Trebat će dosta vremena da se slegnu dojmovi s Himalaje. Generalno ne da sam oduševljen, nego je to najljepši dio svijeta u kojem sam bio, a proputovao sam dosta toga. Dok je čovjek živ i relativno mlad, to treba vidjeti. Lijepi pejzaži, ambijent i atmosfera kao da si na nekom drugom planetu – samo su neke od impresija koje nam je prenio glumac Vedran Mlikota. Naime, vratio se kući s ekspedicije do baznog kampa Everesta na kojoj je biob. Sve je proteklo glatko, bez opasnosti i ozljeda, zaradio je samo nekoliko žuljeva, a penjao se s ekipom u kojoj je, osim njega, bilo još šest Hrvata – iskusni alpinist Branko Šeparović iz Zagreba i splitska ekipa sastavljena od Drage Tavre, Mire Dujmovića, Ive Miloša i Anite Penović, a svi predvođeni Stipom Božićem.
Smrzavanje u vreći
– Bilo je naporno, ali to je bio najmanji problem. Tamo čovjek ne može nepripremljen. Od 28 dana puta puna 22 dana doslovno smo pješačili od pet do 12 sati dnevno. Prvi dio ekspedicije, koji je trajao deset dana, bili smo s ekipom iz Slovenije u kojoj je bio i Stipin prijatelj i penjač Viki Grošelj. S njima smo se penjali do podnožja Manaslua, na visinu od 4300 m. Odande smo se vratili u Katmandu, razdvojili od Slovenaca i krenuli pod Everest. To je trajalo idućih 15 dana. Šest-sedam dana do podnožja, do baznog kampa na 5364 m i potom spuštanje natrag. Vrijeme nam je bilo super do dva dana prije dolaska pred bazni kamp, kada je počeo padati snijeg.
Prvih deset dana spavali su uglavnom pod šatorima, a dio puta u čvrstim objektima od drveta, ali bez grijanja.
– Kada je vani temperatura -10, unutra je -9 ako imate cimera. Ako ga nemate, onda je kao vani. Moram priznati da mi je prvih dana ekspedicije nedostajala bolja vreća za spavanje. Ponio sam pretanku pa sam se smrzavao dok nisam kupio kvalitetniju za temperaturu od minus dvadeset – kaže Mlikota pa nastavlja:
– Taj dio do podnožja Everesta parcijalno je naseljen. Od mjesta do mjesta ima hoda i po dva dana, a između ima ljudi koji tamo žive, uzgajaju rižu i vode male hotele koji nemaju puno veze s tim nazivom. Uglavnom, ljudi su fenomenalni. Žive jako teško. Tamo nema ni trgovina ni ničega, ali sve što je izgrađeno ili čime se trguje doneseno je na ljudskim leđima i glavama. Čovjek koji ima 50 kg nosi svoju dvostruku težinu na glavi, i to sedam dana do nekog mjesta. Kao da iz Zagreba uprtite, recimo, 80 kg na glavu i nosite do vrha Velebita, a i to je blaga varijanta. Fascinirali su me muka i trud tih ljudi nosača. Susretljivi su, veseli, blagi. Kao i kod nas, što čovjek manje ima, to će ti više dati.
Na takvim putovanjima, kaže, najbolji je savjet da se ima u ekipi i neki lokalni čovjek koji vam je spona s tim svijetom.
– S nama je bio šerpa Navang Nuru, čovjek iz mjesta Kum Gjung, koje je u povijesti oduvijek poznato kao centar visinskih nosača. Odličan tip – kaže Vedran.
U prvom dijelu njihove ekspedicije ekipu je činilo gotovo 50 ljudi, među kojima su imali i kuhara koji im je pripremao tri obroka dnevno, ali morali su se pomoći domaćom spizom.
– Iskreno, najkorisniji su nam na putu bili slanina, pršut i čvarci koje smo nosili. Tamo je hrana uglavnom bazirana na riži s povrćem pa smo se pojačavali domaćim kalorijama – smije se glumac koji je, popevši se do baznog kampa, ispunio obećanje i razvio tamo zastavu svojeg matičnog kazališta Kerempuh. Osim stotina fotografija i živih sjećanja, kući je za sjećanje donio kamen iz baznog logora. Ni na jednoj etapi puta nije ga uhvatio strah, osjećao je samo golemo poštovanje prema prirodi. Pitamo ga bi li imao hrabrosti odvažiti se i na uspon do vrha Everesta?
Magična opijenost
– Mislim da bih, ali danas je to teško jer za to treba puno novca. U komercijalnim ekspedicijama takav pothvat se plaća od 60 do sto tisuća eura, a moraš imati i dva mjeseca vremena biti tamo, čekati idealno vrijeme za uspon... Ni naš put ne bi moguć bez pomoći Atlantic grupe, Micro Teama i portala Budikretaivan.hr. Sada kada sam sve to vidio izbliza, žao mi je što se nisam već ranije uključio u to. Ali zadovoljan sam jer točno je onako kako je Stipe rekao: Himalaja je toliko magična da te opije. Sigurno ću joj se vratiti.
koga je to briga???