Nije sve u Zagrebu. Dapače, puno toga nije, a i puno toga što slušamo i gledamo u Zagrebu ima svoje mjesto porijekla ili početka. Recimo, grupa Vatra, bend iz Virovitice koji sam upoznao 2001. kad smo u Tvornici kulture radili koncertnu posvetu Ekatarini Velikoj. Prije zvijezda večeri Darka Rundeka, Urbana i Massima, u rasprodanoj dvorani koncert je s dvije pjesme otvorila Vatra. Bend s tek jednim albumom, vidljivom ambicijom, već tada ozbiljnim radnim navikama i sviračkom spremom zbog koje su mi neki, ničim izazvani, te večeri govorili "ovaj bend ne samo da izvrsno svira nego i djeluju kao bend, zgodna ekipa, tko je to i od kuda su?".
To odakle su, od kada su i što su sve u međuvremenu prošli i odradili, najbolji je sadržaj za začepiti tupe priče koje, nakon velikih hitova, televizijske ekspanzije Ivana Dečaka na The Voice, nekima daju pravo da trtljaju o "instant uspjehu". Petnaest godina kasnije u Viroviticu smo prošle subote stigli predvečer, duljim "poučnim" putem preko Kutjeva i Papuka, po mraku i magli, i nakon kratke večere ušli u Kazalište Virovitica gdje je Vatra svirala "doma"; unplugged predpremijeru i generalnu probu onoga što ćete u subotu moći vidjeti u dvorani Vatroslav Lisinski.
Nevjerojatno je kako svi ti kazališni bircevi djeluju slično, od Gavelle, preko varaždinskog i zagrebačkog HNK-a, do virovitičkog kazališta. Prijatelji, glumci, novinari, glazbenici, fanovi i ostali, natiskani oko "programa" te večeri, a po količini natiskanih možete pretpostaviti koliko je program važan. Ovdje je bila ozbiljna gužva. Ivan Dečak, autor, frontmen, the voice, Tomislav Šušak, basist, aranžer i producent nekih od najzanimljivijih domaćih rock albuma, gitarist Robert Kelemen dočekali su nas kao da imaju vremena do sutra, a za deset minuta su izlazili na pozornicu. Malo smo popričali pa nas poslaše u krcatu dvoranu (svirali su tamo i večer prije), a oni otišli u backstage.
Dva sata kasnije u istom cafeu u podrumu kazališta, rekao sam Ivanu Dečaku da su se ozbiljno zajebali; jer kad ovo vidi publika u Lisinskome i gledaoci HTV-a na televizijskoj snimci, idućih pet godina mogu putovati po zemlji i regiji s unplugged programom. No, da vas ne preplašim, nije to bio anemični unplugged "na akustičnjacima" kakav uobičajeno zamišljate, bilo je tu elektriciteta, ovacija i biseva u većoj količini nego na mnogim električnim koncertima. Bilo je detaljno razrađenih aranžmana, atraktivnih melodija, novih sviračkih detalja, strasti i energije kompletnog sastava koji je s gostima funkcionirao kao orkestar sposoban izvesti baš sve što su zamislili.
A zamislili su puno toga. Ono što me najviše razveselilo jest da su domaća pamet i talent, domaći bend, napravili nešto zbog čega sam se osjećao kao na koncertima Calexica, Lambchop ili Fleet Foxes. Sasvim konkretno; ozbiljni su to dečki (i cure, naravno, s Irenom na klavijaturama), koji su napravili big band od petnaestak ljudi, s gudačkom sekcijom, duhačima, udaraljkama, dodatnim klavijaturama, te producentima Jurom Ferinom na synthesizerima i Pavlom Miholjevićem na električnoj gitari. I ne štedeći uložili unaprijed sve ono što su zaradili od Lisinskoga, a radi se o ozbiljnim iznosima, da bi nakon proba u Zagrebu još pet dana u kazalištu, i s dva javna nastupa, Virovitici priuštili koncerte kakve tamo još nisu vidjeli. A to se i u Zagrebu ne vidi često, pogotovo ne od domaćih bendova. Od početnog, kratkog citata "Riders in the Storm" uspjeli su svoje pjesme prearanžirati da indie-pop, tex-mex, calypso, funk (ludo zabavan "John Travolta") i masa drugih stilskih detalja zazvuče kao impresivna izvedba pjesama koje poznajete drugačije. Ozbiljni su to glazbenici koji slušaju sve ove moderne bendove koje čujete s top lista, ali još k tome imaju i svoje pjesme.
A kad uspijete da veliki hitovi poput Tremolo, Tango, Saturn, Jantar i drugi, pametno raspoređeni unutar set liste, zazvuče kao ravnopravan dio, a ne samo vrhunci ozbiljnog repertoara pjesama koje vas bez prekida drmaju dva sata i koje su prodisale na drugačiji način,dobivate ubojit program u kojem otkrijete neke skrivene adute (pjesme), program koji drži vodu, drži publiku i vodi ju između pjesama i - proze.
Jer, bilo bi nepravedno ne spomenuti glavnu ulogu Ivana Dečaka za mikrofonom i zaista sjajnu konferansu s pozornice između pjesama. Najiskusniji domaći frontmeni teško se mogu mjeriti s ovolikom količinom "teksta", koji je kao i svirka čitave postave, bila usporediva s inozemnim prvacima koje obožavate. Možda zato što je Dečak noć prije legao u jedan poslije ponoći, a bend u šest ujutro? Ili zato što su članovi Vatre ne samo sposobni svirači, nego i prate što se događa u svijetu, a uz to su spremni uložiti u skupe gala nastupe, a ne sitničariti po gažama?
Pitao sam Dečaka poslije koncerta je li to "naučeni" dio pripremljenog programa?
- Ma kakvi, ovo je bilo sasvim različito od sinoć, sinoć sam se dva puta doslovno rasplakao na pozornici. Sinoć sam rekao sve, dao sam sve i danas sam cijeli dan bio u bedu i razmišljao što napraviti? Ali onda ti se otvori neki kanal i ispadne ovako - govorio mi je Dečak poslije koncerta, skromno napominjući da su "sinoć bili bolji".
Malo morgen. Budući su snimali ovaj (drugi) nastup u Virovitici, zamolio sam ga sljedeće; Lisinski će vidjeti 1800 ljudi u dvorani i bit će snimka na HTV-u, svi će znati o čemu se radi, ali ovaj nastup u Virovitici primjer je "domaće" svirke i posebnog talk-showa u kojem smo saznali mnogo, kakav je malo domaćih glazbenika priuštilo. Osim banalnih "dobra večer-hvala vam prekrasni ste-ajmo ruke gore-gaćice dolje-da čujemo noge-da čujemo ruke", svi mi odgojeni na nekim suptilnijim programimo čekali smo kad će netko napraviti pravi storytellers koncert.
Stoga, objavite snimku makar kao bonus CD uz neki DVD. Jer ono što su Hladnom pivu Gajnice, Prljavom kazalištu Dubrava, Vatri je Virovitica, a upravo za ovaj koncert, filigranski pripremljen i izveden, bilo bi red da ga čuje što više ljudi. Čuli smo autoironiju o moderniziranom gradu s puno kružnih tokova, s nekoliko ulaza i izlaza s autoputa što potvrđuje "rast", o porastu turizma (iako u aktualnoj vladi imaju ministra poljoprivrede), plus štorije o odrastanju i gdje je neka pjesma napisana ("tu na pedeset metara od kazališta gdje stanujem").
Pa i priču o čovjeku koji ih je 1999. kombijem morao voziti na koncert u BiH. "Okej, sad ću vam pomoći, ali nemojte me više zvati jer nemam vremena". I danas je s njima. Bilo je ne dobro, nego odlično dok je trajalo, a srećom Lisinski tek počinje. Pa ako je već Virovitica imala predpremijeru, evo i spoiler za Lisinski, set lista izvedenih pjesama, da vam pokvari užitak iščekivanja i da se crno na bijelom vidi koliko je to ambiciozan program bio. Jedan od najboljih koje sam ove godine vidio.
Ne morate doći u Lisinski, ali s onima koji ne dođu više niti u ludilu ne želim razglabati o tome što je to rock, kakav je koji bend kod nas i kakva je Vatra. Pun mi je kufer proizvoljnih trkeljanja ljubomornih sumnjičavaca koji se u sve najbolje razumiju, glazbu pogotovo, a pola toga nikada ne vide jer sjede kod kuće po foteljama. Fotelje u Lisinskome puno su bolji smještaj u ovom slučaju.