Vjekoslava i ja duže smo skupa nego što smo bili jedno bez drugog

Devedesetih su ga kritičari razapinjali na križ jer je bio među prvim glazbenicima koji je u svoje pjesme unio folk elemente. Tonči Huljić tad je dao izjavu koja se i danas prepričava sa smiješkom: “Baš me briga što pišu, kad pogledam stanje na svom računu, ja sam sretan!”. Nakon euforije koju je tada stvorio hitovima koji su treštali iz svakog kluba, bacio se na klasiku. Otkrio je Maksima Mrvicu, s producentom Mellom Bushom osnovao “Bond” i osvojio London i Aziju. Potom je s Romanom Majetićem radio i sapunice. Tada je krenulo nizbrdo, pojavili su se financijski problemi, izgubio je i sudsku tužbu pa je zbog plagijata pjesme “Dalmatinka” Ivi Bašiću morao isplatiti odštetu. Huljić na sve kaže kako je, baš kao i svi, znao donijeti pogrešne odluke. Ali, na sreću, posljedice, kaže, nisu bile katastrofalne. Za dan dva vraća se na scenu novim CD-om “Ka hashish”. Za razliku od razdoblja kada je bio u pozadini, Tonči je na ovom albumu u glavnoj ulozi i, kaže, pomalo nesiguran. Ne osjeća se, priznaje, ugodno i vjerojatno je to razlog zašto je odlučio da neće pjevati.

CD “Ka hashish” za dan, dva je na tržištu. Jeste li zadovoljni ili izmučeni od tolikog rada?

- Nakon tri godine rada potreban mi je odmak. CD je prvi mali korak u mom izlaženju iz pozadine u prvi plan, početak jednog novog, drukčijeg mene. Više sklonog samoanalizi, riskiranju... Napravio sam korak da kao pred-pred grupa jačim izvođačima budem na world ethno festivalima.

Nakon svih uspjeha koje ste postigli kod nas i vani, kakav je osjećaj izgovoriti “spreman sam biti pred-pred grupa”?

- Najveći rajc upravo je to što sam za nekog vani potpuno novi proizvod koji se tek treba dokazati.

To kaže netko čije je instrumentale “Bond” izvodio u rasprodanom londonskom Albert Hallu?

- Svijet koji smo poznavali više ne funkcionira na onaj način. Kad sam 2000. godine počinjao inozemnu autorsku karijeru, pravila su bila drukčija, CD je još imao smisla. Danas oni više nisu bitni. Postoji You Tube. Istodobno morate biti skloni ekscesima u svojoj glazbi i izričaju da biste svratili pažnju na sebe na tom You Tubeu. Razina provokacije i prvi efekt danas puno više znače, sve manje se gleda kvaliteta. Nikome ne treba glazba koja ostaje. Postoji dovoljno neistražene klasične glazbe i nikome ne treba neka nova klasika. Više nije važno ni kako vam zvuči CD nego kako vam izgleda koncert.

Pati li ego glazbenika zbog spoznaje da “nikome ne treba glazba koja ostaje”?

- Moja prva autorska pjesma “Sjećanja” objavljena je 1981. godine. Kupili su moj ego s prvom nagradom stručnog žirija i to je bilo to. Onda sam imao lako potkupljiv ego, no poslije mi to više nije značilo ništa.

Više od 30 godina ste u glazbi i radili ste – sve. Od lakih nota do “Hrvatske rapsodije” Maksima Mrvice ili stvaranja kvarteta “Bond”. Je li takva svestranost plus ili minus?

- Previše je to za poimanje Hrvata. Nije loše biti cijeli život usmjeren. Imaš neke ljude koje veličaš, a cijeli su život jednoobrazni i dosadni. To što sam vjerojatno najširi autor na ovim prostorima, ili sam dovoljno lud da se hvatam u koštac sa svime i svačime, više govori o pomanjkanju moje koncentracije. Dosadno mi je. Brzo radim glazbu, a nakon 30 godina u ovom poslu vjerojatno sam najbolji songwriter na ovim prostorima. Mogu raditi doslovno bilo što.

Kad su Ninčević, Tutić, Dujmić... krenuli s mjuziklima, čula sam komentare tipa “naši su hitmakeri odrasli, žele raditi nešto puno zahtjevnije od hita”. Što je vama danas izazov? Na što grizete?

- Jako se bojim mjuzikla na “West Endu”. Mel Bush stalno me nagovara, već postoji i scenarij. No trebao bih se odvojiti dvije, tri godine i ne raditi ništa drugo. Nemam koncentraciju okupirati se samo jednom stvari tijekom tolikog vremena. A ne mogu si ni dopustiti taj luksuz, s obzirom na broj ljudi koji direktno ili indirektno ovisi o meni. Polako ću gurati na ovom projektu “Ka hashish”. S jednim CD-om ništa ne možete predstaviti, tek s drugim očekujem da stvari sjednu na svoje mjesto. Stvorili smo zvuk koji će u aranžerskom i produkcijskom smislu i dalje raditi Goran Bregović.

Zašto nije preporučljivo da “Ka hashish” sluša netko tko u životu želi nešto postići?

- Taj naputak sam stavio na omot CD-a jer prikazuje Mediteran kakav jest. Prva rečenica kaže da je Mediteran svugdje gdje raste maslina i trče tovari i gdje nema sredine. Kod nas doista nema sredine. Ili je velika ljubav ili velika mržnja. Emocije su uvijek ekstremne. Opisao sam filozofiju života koja vlada na otocima – sve je sadržano u riječima “pomalo”, “sutra ćemo”, “ajmo popit još jednu”. I nije preporučljivo da se s tim tekstovima identificira netko bi u životu želio nešto postići.

Spominjete ekstremne emocije, kojih u vašim pjesmama ima napretek. Kako gledate na to da ih ljudi vole slušati, kritika ismijati, a glazbenici kopirati?

- Često se i kritika i publika hvata ekstrema. Moje su izlete doživljavali kao instant, brzi uspjeh. Počevši od Magazina, povratka Zlatka Pejakovića u velikom stilu, kad smo harali s “Nesretnik sam od rođenja”, cijeli niz pjesama za razne izvođače plasirane u suradnji sa Zdenkom Runjićem na “Melodijama”, revitalizacija karijere Doris Dragović, stvaranja novih karijera, do Jelene Rozge koja je u gotovo nemogućim uvjetima postala to što jest. Ja sam Dalmatinac, Mediteranac i moje pjesme idu u potpuno veselje ili u tugu. Često mijenjam i stilove jer se dogodi cijeli niz loših kopija koje zagade teren, stil, profil. Smetaju i sebi, ne pridonose ništa, poruše ono što je stvarano. Onda opet stvaram neki novi pravac. Dosadilo bi mi da sam principijelan, da stalno tjeram isti stil.

Godinama niste mogli ni pomisliti da bi Magazin osvojio Porin. Je li ovaj Jelene Rozge za “Bižuteriju” dugo čekana satisfakcija ili vam je s godinama postalo svejedno?

- Ne mislim da je Porin potreban ovoj državi. Kad pogledam zbog čega se to radi i koji je to odjek u javnosti, ne bih se trebao ponositi činjenicom da sam dobio nekakav kipić u najmanje gledanoj emisiji tog dana. U vrijeme Porina bili smo doma i gledali “Kuma” koji se emitirao na Drugom programu. Porinu ne želim ni dobro ni zlo, sasvim mi je svejedno.

U vašoj glazbenoj različitosti konstanta je – Magazin. S kojom ste od svih pjevačica bili na istoj valnoj duljini? Kako je s kojom bilo raditi?

- Kao pjevačice Magazina redom su bile najlakše osobe na svijetu, jer je svaka računala da ću joj trebati i poslije. Tek kad izađu iz Magazina postanu malo teže jer ovise same o sebi, pokušavaju poloviti konce u svoje ruke. No sve su bile pametne i izuzetne osobe, nisam ih birao ni slučajno, ni napamet. Vidio sam u njima materijal iz kojeg se puno može napraviti i kad jednom odu iz benda. Magazin im je bio prva odskočna stanica, davao im vjetar u leđa, a ja sam i poslije, cijeli niz godina radio s njima. Sa svima sam imao zajednički jezik, i u Magazinu i poslije. No kad želite bend sa ženskim vokalom, morate biti svjesni da ima ograničeno trajanje. Bili bismo dosadni da smo i danas Magazin s Ljiljanom Nikolovskom. Ne bismo 30 godina bili aktualni kao što jesmo. I to u kojoj populaciji? Upravo među tinejdžerima. A ne zaboravimo pritom da muški dio Magazina ima i 60 godina.

Oni su već djedovi, a vi svjedok glazbene suradnje novih generacija Huljića, Dragojevića i Kovača? Što pomislite kad ih vidite zajedno?

- Da je ipak neki Huljić uspio ujediniti Dragojevića i Kovača. To mi je bilo simpatično. Slučajno je tako ispalo. Moj sin Ivan napisao je pjesmu za Petra Dragojevića i Ivanu Kovač, koji su par excellence osobe. Posljednjih godina jedan od mojih ponajboljih pop projekata s Petrom Dragojevićem, CD “Ovih dana”, dosta se razmahao po Srbiji. Tamo su ga prihvatili kao predstavnika obitelji Dragojević. Ovdje je očito imao prejako breme prezimena i prejake komparacije.

Zašto je tako slabo poznato da je pokojni Zdenko Runjić silno cijenio suprugu Vjekoslavu kao tekstopisca? Zašto na sva usta nikad niste vikali što je sve napisala?

- Nemam potrebu za time. I ne bi li bilo primitivno? Da idem okolo i govorim Vjekoslava je napravila ovo ili ono...

Ne na način da se hvalite, prije da je obranite. Njezin je rad često bio marginaliziran.

- Okruženi smo njezinim tekstovima, krilaticama koje su iz njih izašle, do nečeg što se već koristi u svakodnevnom govoru. Znam da doma imam najboljeg tekstopisca. Uz Marinu Tucaković i Nenada Ninčevića ne znam tko joj još može stati uz bok. Drugi mogu pisati samo usmjereno, a ona dovoljno široko. Može puno reći i u pjesmi “Jedini”, “Baklje Ivanjske”, “Dva put sam umra”, a može pisati i ono što izaziva najveću pozornost i reakcije javnosti.

Djelujete kao tradicionalna obitelj koja uspješno pliva u svijetu estrade. Tradicionalizam i svi estradni poroci, kako je to spojivo?

- Ne živimo niti razmišljamo na način “mi smo dio estrade, hajde sada da poludimo”. Normalni smo, obični, možda i dosadni ljudi koji imaju aktivne živote. Ionako nas u javnosti ima i više nego što to želimo. Nigdje se ne pojavljujemo, ne želimo se producirati jer je neprirodno da smo ja kao autor, a ona kao tekstopisac toliko gurnuti u prvi plan. Stalno imamo problem skriti se, gurnuti izvođače u prvi plan. I publika i mediji više pažnje pridavali su tko piše te pjesme, a ne onome tko ih pjeva. Pravi uspjeh postigli bismo tek onda kad smo se uspjeli skriti, kad nas je pobijedio izvođač.

U poslu ste autoritativni. Kakvi ste doma? Vlada li i tamo red, rad i disciplina, ili ste kući sušta suprotnost, blagi i topli?

- Prije sam blag, samo djelujem strogo i autoritativno.

Pamtite li koju situaciju da vam djeca doma nešto nisu smjela reći? Da su od vas skrivali neki nestašluk, a priznali ga mami?

- Ne. Autoritet se ne postiže nasiljem nego argumentima. Očito sam do sada bio dovoljno argumentiran i jasan. Sportskim rječnikom, od 100 šuteva ubacio sam 95. Realizirao sam se, i to mi daje pravo tražiti da se moje mišljenje cijeni. No, živimo u vremenu kad se svaki dan odluke moraju preispitivati. Bilo je situacija kad sam mislio da igram 100 posto na sigurno, da sam stavio žetone i pokrio sva polja. Pa se dogodilo da sam se dvije, tri godine morao čupati i opet sam se bavio sobom. Bilo je pogrešnih odluka, ali posljedice nisu bile katastrofalne. Više je bilo onih dobrih. A to su odlični argumenti da branite svoje stavove.

Sin Ivan svira u Magazinu, ali i studira pravo. Želite li mu karijeru glazbenika ili odvjetnika?

- Što god odluči bit će zato što je dovoljno talentirana i kvalitetna osoba. Ako bude imao dovoljno ambicije, realizirat će svoje želje.

A Hana? Veze očeva i kćeri posebno su jake. Gledate li mrko na dečke oko nje?

- Dovoljno je ambiciozna da zna što želi. Teško je objašnjavati njihove karaktere. Nisu prosječne, obične osobe. Nisu one kakve svaki dan susrećete u životu. Treba vjerovati, i mi vjerujemo, u njihov izbor. Jednostavno, posebni su.