Intervju

V. Pisarović 11 godina nakon odlaska: To je bila odluka lude glave i odvažnog srca

Foto: Robert Gašpert/Story, Promo
Foto: Robert Gašpert/Story, Promo
Foto: Robert Gašpert/Story, Promo
Foto: Robert Gašpert/Story, Promo
Foto: Robert Gašpert/Story, Promo
05.11.2017.
u 07:00
Nekadašnja pop zvijezda koja nas je predstavljala na Eurosongu danas živi u Berlinu i izvodi jazz. Za Ekran govori o domaćoj mini turneji, glazbenom zaokretu i braku.
Pogledaj originalni članak

Haag, London, Istanbul i Berlin gradovi su u kojima je, otkada je prije 11 godina otišla iz Zagreba, živjela Vesna Pisarović. Naša eurovizijska predstavnica s pjesmom “Sasvim sigurna” odlučila je 2006., kada je već bila poznato ime, napraviti veliki zaokret u karijeri i studirati jazz pjevanje – najprije u Nizozemskoj, a zatim u Engleskoj.

Danas joj je baza u glavnom gradu Njemačke, gdje živi sa suprugom Ozrenom Pupovcem, sinom političara Milorada Pupovca. Zbog tih dviju činjenica javnosti je zapravo zanimljivija nego ikada prije. No 39-godišnja pjevačica vrlo je suzdržana kada je riječ o privatnom životu – to je onaj komadić života koji ljubomorno čuva od javnosti. Porazgovarali smo s njom povodom koncerta u zagrebačkoj Močvari 9. studenoga, koji je dio turneje i uključuje i Rijeku i Požegu. Vesna će na ovim nastupima promovirati novi album “Naša velika pjesmarica” na kojem interpretira glazbeno nasljeđe nastalo od 50-ih do 70 ih godina na prostoru bivše Jugoslavije.

Što očekuje publiku kad je riječ o vašoj mini turneji po hrvatskim gradovima?

U svakom slučaju jedan veliki eksperiment, ali koji ipak duboko progovara iz srca. Zapravo, svim silama trudit ćemo se tim starim jugoslavenskim šlagerima, kanconama i drugim pjesmama koje smo obradili pridati nov, razigran duh, ali i iznenaditi publiku koja me se ovdje ipak prisjeća iz jednog drugog miljea. Na kraju, to neće biti samo jazz, niti samo pop, nego nešto zaista posebno, pjevno i plesno, ali istodobno slušno i ozbiljno.

Natupate li na turneji sa stalnim bendom ili imate ovdje svoju “bazu” glazbenika?

Projekt “Pjesmarice” ću predstaviti s trojicom vrsnih talijanskih jazz glazbenika s kojima surađujem već neko vrijeme, a za koje mi se upravo čini da su ovdje u svojevrsnoj umjetničkoj prednosti, jer ove naše stare pjesme koje izvodimo zapravo ne poznaju u njihovim originalima, tako da im mogu pristupiti slobodnije, bez bremena konteksta, maštovitije.

Jeste li dosad nastupali u Močvari?

Nastupala sam u istoj zgradi u nekadašnjem Attacku, doduše samo u impersonaciji jednog našeg poznatog mladog producenta dokumentarnih filmova, koji je u bijeloj plahti izveo moju pjesmu “Sasvim sigurna”, pomno imitirajući i plesnu koreografiju s Dore.

U kakvim klubovima nastupate vani?

Najrazličitijim: od malih intimnih i nekoć zadimljenih jazz klubova (jer cigarete su danas svugdje zabranjene) do velikih prostora poput muzeja, kazališta, festivalskih pozornica itd. Na turnejama od Njemačke do Austrije, preko Italije i Češke, sljedeći mjesec Engleske, prilično sam često, no za mene nikada dovoljno.

Kako ste došli na ideju “Naše velike pjesmarice” koji je izravna asocijacija na “Great American Songbook”?

Činilo mi se bitnim zaviriti dublje u tu cijelu riznicu bivše jugoslavenske zabavne glazbe, koja zapravo i danas određuje našu glazbenu scenu, pogotovo u Hrvatskoj. U Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini itd. kontinuitet je, čini mi se, mnogo manji, jer su se sve institucije te jedne masovne kulturne produkcije, poput “festivala zabavne glazbe”, najviše zadržale i najveću važnost
održale upravo ovdje. No ono što me u svemu tome zanimalo više je kako napraviti odmak, odnosno kreativno se pozabaviti prošlošću, umjesto igranja na kartu nostalgije. A jazz je pritom bio najbolje razorno sredstvo.

Izvodite li na koncertima svoje uspješnice “Da znaš”, “Sasvim sigurna”, “Da sutra umrem”, “Dolje na koljena”?

Na neki način ova “Pjesmarica” predstavlja jedan moj intimni “statement” prema vlastitoj prošlosti, jer htjela sam iskusiti i istražiti kako je naš pop moguće približiti jazzu i obrnuto. Ali u svakom slučaju ne isključujem sva daljnja iznenađenja.

Trenutačno se u domaćem eteru može čuti vaše pjesma “Da znaš” u obradi Ivane Kindl i Zsa Zsa. Kako vam se sviđa?

Nisam je, nažalost, čula. No čini mi se da je svaka obrada, s obzirom na to da je i sama moja pjesma obrada, uvijek dobrodošla.

Stvarate li vlastite jazz pjesme?

Nikada nisam prestala pisati. Zapravo, već dugo radim na jednom vlastitom materijalu koji je i veoma intiman i emotivan, i veoma promišljen, u dosluhu s nekim novim strujanjima izvana. U svakom slučaju jedva čekam to dovršiti.

A nove pop pjesme? To je žanr iz kojeg ste krenuli kao glazbenica. Kako bi danas zvučale vaše pop pjesme?

Pop i jazz nisu nužno isključivi svjetovi i pravo je umijeće zapravo naći način na koji ih međusobno dotaknuti. Recimo samo to da nikada nisam odustala od pop glazbe, koja uvijek pogađa ravno u srce.

Što se dogodilio da ste se s pop pjesama prebacili u jazz? Uglavnom se dogodi suprotno – da jazz glazbenici i oni koji izvode manju komercijalnu glazbu krenu u laganije, isplativije vode.

Jazz me zaveo intelektualnošću, ali i izražajnošću. U jazzu na sceni, u samom trenutku, možete u tri minute domisliti i izraziti ono što skladatelju ponekad treba tri dana, tjedna, možda čak i godine da promisli, zapiše, aranžira, snimi itd. U svakom slučaju, u takvom jednom nadahnutom trenutku ne stigne se misliti i na tržišnu prodaju.

Kako danas gledate na svoj zaokret otprije 11 godina? Jeste li slijedili srce ili instinkt?

To je bila odluka jedne lude glave i odvažnog srca. A ovako u retrospektivi uvijek se mogu naći načini da je se racionalizira, ali to mi nekako nije potrebno. Uvijek zapravo pokušavam gledati naprijed, jer uvijek ima novih velikih izazova.

Koliko vjerujete instinktu i je li vas kada prevario?

Oštroumnost može proizići iz intuicije. Ali uvijek je pitanje kako intuicijom pametno ovladati.

Koliko ste se promijenili otkad ste napustili Hrvatsku? I u čemu najviše?

Čini mi se da se stalno mijenjam i to je nešto što me veseli. Možda ću jednog dana moći reći nešto poput slavnog katalonskog čelista Casalsa, koji je, kad su ga pitali zašto još vježba u svojim devedesetima, odgovorio: “Baš primjećujem napredak!”

Vaša prva pjesma koju ste javno kao djevojčica otpjevali bila je “Lambada”. Biste li je danas mogli otpjevati, sjećate li se teksta?

Da, ali jedino na tom izmišljenom jeziku koji smo svi pjevali, a koji svakako nije bio portugalski. Iako mi se danas mnogo više sviđaju neke druge pjesme na pravom portugalskom, poput onih Jobima ili Caetana Velosa.

Je li istina da ste kao tinejdžerica bježali iz Požege u Zagreb na satove pjevanja?

Uvijek sam bila sklona provocirati ukore i pokoru. No bila sam i veoma uporna i tvrdoglava kada bi se zakačila na nešto. Nadam se da će me to i dalje vući naprijed.

Kakav je osjećaj opet biti u Zagrebu i prepoznaju li vas na ulici?

O Zagrebu uvijek razmišljam u nekim pozitivnim deminutivima, tako da vjerujem da će i ovaj boravak i nastup biti lijepi i slatki.

Imate li nostalgiju za Hrvatskom, za čim najviše?

Kako ipak nekako živim na relaciji Berlin - Zagreb, ne nedostaju mi ni sunce ni kiša. Zapravo, život na dvije adrese pravi je luksuz, jer tik što se zasitiš jednog mjesta, već te doziva drugo.

Odgovara li vam anonimnost u Berlinu?

Život u Berlinu u neku ruku uopće nije anoniman, jer su njegovi kvartovi, tj. ono što Nijemci zovu Kiez, pravi mali gradovi, gdje se svi prepoznaju. To je kao da se Požega jednog dana smjesti usred neke velike metropole. Iako, naravno, bez te neprestane strepnje malog mjesta od pogleda susjeda i toga “što će on reći”.

Gdje biste se voljeli skrasiti? Hrvatska baš i nije primamljiva, sve više ljudi odlazi...

Tužno je sve ovo što se kod nas događa, ali čini mi se kao da općenito živimo u nekom trenutku u kojem nedostaje perspektiva. Što znači da su ove naše boljke ujedno svjetski simptomi. Kod nas je, međutim, sve to ipak mnogo izraženije. No ja kao da pripadam jednoj generaciji koja je osuđena na lutanje i migriranje.

Bavite li se još podučavanjem pjevanja?
Samo kada stignem. Toliko toga još trebam vježbati, pisati, izučavati, slušati, gledati, skladati...

Što vas još ispunjava osim glazbe?

Volim čitati, otići u kazalište, na neku dobru izložbu, pobjeći u prirodu, na planine ili more.

Kako provodite slobodno vrijeme sa suprugom Ozrenom?

Baš kao i što je to običaj u Istanbulu, gdje smo proveli jedno dulje vrijeme tijekom njegova tamošnjeg docentskog angažmana, naš privatni život nešto je što se odvija iza zatvorenih vrata.

Koliko je bitna prijateljska dimenzija u partnerskom odnosu?

Ljubav bi uvijek morala biti uzajamni izazov i jedan iskren i sasvim privatni jezik dvoje ljudi, prije nego partnerski ugovor ili prijateljski dogovor.

Izjavili ste prije tri godine u intervjuu Večernjem listu kako ne planirate roditeljstvo. Još ste pri tom stavu?

Teško je odgovoriti na intimna pitanja, jer ti odgovori nekako uvijek neželjeno skaču u naslov.

VIDEO: Gdje su nekad poznate TV voditeljice i urednice

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 96

DU
Deleted user
07:32 05.11.2017.

sve u sluzbi jugoslavenstva tj.velikosrbstva...

DU
Deleted user
08:35 05.11.2017.

Uh, Velika je to zvijezda bila... Ovoliki intervju nije cak ni Elvis zasluzio

DU
Deleted user
09:59 05.11.2017.

Nevjerojatno promoviranje jugoslavenštine od koje mi postaje muka. Pa tek ona tvrdnja u pitanju novinara, da Hrvatska nije više primamljiva, iako milijuni ljudi dolazi na odmor u našu zemlju, je zloćudna i bezobrazna?!