Nema samo boks svoje "teškaše", ima ih i popularna glazba, a Sir Tom Jones – ne bez razloga prozvan velškim tigrom – svojim je glasom kadar učiniti ono za što su sposobni samo najgorostasniji borci vrhunske kategorije: pomaknuti planine. Takav je dojam u ponedjeljak ostavio i u zagrebačkoj Areni, gdje je 71-godišnji veteran u pratnji uigranog benda nastupio pred oko pet tisuća fanova najrazličitije dobi i "profila".
Ako nekome nisu potrebni specijalni efekti, onda je to Tom Jones – pjevač čiji bariton nije izgubio na "mišićavosti" i izražajnosti ni gotovo pola stoljeća od svojih prvih singlova; sve je u glasu s velikim „G“, i u onome što još uvijek nedostaje dobrom dijelu dvostruko mlađe konkurencije: karakteru. Pjesmu od koje je, kako je ispričao zagrebačkoj publici, "sve i počelo" – „It's Not Unusual“ – otprašio je prije samog kraja regularnog dijela koncerta.
Iako je lani objavio odličan novi album "Praise & Blame" na kojemu se poklonio vlastitim gospel i blues korijenima, njegov je koncert zapravo uzbudljiva ekskurzija koja zahvaća čitav njegov repertoar, razasut kroz nekoliko desetljeća. Pritom su soul, country, "šlageri", rock and roll, pop, jazz, blues, pa čak i elektronička plesna glazba uvijek samo "pogonsko gorivo" za osobni izraz koji na pozornici dobiva potpun smisao.
Vrhunac nastupa (koji je samo pri početku djelovao ponešto suzdržano) bila je bezvremenska balada „I'll Never Fall In Love Again“ i flamenco-verzija megahita „Delilah“, no svatko je u publici pronašao svoj favorit; starija je publika prepoznala „Hard To Handle“ Otisa Reddinga ili pak „Detroit City“ iz "vlasništva" country pjevača Bobbyja Barea. Nešto mlađi živnuli su na „Sex Bomb“ i Newmanovu „You Can Leave Your Hat On“ (na kojoj je stari šarmer skinuo sako i nije išao dalje od toga!), a svi su u sekundi prepoznali Jonesov zaštitni znak „Green Green Grass Of Home“, pjesmu koju je, kako kaže Jones, prvi put čuo u nekoj njujorškoj hotelskoj sobi sredinom šezdesetih nakon što je kupio album Jerryja Lee Lewisa "Country Songs For City Folks".
Na pozornici Jones ostavlja isti dojam kao i njegova glazba: duhovit, opušten, komunikativan i s vokalom besprijekorne emotivnosti, stari je Velšanin po svemu sudeći još uvijek daleko od penzije.
E moj Tom Džons, ti si nam došao prodavati muda pod bubrege, kvariš nam omladinu sa tim kapitalističkim porukama. Lopatu u ruke, nauči djecu da idu na radne akcije, da kopaju, da frezaju... A ne da budu zgubidani i hašišari i da postanu kockari ko i ti. Jadan ne bio.