Vicko o neugodnoj sceni na parkingu: 'Što je, što gledaš? Dobaci mi jedan od dvojice grmalja, a meni žao što sam se razbolio'

Mnogima omiljeni radijski voditelj Trpimir Vicković Vicko (56) poprilično je aktivan na društvenim mrežama na kojima često komentira aktualna zbivanja, a svoje pratitelje redovito izvještava i o oporavku koji je iza njega nakon što je zbog teškog oblika COVID-a bio hospitaliziran. Vicko se ovog puta požalio na jednu neugodnu situaciju na zagrebačkim ulicama. 

- Izlazim iz jednog zagrebačkog lokala, preda mnom se bahato parkira na mjesto predviđeno za invalide automobil ZG registracija bez vidljivo istaknute oznake invalida, iskoče dva tamnoputa brkata grmalja...a ja zaboravio na trenutak da više nisam tako tjelesno moćan pa se stadoh i zagledah u tu dvojicu dilbera... - započeo je Vicko. 

- Što je, što gledaš, ako si peder, ne gledaj...dobaci mi jedan od njih u prolazu pa se postavi u borbeni položaj...nije domaći, nije sa Balkana, nije sigurno... A ja ću na to da je ovo zemlja u kojoj imam pravo gledati koga hoću pa makar bio i peder...okrenem se i otšepusam dalje...i na tren mi bude žao što sam se razbolio i što više mu ne mogu uzvratiti jer sam pitomi koji je spreman u svakom slučaju stati pred divlje i reći im što ih ide...a djeličkom mozga sam počeo razmišljati o elektro šokeru, suzavcu ili sačmarici na krupnu sol, da novine pišu kako je miroljubivi ostarjeli voditelj upucao stranca koji je stao na invalidsko mjesto i psovao ga što ga gleda...iskreno, još uvijek me drži plan nabave legalnog oruđa za zaštitu... - zaključio je voditelj. 

Inače, Vicko se mjesecima oporavljao od posljedica koje je njegov organizam pretrpio nakon zaraze koronavirusom.  - Korona mi je napravila dar-mar na živcima, u kombinaciji s autoimunom bolešću stvorila mi je Guillain-Barréov sindrom. Nisam mogao hodati, kontrolirati crijeva i mjehur. To je bila duga noćna mora. Borio sam se mjesecima. Hodam sa štakom jer me strah da ne izgubim ravnotežu. Ali hodam i jest da je to ponekad dvjesto metara, ponekad dvadeset do trideset koraka. Nakon toga stanem kako bih uhvatio zrak. Jest da se nakon dva kata moram zaustaviti i malo odmoriti. Ali krećem se. Živci se polako, polako oporavljaju, po liječničkim procjenama trebat će mi za to oko 2,5 godine. Milimetar na dan, pa ako je do koljena 40 centimetara, to je 400 dana borbe. Borim se i sa zujanjem u ušima, u njemu kao da mi stalno žive osice. To nikada ne staje. Strpljiv sam, nemam izbora. Kako je drugima bilo, ja sam još dobro i prošao. Živ sam - kazao je Vicko u jednom od intervjua za Slobodnu Dalmaciju.