Kružeći prije nekoliko godina Interliberom među prašnjavim knjigama i brojnim ljudima, malo sam se umorio pa sam sjeo ispred pozornice na kojoj je neki srednjoškolac čitao priču o odrastanju. Pomislio sam kako priča i nije nešto posebno dobra, ali s obzirom na to da momak ima svega 15-16 godina – i nije tako loša! To jest, dečko ima potencijala da jednog dana, za nekih dvadesetak godina, kada počne pisati manje pretenciozno i dosadno, napiše i nešto zbilja kvalitetno. Momak je završio s čitanjem i izrekao nešto što me ostavilo vidno iznenađenog te me natjeralo da ostanem još malo sjediti iako sam se već bio dovoljno odmorio:‘Ovo je bio ulomak’, rekao je taj mališa, ‘iz romana Damira Karakaša.
Pozdravite, molim vas, autora!’ Nikada u životu, priznajem bez obzira na to koliko je to sramotno, nisam pročitao ništa Damirovo, a svjestan sam i činjenice da na temelju jednog djelića ulomka iz romana ne mogu donositi vrijednosnu ocjenu o piscu, trebalo bi za to pročitati sva njegova djela, pogotovo jer je veoma hvaljen i nagrađivan, pa sam zato, eto, odlučio ostati i saslušati ga. Elem, visok tip s kapom na glavi, poprilično šlampavo odjeven, popeo se na pozornicu, uzeo mikrofon i zahvalio malome što je čitao njegovo štivo. Nakon toga je htio ispasti simpatičan pa se kao nešto pokušao našaliti na račun svoje kape, ali mu nije uspjelo. Prije nego što je prešao na knjigu, međutim, osjetio je snažnu potrebu da s publikom podijeli nešto što ga očito strašno tišti. ‘Vidim, ima puno praznih stolica’, započeo je,’to je zato što su svi na jednom niže pozicioniranom štandu gdje neka gospođa iz Beograda, koja je prije pljačkala banke, a sada, eto, piše knjige i djeci dijeli autograme’. ‘Kakva se poruka time šalje mladima!’, poentirao je snažno te naveo još da mu je bio poprilično mučan osjećaj u trbuhu kada je vidio kako se kod nje stvorio dugačak red.
Da pojasnim: bivša košarkašica Crvene zvezde i Panathinaikosa te najpoznatija ženska članica svjetski poznate lopovske bande ‘Pink Panther’ Olivera Ćirković objavila je knjigu o svom bijegu iz grčkog zatvora. Jedino što je spomenutog pisca tu moglo iziritirati, pomislio sam, jest da to, ovako na prvu, zvuči tisuću puta zanimljivije od njegove knjige o odrastanju i čupanju trave u Lici, a o kojoj je nakon toga opširno i dosadno govorio. U trenutku kada se bližio kraj njegova izlaganja i kada je odlučio odgovarati na pitanja, jedan gospodin iz zadnjih redova javio se za riječ. ‘Onaj štand s gospođom iz Beograda koji ste spomenuli’, započeo je taj nepoznati gospodin, te brzo ponudio sjajan kraj ovoj mojoj crtici s Interlibera, ’možete li mi, molim vas, pokazati u kojem je smjeru? Tražim ga već pola sata’. Nakon toga više nije bilo nikakvih pitanja. Svima je sve bilo jasno, a ja sam se samo još jedanput podsjetio zašto ne volim ta predstavljanja knjiga: zbog autora! Ove godine iz svima poznatog razloga otkazan je taj iznimno popularni sajam knjiga.
Umjesto toga, Zajednica nakladnika i knjižara osmislila je zbilja sjajan projekt ‘Knjiga svima i svuda’, a koji je tijekom sedam dana sve uobičajene interliberske aktivnosti za koje bi inače valjalo potegnuti do Velesajma prenosio na online platforme, u knjižare i - za ovu televizijsku rubriku najvažnije - na HRT 3.
Urednički program na Trećem HRT-a osmislili su Ivica Prtenjača, Kruno Lokotar i Sanja Baković, a bolja preporuka za gledanje od toga nije mi trebala. Iako sam propustio prve tri polusatne emisije o knjizi o Franji Kuhariću, “Latinoamericani” i “Bilješkama iz autobusa”, posljednje dvije epizode emisije koja je nazvana ‘Hitno, preporučeno!’ odgledao sam s velikim zadovoljstvom. One su, naime, uspjele najbolje prikazati dobre i loše strane svakog predstavljanja knjige od strane autora. Roman Želimira Periša ‘Mladenka Kostonoga’, na primjer, o nekoj babi, poluvještici iz Dalmacije s početka 19. stoljeća, u normalnim okolnostima nikada ne bih kupio, a pročitao ne bih, nota bene, ni tada. Istodobno, za romanom Nade Gašić ‘Devet života gospođe Adele’, a koji se između ostaloga bavi Zagrebom za vrijeme epidemije i nakon potresa, posegnuo bih bez razmišljanja.
U oba slučaja – otkrila mi je ova sjajna emisija kojoj ovom prilikom dodjeljujem TV ružu – prevario bih se. Emir Imamović Pirke, Kruno Lokotar i sam autor prvog navedenoga djela, uspjeli su me tijekom emisije zaintrigirati za život te neobične žene i njezin utjecaj na živote drugih koje je unutar tih petstotinjak Periševih stranica susretala, a što se, eto, ne može reći i za gospođu Gašić. Ona me svojim krajnje nesimpatičnim javnim nastupom i razgovorom o knjizi te općenito nadmenim stavom koji me podsjećao na neku strogu učiteljicu, uspjela zauvijek odvratiti od ideje da se upoznam i s jednim od života njezina naslovnog lika.
‘Mladenku’ sam, uzgred kazano, odmah i naručio preko web-platforme! Duh Interlibera, barem onaj nenamjerno duhoviti kojemu sam svjedočio uživo tijekom opisane scene s Damirom Karakašom, u potpunosti se prenio i na male ekrane kada je tijekom te emisije književna kritičarka Biljana Romić svoju zbilja sjajnu analizu tog djela zaključila riječima da je lik gospođe Adele zapravo negativan jer, jasno, nitko ne voli osobe poput nje. ‘Pisala sam je po sebi!’, uskočila je autorica na to, vidno iživcirana, a veći skandal uspio se izbjeći isključivo zahvaljujući mudrosti gospođe kritičarke koja je brzo nadodala: ‘Ali do kraja čitanja svi je moramo zavoljeti!’ Zahvaljujući ovom predstavljanju knjige, manifestaciji ‘Knjiga svima i svugdje’ te HRT-u 3 koji nam je omogućio malo bolji uvid u ta djela i njihove autore, to se, barem u mom slučaju, neće dogoditi.