kazalište Vidra kao program koji je svojim istinitim, životnim autobiografskim detaljima daleko superioran kiču namještenih kvazireality showova koje gledamo po televizijskim programima. Slično tome, i domaći hip-hop daleko je aktualniji u svom obračunu sa zabranjenim temama koje se guraju pod tepih i u dnevnicima domaćih televizija.

Vojko V. nije samo sjajan glazbenik na jednom od ključnih ovogodišnjih domaćih albuma, nego je tijekom karijere sa splitskim Dječacima unatrag desetak godina održao hip-hop “iznad vode” i kad nije bio popularan žanr kao što je (opet) danas. Slično kao i Krešo Bengalka iz nekadašnje Kiše metaka sa solo projektom “Split Zoo”. Još važnije, Vojko V. nije samo još jedan talentirani i neshvaćeni glazbenik u potrazi za publikom, nego široko prihvaćena nova zvijezda s kojom se publika, kao što sam se uvjerio na ljetnom Zagreb Beerfestu, želi fotkati više nego s nekim daleko poznatijim, dugotrajnijim protagonistima domaće srednje struje.

Retuširanje stvarnosti

Zašto je hip-hop danas (ponovno) kod nas “cool”, pomoglo bi odgovoriti i nekoliko ozbiljnih socioloških studija, ali neporeciva činjenica da je dvadesetak tisuća ljudi vlastitim novcem platilo ulaznice za aktualne nastupe rap prvotimaca, govori da je tako. Do te mjere da se po Zagrebu više ne pita “koji se jazz danas sluša”, ili “na koje se cajke ide”, jer je takvim izborima račun pomutio ni manje ni više nego – hip-hop.

Možda i zato što se ljudima popelo na glavu retuširanje stvarnosti o kojoj bolje govore oni koji svakodnevno odlaze u Irsku ili Njemačku, nego oni koji ostaju ovdje. Budući da je hip-hop nakon punka i novog vala bio prvi sustavni izraz možda i zadnje pobune, demokratičan glazbeni žanr u kojem su ono što su htjeli mogli reći svi koji su imali razloga za to – bez obzira na sviračku spremu – nekoliko sprejeva za grafite i mikrofon mnogima su bili jedina potrebna “viza” za “lajanje” na aktualne probleme i kod nas i u svijetu.

Baš zato se potresna i neretuširana ispovijest Stoke u kazalištu Vidra čini domaćim ekvivalentom Springsteenova autobiografskog niza koncerata u broadwayskom teatru Walter Kerr, kao dah i duh stvarnog, proživljenog života nasuprot ušminkanoj stvarnosti, šarenim magazinima i televizijskim lifestyle emisijama, koje gledaju oni čiji je životni stil i šarenilo daleko ispod poželjnog stajlinga i naširoko reklamiranog televizijskog privida za umrtvljavanje sivih stanica mozga. Na sličnoj razini i domaći hip-hop pomaže vratiti stvarnost tamo kamo i pripada, na ulicu i u stvarni život gdje su problemi nešto drukčiji i, nažalost, stalni.