Da trebam definirati glazbu ranih 2000-ih u dvije riječi, vjerojatno bi bile: Vesna Pisarović. A koliko je ova glazbenica i dalje aktualna i uspješna, potvrdila nam je svima 10. studenog prošle godine u Ciboni gdje je više od šest tisuća fanova uglas s njom pjevalo njezine najveće hitove. Baš taj koncertni uspjeh doveo ju je na popis nominiranih za prestižnu Večernjakovu ružu u kategoriji glazbenika godine. A nakon što je prošle godine izdala album sa sevdah pjesmama, uskoro će objaviti i još jedan, potpuno novi, s pop-prizvukom.
Novu godinu započinjete nominacijom za Večernjakovu ružu, čestitamo! Kako ste reagirali na vijest o nominaciji?
Moram priznati da me vijest pomalo iznenadila. Kako već dugo nisam domaćoj pop-sceni ponudila ništa novo, prva reakcija bila mi je je čuđenje. Naime, koliko pratim medije, ovakve nagrade pretežno se vežu uz neke nove priče. No izgleda da se moja stara priča čita kao nova – što mi je svakako drago.
Što za vas znači Večernjakova ruža, što vam općenito znače nagrade? Vidite li ih kao nekakva priznanja i vjetar u leđa od vaše publike?
Koliko god to zvučalo trivijalno – svaki koncert, svaki pljesak publike, svaki osmijeh i zanos ljudi u publici, ali i onaj koji dijelim s glazbenicima na sceni tijekom nastupa uvijek su mi najvažnija nagrada. Drago mi je da se to prevodi i u neke druge oblike.
VEZANI ČLANCI
Nominaciju ste zaslužili fenomenalnim povratkom na scenu, ali i posebno sjajnim koncertom u Ciboni. Kako je vama bilo?
U Ciboni je bilo doista nezaboravno. Okružila sam se divnim suradnicima, od glazbenika, redatelja, organizacijskog i produkcijskog tima, pri čemu smo svi za cilj imali samo jedno: usijati atmosferu i pružiti publici, a i sebi samima jednu sasvim posebnu glazbenu večer. Drago mi je da je to ipak prošlo zapaženo. Doduše, žar publike kakav je bio tamo – nisam još prije doživjela. Nisu se nikako dali kući!
Recite nam iskreno, jeste li očekivali ovoliku količinu ljubavi od publike i njihovu želju za vašim povratkom i nastupima? Čini mi se da se nikog nismo ovoliko zaželjeli…
Sretna sam jer sam u toj dugoj pauzi kroz bavljenje jazzom na neki način glazbeno sazrela, ako to mogu reći, tako da danas mnogo više nego prije uživam izražavati se na sceni, muzicirati s drugim glazbenicima, kao i na jedan iskreniji način, prvenstveno kao glazbenica obraćati se publici. Možda je Massimo taj osjećaj najbolje bio riječju zahvatio: glazba je prvenstveno "vještina". A čini mi se i da publika to najviše doživljava i cijeni. Nju se ne može prevariti. U svakom slučaju, da ponovim: iskustvo koje sam od nje tamo doživjela je nezaboravno.
Znači li ovo sve da više ne razmišljate o povratku u Berlin?
Berlin je moja glazbena oaza tako da i dalje vrlo rado odlazim na sjever. No sada ipak malo rjeđe jer su se aktivnosti sve više zgusnule ovdje na jugu.
Posljednji put kad su vas pitali biste li se prijavili ponovno na Euroviziju, rekli ste da biste kada biste imali što reći. Razmišljate li uz nove pjesme: "Hm, ovo bi moglo na Doru"?
Pišući nove pjesme, nisam još naišla na neku koja bi u meni zagolicala fantaziju Eurosonga. Naime, ono što se prilično promijenilo u mom odnosu prema karijeri jest da me danas pokreće isključivo sama glazba: glazbena ideja, sam zvuk ili neki koncept albuma, pjesme, stiha. Čini mi se da je to najiskrenije što mogu pružiti publici. Ne goni me više neki tržišni imperativ: objavljivanja, pojavljivanja, ma koliko šoubiznis bio zavodljiv, jer riječ je ipak o jednoj velikoj mašini spektakla. Zapravo, na koncu, polako uživam u onome što radim i ne žurim se nigdje. Premda Eurosong uvijek može doći …
Što biste rekli nakon svega, u čemu onda ipak više uživate sada – jazz pjevanju ili vašim pop pjesmama?
Tu dva različita, neusporediva svijeta. A svaki je zahtijevan na svoj način. Jazz-glazba je bezuvjetna ljubav koja zahtijeva puno discipline, promišljanja i samoće, ali i spremnosti na krajnji eksperiment i improvizaciju na sceni. Pop je više jedna kontrolirana i uigrana stvar. Iako i on tijekom koncerta traži konstantnu, intenzivnu energiju, kao i fokus koji je usmjeren prvenstveno spram publike. Kako je moj profesor pjevanja Mario Gjuranec znao reći: "Kad dođeš na scenu, primiš publiku za bradu. I ne puštaš!"
Imate li već neke dogovorene angažmane za 2024. godinu ili pjesme koje čekaju da ih snimite? Što nas sve čeka od vas?
Već dugo vremena u kalendaru mi je zaokružen jedan datum koji me veseli i za koji se pripremam, a to je nastup na pariškom jazz festivalu u ožujku. U ožujku me također veseli i koncert u Pogonu kulture u Rijeci. U svakom slučaju, kalendar se već popunio nastupima, kao i vrlo neočekivanim upitima. Čini mi se da će ova godina biti vrlo šarolika i uzbudljiva te, ono što je najvažnije, glazbeno izazovna i kreativna.
Što biste poručili svojoj publici koja vas podržava sve ove godine?
Hvala vam! Nadam se da ću i dalje biti neka osoba na pozornici koja onima koji dolaze na koncert daje nešto zbog čega će ne samo uživati i otići sretni s osmijehom na licu već i poželjeti uvijek iznova doći.
Dolazite li na dodjelu Večernjakove ruže i koga ćete povesti sa sobom?
Vjerujem da hoću.
Osvojite li nagradu, kome ćete je posvetiti?
Svojoj majci! Kao i svim svojim glazbenim majkama (i očevima)!
Sve detalje i novosti o Večernjakovoj ruži od sada pratite i na Instagram profilu Večernjakova ruža!
VIDEO Boytronic: 'ET se trebao raspasti dva mjeseca prije izlaska pjesme 'Tek je 12 sati'
Komentari pokazuju zatucanost hrvatskog društva. Nije moj tip glazbe, ali žena ima odličan glas.