Ima neka tajna veze između Kazališta Komedija i Histrionskog ljeta na Opatovini. Dvije kazališne institucije očito su u dobrosusjedskim odnosima jer je Komedija Histrionu posudila svoje glumce koji su sjajnim rolama oplemenili ovogodišnju ljetnu kazališnu ponudu u gradu.
Predstavu "Svoga tela gospodar" režirao je Komedijin glumac Damir Lončar, a u njoj igraju Zlatko Ožbolt, Davor Svedružić, Dajana Čuljak i Vanja Ćirić, redom asovi kazališta na Kaptolu. Ove godine još nije zabilježeno da je netko s Opatovine otišao nezadovoljan.
"Svoga tela gospodar" prije 18 godina postavljen je i u Komediji te osvojio niz nagrada. Među nagrađenima je bila i Vanja Ćirić kojoj su 2004. za glavnu žensku ulogu dodijeljene nagrade Fabijan Šovagović i Marul. O njenom veličanstvenom uprizorenju Rože još danas se govori, a 18 godina kasnije, na Opatovini igra također zahtjevnu ulogu zle Rožine svekrve Bare. Rožu, pak, igra njezina kolegica iz komedije Dajana Čuljak. Kao svekrva i snaha njih dvije na sceni funkcioniraju odlično.
- Dijana je napravila prekrasnu rolu kao Roža. Nakon predstave se svaki put zagrlimo jer točno znam kako joj je, a ja sam na sceni zbilja grozna svekrva pa se nakon predstave moramo zagrliti. Takve uloge, to je Lonči (redatelj Damir Lončar) dobro rekao, pandan su grčkoj tragediji i ako uloga ne prođe kroz tebe emocionalno, onda ju vjerojatno nisi ni napravio - objašnjava.
Zbog emotivno nabijenih scena, publika na Opatovini svaku večer plače.
- Na teškim scenama neki i kašlju, to im je obrambeni mehanizam. Drugi se puste i plaču. Opatovina je specifičan prostor i ljudi koji ondje dolaze, vraćaju se tradicionalno svake godine i možda nisu baš očekivali ovakvu, emotivno nabijenu predstavu pa traže mjesta gdje bi se opustili i nasmijali, ali u drugom činu lijepo 'zašiljimo' u sasvim drugom smjeru - otkriva Vanja Ćirić dok ispijamo kavu u jednom kafiću na Opatovini. Ovo joj nije prvi put da igra za histrionsku repku.
- Prije 15 godina igrala sam u "O'kaj". Bilo je to prije nego sam rodila drugog sina. Lovro se rodio se s alergijama pa smo svako ljeto provodili na Unijama ili negdje na moru i nisam radila ništa preko ljeta. Sada je već veliki, ima 14 pa može biti s bratom i tatom, dok ja glumim - priča Vanja. Glavni razlog zbog kojega je pristala provesti ljeto igrajući na Opatovini, kaže, je njena ljubav prema komadu Slavka Kolara.
- Volim raditi s Lončijem pa sam spojila ugodno s korisnim. Bara je veća uloga i totalni kontrapunkt ulozi Rože koju sam puno igrala u Komediji. Ostane ti to negdje zapisano pa mi je super što sad igram neki potpuno drugačiji glumački kod - kaže.
Iza kulisa, pak, Vanja je jednostavna, topla i pomalo samozatajna. Iako smo se srele prvi put, razgovarale smo opušteno, kao da se znamo godinama. Dok prima šalicu da ispije gutljaj espressa, primjećujem dvije diskretne tetovaže.
- Jedna predstavlja more za koje sam jako vezana, druga je indijski simbol za OM. Imala sam dugu pauzu u kazalištu pa sam kao bivša plesačica počela malo kopati po sebi. U tom sam procesu krenula na jogu i zaljubila se. Postala mi je dobar alat za rješavanje fizičke spremnosti, ali i za psihičko smirivanje. Disanje i pranajama mi puno pomažu, a čak sam i otputovala u Indiju. Joga mi je otvorila novi prozor, izašla sam iz svoje kutijice i shvatila da je svijet ogroman i predivan - govori.
Vanja Ćirić rođena je Zagrepčanka, i to Trnjanka, što ističe s ponosom. Na legendarnom zagrebačkom kvartu provela je gotovo čitav život, no to bi se uskoro moglo promijeniti.
- Odrasla sam na Trnju i sada se nakon svih tih godina povezanosti s kvartom selimo i mislim da će mi to jako teško pasti. Kupili smo kućicu u Vrbovcu, rodnom mjestu mog supruga. Stan u Trnju ostaje mom starijem sinu i poslužit će mi kao utočište kad zbog dinamike posla trebati prespavati u Zagrebu. Odluci da se odselimo kumovala kombinacija potresa i pandemije. Kada je bio prvi lockdown, kazalište nije radilo, bilo smo zatvoreni kod kuće u online nastavi. U stanu nemamo balkon i teško smo sve to podnijeli pa smo odlučili kupiti preslatku kućicu s ogromnim vrtom i sad ju uređujemo i selimo se uskoro. Mislim da smo napravili dobar potez - pripovijeda.
Trnje u odnosu na kvart njenog djetinjstva, dodaje, jako se promijenio.
- Trnje je kvart s dušom, no grade se nove zgrade, to nije više to. Kvart pamtim ga po gumi gumiju, poni biciklima i malim kućicama, parkiću u kojem smo se kesili nakon škole. Toga više nema, klinci se sve manje druže po kvartovima. Vidim to po svojim sinovima. Najvažnija je Plejka, generacijski se mijenjamo - iskreno će Vanja koja je gimnaziju završila u Križanićevoj, a pohađala je i Školu za ritmiku i ples (danas se zove Škola suvremenog plesa Ana Maletić). Otac joj je bio glumac u Jazavcu pa je vrlo rano zavoljela kazalište, nastavlja.
- Odrasla sam s njim po glumačkim garderobama gledajući probe. A i plesala sam čitav život pa mi je to bilo usađeno. Na prijemni na Akademiju sam otišla sa sedamnaest. Danas kada to gledam, čudim se svojoj odluci. Mogla sam još godinu dana ići u školu, plesati, uživati, no požurila sam i potrefilo se da sam došla na prijemni i upala. Imala sam sreće, bili smo dobra generacija pa sam dosta po teatrima radila već kao studošica - pripovijeda.
Studentskih dana rado se sjeća, a s njom su na klasi bili redom vrsni glumci, Leon Lučev, Marinko Prga, pokojna Maja Petrin, Đorđe Kukuljica, Sven Šestak, Damir Markovina, Nikša Kušelj, Dora Polić...
- Bili smo zadnja generacija Neve Rošić, tu je bio i Zlatko Crnković, a Tonko Lonza nam je predavao scenski govor pa smo imali sreću da nam na Akademiji predaju bardovi. Oni su nam usadili temelje, glumačku etiku i odnos prema kazalištu - navodi Vanja.
U ansamblu Komedije je završila, kaže, zahvaljujući sretnim okolnostima.
- Alma Prica nam je bila asistentica na prave dvije godine glume kod Neve Rošić i Koraljke Hrs i kada je Janusz Kica u Komediji postavljao Shakespeareove "Na Tri kralja", preporučila me za ulogu Viole. Kako sam došla i odigrala tu ulogu, tako sam i ostala - kaže.
U Komediji je gotovo tri desetljeća, no bilo je, veli, trenutaka kada je pomišljala da ode negdje drugdje.
- Svaki glumac ima faze, pa tako i ja. Imala sam i dvije pauze kad sam bila trudna i postala majka, a baš kao i svi sto puta sam pomislila - bože, što ja sad tu radim, no u našem poslu uvijek postoji prilika napraviti neki projekt sa strane, promijeniti malo ansambl, snimati, ući u neku ljetnu šemu i to bude zdravo, promijeniti ekipu malo i ozračje pa si napunim baterije i krenem dalje. U ansamblu imaš sigurnost, a moj je ansambl divan, fakat smo dobra ekipa, i ne bi ih mijenjala. Ovako mi je super, tu i tamo napravim neki izlet i vratim se doma u Komediju. I to zbilja je moj dom. Kad uđem u svoju garderobu, skinem se u šlape i bademantl, imam osjećaj kao da sam došla doma - opisuje.
I prošla je godina bila godina uspjeha za Vanju Ćirić, i to onog filmskog. Za ulogu Mirjane u filmu "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste, nastalom prema komadu Ivora Martinića "Drama o Mirjani i onima oko nje", nagrađena je Zlatnom arenom na Pula film festivalu. Kada joj je Ogresta ponudio rolu, isprva se, kaže, nećkala.
- Normalno je kad godine i godine provedeš u teatru i dobiješ filmski scenarij u kojem praktički nema ni jedne scene u kojoj nisi, onda je to velika odluka. Zrinko je bio siguran i samouvjeren pa se nakon nekoliko razgovora s njim i moja odluka iskristalizirala. Pomišljala sam da možda ne, ali onda sam rekla sama sebi - ma što se tako strašno može dogoditi? Možeš napraviti dobru ili lošu ulogu - priča Vanja.
I njezina partnerica u filmu, Anja Šovagović, razmišljala je da li da prihvati ulogu ili ne, ali kada je čula da joj kći igra Vanja Ćirić, odmah je pristala, ispričala mi je zimus u razgovoru za Ekran.
- Odmah smo se 'nanjušile' nas dvije. Anju pratim još od malih nogu. Kao klinka, bila sam zaljubljena u to kako glumi. Kada sam čula da mi igra mamu, oduševilo me to, iako mi po godinama ne bi baš mogla biti mama. Bio je to izazov za nas obje, ti naši suptilni karakteri u koje smo morale ući. Cijela je priča dosta intimna. Glumila sam iz trbuha po intuiciji - govori.
Snimanje joj je bilo super iskustvo.
- Baš je bila lijepa atmosfera. i to je bila sretna okolnost jer nije bio ogroman film, set sa sto ljudi, već mali film s hrpom divnih profesionalaca i Zrinkom koji je znao što hoće. Kad imam povjerenja u redatelja, onda je sve lakše, takav sam tip. Što sam starija, to sam bezobraznija jer točno znam što želim, ali najviše volim da me dobar redatelj vodi kroz priču - iskreno će.
Zlatnu Arenu u Puli za ulogu Mirjane, veli, uopće nije očekivala.
- Bila sam uzbuđena samim time što prvi put u životu putujem u Pulu na premijeru filma u kojem glumim. Pandemija nas je zeznula i čekali smo tu premijeru skoro godinu dana. Sjesti i gledati se na ekranu cijelo vrijeme je bio nevjerojatan osjećaj. I moj suprug je bio sa mnom isto uzbuđen, baš je bilo lijepo - prisjeća se.
Već iduće jutro, nastavlja, spremala se kući, a Zrinko joj je rekao da bi bilo bolje da ostane.
- Morala sam na Unije, no bilo mi je sumnjivo kad su me nazvali i rekli mi da će doći po mene na brod u Rijeku. Tada sam već naslućivala što bi se moglo dogoditi pa sam se vratila - kaže Vanja. Prilikom primanja nagrade, priznaje, ulovila ju je neočekivana trema.
- Sto puta sam se penjala na scenu i znam se ponašati na sceni, glumiti, igrati, kretati se, iznositi cijelu predstavu od dva, tri sata, ali kad sam se trebala popeti i uzeti nagradu i nešto reći, odjedanput sam se pogubila. Sva sreća da nisam imala visoke pete, mislim da bi pala negdje po putu - smije se Arenom ovjenčana glumica koja je za ulogu bila nominirana i za Večernjakovu ružu.
Filmsko iskustvo, kaže, rado bi ponovila.
- Bilo je ponuda, nešto se dogovaramo, ali detalji još nisu zabetonirani pa ne bih još o tome, no vjerojatno ćete me uskoro opet gledati - tajanstveno će.
Kod glume u kazalištu i na filmu, dodaje, postoje sličnosti i razlike.
- I prije filma imamo probe, razgovaramo o odnosima, dinamici scena, sve je to tu negdje. Set i kazalište se razlikuju. Na sceni živiš ulogu dva i pol sata i nema nazad. A ovdje je redoslijed scena drugačiji, moraš imati u glavi svoj put, znati gdje si bio scenu prije toga. Neki put na filmu glumačka reakcija ide na tri, četiri, sad, nema luka koji gradiš kao u predstavi. Ali super mi je bilo na setu, provoditi mjesec dana po 12 sati s ekipom od 5,6, ujutro do 5, popodne, neki put i cijelu noć. Filmska ekipa me oduševila, taj život na setu je fenomenalan. Bili smo kao suluda genijalna obitelj. Svatko je znao što radi, nema praznog hoda, i svi su pazili na mene, nosili su me kao kap vode na dlanu, super mi je bilo - prisjeća se svog filmskog iskustva Vanja.
Velika podrška u životu Vanji je drugi suprug Luka Fukat, po struci inženjer građevine. Kako izgleda brak glumice i građevinara, znatiželjna sam.
- Funkcionira super. Drago mi je što smo dva različita svijeta, no suprug i ja smo se zapravo upoznali u kazalištu. Dok je studirao, radio je kao scenac u Komediji pa pozna moju ekipu i zna što je to kazalište. Zajedno smo već 15 godina pa nam valja ide ok ako smo već toliko izdržali skupa - smije se Vanja.
Podrška su joj i sinovi, 22-godišnji Luko iz prvog braka s HRT-ovim snimateljem te 14-godišnji Lovro iz drugog. Dečki zasad ne pokazuju sklonost prema glumi, no mlađi već nekoliko godina pohađa dramsku u Tireni.
- Ove godine su imali produkciju na Maloj sceni i ja sam imala veću tremu od njega. A hoće li to dalje, rano je još predviđati: Stariji je krenuo tatinim stopama. Kao i on, više voli biti iza kamere. Na 3. godini je filmskog odsjeka na Vernu, no mislim da će i na Akademiji upisati dvije godine, pa ćemo vidjeti. Ne forsam ih, najbitnije je da se negdje nađu i da su sretni.
VIDEO>>Severinina sestra teško optužila pjevačicu: 'Branila sam se od oštrog predmeta i zadobila ubodnu ranu'