Vesna Dragojević prvi put nakon Oliverove smrti otkrila po čemu želi da pamte neprežaljenog glazbenika

Puno se toga u posljednjih nekoliko mjeseci napisalo i izreklo o Oliveru Dragojeviću, njegovi prijatelji i suradnici podijelili su s javnošću drage im trenutke s pjevačem koji na ovoj glazbenoj sceni nema nasljednika,a sumnjamo da će itko i moći naslijediti ovog kozmičkog Dalmatinca, kako je Olivera davnih dana nazvao Dražen Vrdoljak.

Da je s prijateljima i publikom uvijek bio neposredan, iskren i duhovit, nije bila tajna, a njegova supruga Vesna Dragojević, koja nikada nije bila od onih koji se vole naslikavati za medije, u prvom intervjuu koji je pristala dati nakon Oliverove smrti odškrinula nam je dio svojeg intimnog svijeta i otkrila kako je izgledao suživot s čovjekom čije su interpretacije Runjićevih, Zuppinih, Fiamengovih, Popadićevih i drugih pjesama obilježileživote baš svih nas. Izdanje ovog specijala posvetili smo Večernjakovoj ruži koja je počela cvjetati prije točno 25 godina, a prvu Ružu u kategoriji glazbenika godine osvojio je upravo neponovljivi Oliver.

Sve Oliverove nagrade obitelj Dragojević sada je skupila na jedno mjesto i sve će uskoro biti izložene u Oliverovu muzeju u rodnoj mu Veloj Luci. – Toliko je nagrada dobio davjerojatno ni sam ne bi znao koliko ih je imao. Imali smo u stanu jednu sobu u kojoj je bio njegov klavir, kauč, televizija i po policama su bile njegove nagrade koje više nismo imali kamo stavljati pa smo nabavili prozirne kutije u koje smo pohranjivali papirnate nagrade, zahvalnice i titule za počasne građane. Kada sam tu sobu nedavno čistila i raspremala, bila sam zatečena brojem nagrada koje sam pronašla. Nisam imala pojma što je sve dobio i gdje je sve bio počasni građanin. On bi vam te nagrade donio u ruksaku i nikad se nije time hvalio niti mi govorio o tome.

Pitala sam se nedavno; pa što ćemo staviti u muzej, hoćemo li uspjeti napuniti taj prostor, a sada mislim da bismo mogli napuniti i dva muzeja – kaže nam Vesna i odmah dodaje da bi Oliveru jedna od dražih nagrada zasigurno bila ona koju je primio posmrtno, a riječ je o nagradi “Miljenko Smoje”, kojeg je obožavao. – Prošle godine trebao je dobiti tu nagradu, ali tada je bio loše i nije bio u stanju primiti je. Smoje mu je bio strašno drag, “Malo misto” znao je napamet, pročitao je sve Smojine knjige i Oliveru je ta Smojina Dalmacija bila Dalmacija kakvu je volio i kakvu je želio da ostane, ali to je nemoguće. Taj period Dalmacije bio mu je najdraži. “Malo misto” gledao je stalno i napamet je znao svih 12 epizoda, osim one 13. u kojoj Bepina umire, tu je pogledao samo jednom. Nama ukućanima već je bio dosadio koliko je gledao tu seriju – prisjeća se Vesna. Slava je opojna i lako pokvari čovjeka, ali Oliver je možda i jedini primjer s naše estrade kojem je pojam slave bio sasvim nepoznat jer jedino što je njemu bilo bitno bila je glazba i dobre pjesme.

– Doma se nisu slušale njegove pjesme niti se govorilo o muzici. Oliver se nikada nije nešto posebno pripremao za koncerte niti je vježbao, a nije previše slušao ni našu muziku. Slušao je uglavnom na YouTubeu strane pjesme. Mi doma stvarno smo ponekad mislili da on nije normalanjer se tako ležerno ponaša kad je riječ o koncertima, turnejama, albumima, a na kraju bi sve odlično ispalo... – govori Vesna i nastavlja: Kada sam sa sinovima nakon njegove smrti zbog tehničkih stvari malo ušla na tu estradu, shvatila sam da Oliver uopće nije bio na toj estradi. On je bio izdvojen iz svih tih klanova i lobija. Bio je izuzetak i sasvim svoj, bez menadžera, bez svađa i bez ega, mi smo sad vidjeli da je zapravo jedini on bio normalan. Valjda se sve to tako moralo dogoditi da to shvatimo. Znam da će zvučati čudno i nevjerojatno, ali on je svoju karijeru stvarao bez velikih planova, niti je kalkulirao kad će izdati CD, niti je poput većine glazbenika izdao CD prije Porina da bi ušao u konkurenciju. On je radio baš suprotno i namjerno bi iza Porina izdao album. Njega nisu zanimale te kalkulacije niti se zamarao hoće li album izdati u razmaku od dvije, tri ili pet godina. Jednostavno je čekao da skupi prave pjesme i jedino ga je muzika zanimala, ništa drugo, baš apsolutno ništa drugo. Nisu ga zanimale ni novine ni slikanje za novine, bila mu je važna samo muzika – govori Vesna te nam i kasnije tijekom razgovora naglašava koliko je Oliver živio za glazbu. O glazbi je najviše razgovarao sa sinovima Dinom, Damirom i Davorom, s njima bi se, kaže Vesna, zatvorio u sobu iz koje su najčešće dopirali zvuci omiljenih mu talijanskih pjesama i glazbenika, a na repertoaru je često bio i Michael Buble.

– Ja vam glazbu ne slušam otkako je Oliver počeo pjevati – kaže nam Vesna pa smo je u nevjerici ponovno pitali je li moguće da ne sluša glazbu na što je ona uz potvrdan odgovor dodala: – Uopće je ne slušam i jedino što sam slušala bila je Enigma, oni su izdali četiri albuma i ja sam ih kupila, ali netko mi ih je odnio iz kuće jer su djeca govorila da nisam normalna kad to mogu slušati. Eto, to sam jedino slušala. Meni je to neka astralna svemirska muzika. Nikada nisam slušala glazbu u smislu da recimo upalim CD Beatlesa i slušam 30 njihovih pjesama, mogu čuti jednu stvar, ali ne njih 30 zaredom – objašnjava Vesna i ne skriva da su ona i Oliver imali različit ukus. – Jazz mi je bio užas, a Oliver je volio jazz. Rekla sam mu jednom: “Molim te objasni mi šta je to jazz, kako se to svira, meni to izgleda kao da krivo sviraju...” On mi je samo rekao da najbolje da o tome uopće ni ne razgovaramo. Mene su zanimale neke druge stvari, medicina, psihologija i nas dvoje nismo puno razgovarali o glazbi – opisuje Vesna svoj suživot s Oliverom.

U glazbu mu se nikada nije miješala i priznaje da je samo jednom intervenirala u odabir pjesama za album. – Jednom sam samo inzistirala i utjecala na odabir pjesama za album, bilo je to kad mu je naš prijatelj Vinko poslao dvije pjesme. Oliver je snimio demo snimke i bile su to pjesme “Samo ti” i “Kad mi dođeš ti”, a on je odlučio “Samo ti” staviti na album, a za ovu drugu je rekao da je neće jer mu je tih deset koje je odabrao sasvim dosta. Onda sam ga dvadeset dana kumila i molila da na album stavi “Kad mi dođeš ti”. Na kraju je rekao: “Ajde, stavit ću je i ne mogu te više slušati” – uz smijeh se prisjeća. Dok razgovaramo o Oliveru i dok nam Vesna prepričava brojne obiteljske zgode, kažem da mi se čini da je Oliver sve obavljao s lakoćom i da nije bio sklon kompliciranju. Vesna potvrđuje da je upravo takav bio i na pozornici i kod kuće.

– On je zbilja s lakoćom radio sve i tako je jednostavno živio, a koliko je to bilo jednostavno shvatit ćete kad vam ispričam ovo. Jednom je otvorio moj ormar i ovako mi rekao: “Ja imam dva para hlača jer mogu obući samo jedne, a druge su mi u ormaru, a kad ćeš ti moći svu ovu robu iznositi, kad ćeš ti to sve obući?”. Kad bi nam došli gosti doma, pozvao bi ih u sobu i pitao: “Ima li i vaša žena ovoliko robe u ormaru? Njegova garderoba svela bi se na dva para traperica te crne i bijele majice. Čitam ja tako njemu jedan članak u kojem piše da su i Steve Jobs i Mark Zuckerberg kupili i nosili 50 istih majica, a Oliver mi na to kaže: “Pa eto ti! Vidiš šta ti ja govorim cili život, kao i ostali pametni ljudi – treba mi samo crna i bijela majica, jedno odijelo i dvi košulje”. I tako je bilo cijeli život s njim, sve je bilo jednostavno; od odjeće do hrane, od razgovora od planova, sve je bilo jednostavno. Onakav kakav je bio na pozornici, način na koji je spontano komunicirao s publikom, eto, takvi je bio i doma. Nije bilo razlike između njega doma i na pozornici – sjetno govori Vesna. Obitelj nikada nije doživljavala Olivera kao slavnog pjevača, a Vesna se izbjegavala eksponirati u javnosti. Kaže nam da je samo jednom sjedila u prvom redu na Oliverovu koncertu, i to u Parizu u Olympiji.

– Pratila sam ga na koncerte u Americi, Milanu, Rimu, Parizu i Londonu, a po Hrvatskoj malo manje. U Lisinskom sam svih pet koncerata provela malo u garderobi, malo po hodniku pa malo u ćakuli s muzičarima i gostima. Nije mi bilo drago doći na koncert i sad da ja kao njegova žena sjedim u prvom redu, nisam bila takav tip. Nisam se voljela eksponirati, nekad vidim žene pjevača pa na svakoj slici vidite tu ženu iza njega, to mi nije drago vidjeti. Šta ću ja svaki dan svima pokazivati da sam ja njegova žena? Ja sam se samo skrivala – priznaje Vesna. Unuke je Oliver obožavao, a oni nisu u njemu vidjeli pjevača, nego didu.

– Najstarijem Duji koji ide u peti razred jasno je čime se dida bavio, a mali Toni ide u prvi razred i pohvalio se nedavno u školi da mu je dida Oliver pa mu nisu vjerovali. Mala Margita ima četiri godine i pita me je l’ može ona u didovu sobu. Kad smo išli na groblje, mali je Toni rekao: “Ajme, bako, koliko je ljudi umrlo” jer je mislio da su taj dan svi umrli. Ne razumiju još to dica i, kad su ispred kuće u Veloj Luci bile upaljene svijeće, a tamo se oni ljeti obično igraju, bilo im je to čudno i Toni je pitao: “Bako, zašto su ove sviće?”, rekla sam mu da je to zato što je dida umro, a ljudi su ih ostavili jer su ga voljeli. Njemu je to bilo neobično i čudio se zašto je toliko svijeća. A ja sam mu rekla da bi mu dida odgovorio isto tako i jednako bi bio u čudu – kaže Vesna ni sama još uvijek ne vjerujući kakav je ispraćaj Dalmacija priredila Oliveru.

– Prije sam mislila kako ga vole samo oni koji mu dolaze na koncerte, ne morate svatko voljeti i taj oproštaj tako me šokirao da ja još uvijek ne vjerujem da se tomoglo dogoditi. Imam osjećaj da je to biooproštaj od jedne cijele epohe, od čovjeka, oproštaj od jedne cijele generacije Splićana koje Dalmacija gubi i s njima se gubi taj identitet, a Oliver je bio još taj zadnji koji je bio tu da sačuva taj identitet. Tako sam ja doživjela taj oproštaj, zadnje bi rekla da je to bio oproštaj od pjevača – s tugom u glasu govori. Prisjeća se da je cijeli ispraćaj bio spontan i, kada su obitelji predložili da se Split od Olivera oprosti kao što se oprostio od Ive Tijardovića i Ante Trumbića, oni su pristali ni ne sluteći kako će to izgledati.

– Mislila sam tu će biti 500 ljudi koji na rivi u to doba piju kavu i mi ćemo proći do katamarana i to je to. Međutim, kad smo došli na rivu, bila sam u šoku. Nisam ni slutila da će u luci biti brodovi koji su nas pratili cijelim putem do Vele Luke, bilo je spontano, bilo je pljeskanja, pjevanja, plakanja, a mi smo od crkve do katamarana išli sat vremena. A šta ću vam govorit, najduža šetnja rivom u životu.

Nakon Oliverove smrti obitelj je zaštitila njegovo ime, a uspomenu na njega čuvat će nizom projekata koje planiraju, ali muzejom koji će biti u njegovoj rodnoj Veloj Luci. – Muzej će se nalaziti u staroj zgradi od općine. Vlada je na jednoj od sjednica donijela odluku da se povuku sredstva iz EU jer unutar te zgrade su kino i muzička škola, taj je prostor zapušten, a jedna od prostorija unutar te zgrade bit će i muzej. Također, i u Splitu bi trebao biti audiovizualni centar posvećen Oliveru, a kasnije će se taj materijal iz Splita preseliti trajno u Velu Luku. Imamo puno projekata u planu, ali sve ćete o tome doznati kada za to dođe vrijeme – otkriva Vesna. Za kraj pitamo Vesnu kako bi ona voljela da ljudi pamte Olivera? – Pitali su ga jednom je li on muzičar, a on je odgovorio da je on čovik. Mislim da je on bio sve to skupa i sad, kad vidim sav taj ego u njegovu poslu i na estradi, vidim koliko je on bio normalan. Eto, želim da ga ljudi takvog i pamte.

Pogledajte i koje vas priče još očekuju u novom broju Ekrana Specijal.