Velika je i jaka ta fascinacija Rusijom u državama starog Zapada, odnosno ponajviše Velikoj Britaniji. Pišu se knjige o Romanovima, Vladimira Putina uspoređuje s ruskim carevima, današnju Rusiju ponovo pretvara u velikog istočnog medvjeda koji prijeti da jednim zamahom šape pobere pola Europe. I onda se sve to dobro prodaje, a cijela ta manija oko mogućeg novog hladnog rata, kojega vjerojatno nikada neće biti, dopušta i različite umjetničke slobode. Tako je i s “Velikom”, u originalu “The Great”, uvrnutom pričom samo labavo temeljenom na stvarnim povijesnim osobama i činjenicama. I toliko se već otkriva u službenoj najavi serije u kojoj stoji kako za Oscar nominirani scenarist „Miljenice“ Tony McNamara donosi antipovijesnu vožnju Rusijom 18. stoljeća koja krši sva žanrovska pravila. „Velika“ je satirična, komična drama o usponu Katarine Velike od autsajderice do kraljice s najduljom vladavinom u povijesti Rusije. Prva je sezona fiktivna, zabavna i anakronična priča o idealističkoj, romantičnoj mladoj djevojci koja stiže u Rusiju zbog dogovorenog braka s carem Petrom. Nada se ljubavi i suncu, a umjesto toga zatječe opasan, izopačen, zaostao svijet koji je odlučna promijeniti. Sve što treba učiniti jest ubiti muža, pobijediti Crkvu, zbuniti vojnike i pridobiti sudstvo.
Vrlo moderna priča o prošlosti koja obuhvaća mnoge uloge koje je igrala tijekom života kao ljubavnica, učiteljica, vladarica, prijateljica i borac. Paramount nam je omogućio da vidimo prvih šest epizoda serije koja će kod nas od 16. svibnja ići na HBO GO, a u lipnju i na HBO kanalu. I uvjerili smo se da je još jedna priča o Katarini Velikoj doista pomaknuta, i još malo više od onoga što se najavljuje u službenom sinopsisu. I takva je priča privukla dvoje vrlo perspektivnih mladih glumaca poput Elle Fanning koja glumi Katarinu Veliku te Nicholasa Houlta koji glumi Petra III., a poznajemo ga, na primjer, i po ulozi Nikole Tesle u, nažalost, ne toliko uspješnom “Ratu struja”. Adekvatne, ne do kraja briljantne scenografija i kostimografija, služe kao dovoljan okvir za ironiziranje zbivanja na ruskom dvoru u samo šest mjeseci vladavine ruskog cara Petra III. Kada ga je doista s vlasti i zbacila Katarina Velika. Povijesni je tok ovdje malo izmijenjen jer Katarina i Petar u vremenu su njegova stupanja na prijestolje nakon smrti Elizabete, njegove tete, odnosno mlađe sestre pokojne mu majke. Da dalje ne kompliciramo s rodoslovljem ruske carske loze ugušene nakon Februarske revolucije, recimo da je lik Petra III. doista više-manje autentičan, barem prema onome što povijest o njemu uglavnom govori. Pruski plemić kojega je teta iz domovine dovukla u Rusiju ne bi li od njega napravila cara nije znao gotovo ništa ruskog niti ga je to zanimalo. Slovio je za prijekog i neobuzdanog čovjeka koji je otprilike na takav način i vladao, forsirajući pruske, a ne njegujući ruske navade, pa je nakon samo šest mjeseci i okončao svoju vladavinu.
Odnosno, svrgnula ga je njegova supruga, pri čemu je život izgubio u nejasnim okolnostima – ili se potukao pijan sa svojim čuvarem ili je jednostavno ubijen. I Hoult takvu osobu prilično dobro impersonira, bezobrazan je i neotesan, prema svojoj supruzi toliko grub i osoran da ju je dao strpati u kovčeg i staviti ispod površine jezera da se jadnica zamalo udavila. A kod nje to vrlo brzo rađa antagonizmom i probuđenim nagonom za samoodržanjem, u čemu vrlo brzo pronalazi i saveznike. I cijela je ta priča ispričana i prikazana bez nekog oklijevanja ili lažne pristojnosti. Petrov je dvor, kao i on sam, razuzdan, a dvorjani su naprosto ljudi, neki razuzdani poput njega sa sklonostima putenim užicima, drugi, pak, očajni kada vide kakav im car vodi državu. I tako je “Velika” sušti antipod Katarini Velikoj Helen Mirren koja je imala aspiracije biti pravom ekraniziranom caricom koju povijest bilježi kao najdugovječniju vladaricu Ruskog Carstva. Ako nas pitate, glasamo za “Veliku” koja je puno zabavnija i gledljivija, a i podsjeća nas na to da smo nekada uživali u doista vrhunskom humoru temeljenom na ismijavanju povijesti. Sjetimo se samo “Crne guje” ili “‘Alo ‘alo” koje i danas, nakon 30 i više godina, rado gledamo.