Kada je prije gotovo 30 godina došao na HRT, iskreno priznaje da mu je najveća želja bila da jednog dana bez zamuckivanja i treme porazgovara s legendama sportskog novinarstva poput Mladena Delića ili Borisa Mutića. U međuvremenu je Bruno Kovačević i sam postao renomirani sportski novinar i komentator, ali i urednik, a od ljeta 2018. preuzeo je funkciju glavnog urednika svih televizijskih programa HTV-a. Sada pak poprilično ambiciozno poručuje da si je u tom trenutku postavio cilj – “biti najgledaniji uz program koji će ljudi voljeti”. Uz oformljenu uredničku ekipu, koju čine Tomislav Štengl, Vlatka Kolarović, Dražen Miočić, Katarina Periša Čakarun, Mario Sedmak , Boris Jelavić i Marija Žužak, dao si je zadatak zaustaviti pad gledanosti koji je, uz nekoliko iznimaka, bio konstantan od 2003. Brojke pokazuju da je u tome i uspio, a u intervjuu za Večernji list objašnjava kako vidi ulogu javnog servisa, ima li pobjednika u “ratu gledanosti”, koji su planovi HTV-a, ali i nedostaje li mu sportsko novinarstvo.
Kako biste sumirali prve dvije godine mandata, jeste li ostvarili glavne ciljeve ili je još posla pred vama?
Sve je to put, dugačak put. U prosjeku „televizijski oporavak“ traje četiri godine. Mi smo se vratili nakon dvije, ali to je tek početak. Kao i u sportu, puno je teže boraviti na vrhu nego na jednom prvenstvu osvojiti zlato. Bit će potrebno puno ulaganja u program i u ljude, a samo tako možemo doći među najbolje televizije Europe, što nam je cilj.
Kako to planirate postići?
Nama je cilj biti bolji od konkurencije, ali do tog cilja želimo doći vrhunskim sadržajima. Od početka je dogovor između uredništva i mene bio da ne želimo biti najgledaniji uz jeftine turske sapunice, ne želimo se „tući“ s komercijalnim televizijama kupujući plitke sadržaje, sitcome i telenovele koje podilaze publici. Nismo se željeli približiti showovima u kojima se natjecatelji vrijeđaju, u kojima prevladava žutilo, gdje se psuje, omalovažava i gdje komercijalni segment ima veću ulogu od javnog interesa. To je ispod standarda HRT-a i mi na to nikako nismo željeli pristati niti hoćemo. Nas ne zanimaju emisije poput „Mijenjam nešto“ i slično.
Koja je, po vašem mišljenju, uloga javnog servisa i ispunjava li je HRT?
Hrvatska radiotelevizija dio je europske kulturne stečevine javnih medijskih servisa osnovanih ponajprije da bi služili društvu, stvarali javno dobro i bili jamac razvoja demokratskog društva. Javnim televizijama u Europi važan je doseg publike, dakle imamo potpuno drukčiju misiju od komercijalnih televizija i zato nam, najjednostavnije rečeno, nije važno što, primjerice, emisiju “Treća dob” ne gleda cijela Hrvatska, nego što veći broj ljudi treće životne dobi. Također, ne smijemo zaboraviti ni na, primjerice, osobe oštećena vida, za koje radimo audiodeskripciju, ili na prevenciju tragedija u prometu, što radimo u sklopu emisije “Istrage prometnih nesreća”. Dakle, uloga HRT-a vrlo je kompleksna i maksimalno se trudimo da je ispunimo.
Što je drukčije nego prije dvije godine?
Promijenili smo mnogo faktora, a među najvažnijima su postavljanje unaprijed generičke sheme te točno definiranje programa u minutu. Kada sam došao na funkciju, imali smo detaljno isplaniran program 13 dana unaprijed, a sada sve znamo 90 dana ranije. Ja već imam posložen program do rujna iduće godine, tri mjeseca unaprijed planira se sva produkcija, a mjesec dana unaprijed fiksira se svaka emisija u minutu. Budući da dolazim iz svijeta sporta, naučio sam kupovati sadržaj za, primjerice, Olimpijske igre osam godina unaprijed. I taj sam sustav sad prenio na cijeli HRT. Što se sadržaja tiče, svjestan sam da nije sve počelo dolaskom na funkciju mojih urednika i mene niti će sve završiti našim odlaskom. Najbolje emisije koje su bile u programu prije 2018. i dalje su prisutne, ali emisije kojima nismo bili potpuno zadovoljni dorađene su, u nekima su promijenjeni urednici, a neke su zamijenjene svježijim formatima. Također, sada je više novca uloženo u prime time, čak 70 posto sredstava.
Na čemu planirate raditi?
Prva je daljnja promjena sadržaja, za koje ponajprije treba više novca. Moj je stav da je potrebno više i kvalitetnije raditi nego do sada, a da bi napredak bio očitiji, potrebna je svježa krv, novi mladi ljudi koji do sada nisu na vrijeme sudjelovali u zamjeni onih koji su odlazili u mirovinu, što je u nekim segmentima programa dovelo do pogoršanja sadržaja.
Koliko je koronakriza poremetila rad HRT-a?
Čim se pandemija počela širiti, odmah smo reagirali i pripremili postojeći sadržaj za emitiranje, a i studije smo organizirali tako da uvijek jedan može raditi čak i ako se dogodi proboj virusa. U trenutku kada se situacija smirila, mi smo tijekom ljeta radili punom parom kako bismo unaprijed snimili sadržaj te sada imamo zalihu programa.
U kojim je segmentima vaš posao lakši, a u kojima teži od komercijalnih televizija?
Lakši je sigurno jer imamo početno bolju poziciju te zbog pretplate možemo s većom sigurnošću dugoročno planirati sadržaje. Teže je jer se moramo pridržavati stotinjak točaka po kojima se mora slagati program. Naime, mi smo u kreiranju programa omeđeni regulama, u ugovoru s Vladom točno je određeno koji se žanrovi moraju emitirati po kanalima u kojem slotu, koliko mora biti premijernih, a koliko repriznih sadržaja, koliko informativnog programa moramo emitirati svaki dan između 16 i 22 sata, ali i koliko domaćih sadržaja mora biti svaki dan u programima. Dakle, nama su ruke poprilično vezane i to je jedan od razloga zbog kojeg nam gledanost ne može biti najbitnija.
Ali “rat gledanosti” svejedno se ne može izbjeći. Jeste li zadovoljni rezultatima?
Mi smo od kraja 2019. najgledanija televizija u Hrvatskoj i to je podatak koji su objavile nezavisne agencije. Kada govorim o komercijalnoj konkurenciji, ja ne govorim samo o RTL-u ili Novoj TV, ja gledam naše okruženje u sklopu 60-ak javnih televizija Europe i više od 400 komercijalnih. Zato mi je bitan podatak da smo među 60-ak javnih europskih televizija s 26. mjesta po gledanosti došli na 13. mjesto u samo dvije godine. To je podatak koji govori da nas dnevno u prosjeku gleda 10 tisuća ljudi više, a ako ovako nastavimo, vrlo brzo moglo bi se dogoditi da uđemo među 10 najgledanijih javnih televizija Europe.
Kada kažete “najgledaniji u Hrvatskoj”, to se odnosi na sve HTV-ove programe zajedno, ali kada je riječ o pojedinačnim emisijama, a posebice o informativnom programu, zamjera vam se što ne uspijevate privući više gledatelja. Može li bolje?
Ne bih se složio da informativni program ne uspijeva privući gledatelje. Cijeli Četvrti je news kanal, od jutra do ponoći. Na Prvom je od 17 do 23.30 sati 50 posto informativnih sadržaja. Ljudi vjeruju informativnom programu HRT-a, što se najbolje može dokazati prateći nekoliko zadnjih kriznih mjeseci. Naravno, mi koji tu radimo dugi niz godina znamo da stvari mogu funkcionirati i bolje i od toga ne bježimo.
Je li s tim ciljem napravljen i novi studio Dnevnika?
Da, zbog toga smo pokrenuli novi Dnevnik 21. rujna, a naglasci su bili u poboljšanju sadržaja, scenografije i grafike. Kako ništa ne ide preko noći, vjerujem da će do Nove godine on biti na nivou kojim će biti zadovoljni gledatelji i urednici Informativnog programa. Prve analize govore nam da su gledatelji zadovoljniji nego do sada i da je novi Dnevnik gledaniji od onog „starog“. Kako u cijelom programu tako i u Dnevniku, mi gledatelje ne želimo privući žutilom, temama koje im podilaze, nagađanjima ili aferama koje to nisu, nego isključivo objektivnim informacijama, prikazujući uvijek obje strane profesionalnim pristupom te im želimo ponuditi lepezu informacija, a ne pamfleta kao u nekim prijašnjim vremenima.
Ali upravo je jedna od čestih kritika preniska razina kritičnosti prema vlasti i neobjektivnost. Kako odgovarate na takve prozivke?
Ne bih se složio s njima. Svaki dan propitkujemo ministre, premijera, državne dužnosnike, državne tajnike, i to od jutra do navečer, i to, mogu reći, vrlo kritički. Nema zabranjenih gostiju, tema ni cenzure. U prosjeku 92 gosta dolaze svaki dan u razne emisije. Informativni program proizvodi dnevno više od 400 minuta i njima se nikada ne dogodi da zaobiđu „vruću“ temu ili „vrućeg“ gosta. Informativni su programi pod povećalom i u Francuskoj, Italiji, UK, Njemačkoj... Svaki dan vode se polemike zašto su pozvani ovi gosti, a ne oni; zašto je u nekom dokumentarcu naglasak stavljen na jednu, a ne na drugu stranu; zašto ovaj voditelj vodi jednu emisiju, a ne netko drugi... Toga će uvijek biti.
Zašto ste onda nedavno kritizirali intervju Aleksandra Stankovića s premijerom Andrejem Plenkovićem?
Sjednice Programskog vijeća najčešće traju oko 6 sati. Taj dan odgovarao sam na 30-ak pitanja članova Vijeća, a na temu emisije “Nedjeljom u 2” elaborirao sam 45 sekundi, što su potom neki mediji prenijeli. Dakle, na tom sastanku razgovaralo se o načinu na koji voditelj razgovora s gostom, a ne isključivo o Aleksandru Stankoviću i premijeru Andreju Plenkoviću. U tih 45 sekundi dao sam primjer kako je dva dana ranije na CNN-u voditelj u 60-minutnoj emisiji, u razgovoru s bivšim ministrom obrane SAD-a, postavio 20-ak pitanja i nijednom, ali baš nijednom nije ga prekinuo u njegovu odgovoru, a pri tome su gledatelji čuli sve ono najzanimljivije što ih je zanimalo. Dakle, razgovarali smo o profesionalnim standardima talk showa, o kulturi dijaloga, formi intervjua i pristojnom odnosu na relaciji voditelj – gost. O tome sam kasnije porazgovarao i s voditeljem emisije.
Kako odgovarate na kritike dijela javnosti protiv plaćanja pretplate?
Pitanje pretplate uvijek će se postavljati. Činovnički odgovor glasi da je politika kuće da štiti nacionalne interese, našu kulturu, baštinu, domaću glazbu, tradiciju... Ne zbog toga što radim na HRT-u, mišljenja sam da je u današnje vrijeme nacionalna televizija često zadnja obrana neovisnosti od sve jačih političkih i društvenih pritisaka i interesa. Dolaskom krupnog kapitala, a pogotovo u mladoj državi kao što je naša, bitno je imati instituciju koja štiti temeljne vrijednosti naše zemlje. Osim na HRT-u, mlađe generacije nigdje ne mogu vidjeti dokumentarce o našoj povijesti, Domovinskom ratu, običajima...
Što mislite o političarima koji javno podržavaju takve stavove?
Siguran sam da političari koji razumiju vrijednosti postojanja institucije kao što je HRT ne podržavaju takve stavove.
Vi ste čak izjavili da bi pristojba od 88 kuna omogućila da napravite “čudo”. Što biste unaprijedili i mislite li da je sada vrijeme za poskupljenje?
Naravno da ovo nije trenutak za podizanje pretplate i ne mislim da bi se to trebalo dogoditi u ovakvim turbulentnim vremenima. O tome smo govorili u kontekstu idealnih vremena i u tom sam razgovoru napomenuo da bismo bili zadovoljni s više domaćih dramskih serija u programu, s kulturnim i znanstvenim showom u udarnom terminu, skupljim putopisnim dokumentarnim serijalima, zabavnim emisijama petkom i subotom tijekom cijele godine, Ligom prvaka utorkom, nogometnom reprezentacijom na programima HRT-a, s više dječjih formata na našim web-stranicama...
Može li HRT osigurati prava na najveća sportska događanja?
Propuštena je velika prilika 2009. kada se trebao oformiti sportski kanal na kojem se trebalo prikazivati 16 sati sporta dnevno. Nama je od 2002. strategija sportskog programa bila da ne pratimo samo tri ili četiri sporta, nego da imamo širinu i pratimo olimpijske sportove dokle „izdržimo“. To nam je uspijevalo do prije nekoliko godina, međutim sportska su prava od 2015. poskupjela 400 posto. Mi se i u takvoj situaciji borimo na dnevnoj bazi. S obzirom na situaciju, mislim da možemo biti umjereno zadovoljni. Radi razumijevanja problema treba reći da su se prije 15-ak godina pojavili „veliki dečki“, koji permanentno otkupljuju velika natjecanja, a u Hrvatskoj ih onda prodaju Areni sport, Sport klubu, Planet sportu… Podaci govore da će Hrvati od 2009. do 2030. platiti oko 32 milijuna eura za gledanje tih sportskih sadržaja na specijaliziranim kanalima, što je ekvivalent novom malom nogometnom stadionu s oko 22.000 mjesta, poput onog u Budimpešti na kojem igra Ferencvaros.
U novinarstvo ste krenuli baš iz tog područja, nedostaje li vam sportsko novinarstvo?
Sport pratim svaki dan. Gledam gotovo sve utakmice na domaćim i stranim televizijama, svakodnevno pratim novosti, čitam sportske knjige. Dolaskom na ovu funkciju sportsko novinarstvo strašno mi je nedostajalo, no početkom koronakrize, kako sam ja po prirodi radoholičar, draže mi je baviti se ovim poslom nego kukati za komentiranjem sportskih događaja kojih u ovom trenutku ima na kapaljku.
Snimali ste i dokumentarne filmove poput onog o obitelji Kostelić. Planirate li neki novi sličan projekt?
Za sada ne. Od novih projekata planiram izdati veliku zbirku s najvećim sportskim pričama svih vremena. Nekako u miru i bez pritiska radim na tome posljednjih osam godina. Riječ je o četiri knjige od po 200-tinjak stranica i zvat će se „365 sportskih priča za djecu“. Iako je ponajprije namijenjena klincima, pisana je tako da je mogu čitati svi. Priče govore o tome kako je, primjerice, Usain Bolt počeo trčati, o Janici koja je skijala bez štapa… Ako se pojavi jedan klinac u Hrvatskoj ili svijetu kojeg priče o idolima iz svijeta sporta mogu motivirati da se bavi sportom, ja ću biti zadovoljan.
Uza sve obveze, koliko vam traje radni dan? Imate li vremena za sebe i obitelj?
Radni dan počinje oko osam sati ujutro i traje praktički do navečer. Tijekom cijelog dana preda mnom je pet televizora, s hrvatskim i stranim programima koji se gledaju, analiziraju... Tu su i sastanci, kolegiji, čitanje portala i novina, slaganje shema…
Kada dođem kući, tu su supruga Matea i 10-mjesečni sin Rio, kojeg čuvam kada stignem. Čuva ga i baka. Srećom, Rio još uvijek nije Messi da ga trojica moraju čuvati.
Jeste li se navikli na publicitet i otkrivanje detalja iz privatnog života u javnosti?
Nisam primijetio da sam često u medijima, a iskreno bih volio da sam još manje, jer je puno bolje za društvo da se razgovori vode s kirurzima i medicinskim sestrama, ljudima koji spašavaju živote nego s glavnim urednicima. U prosjeku dajem tri intervjua godišnje, pokušavajući pritom ne razgovarati o svojoj kuhinji ili mjestu ljetovanja i slično, uglavnom se držim posla i sporta. Što se pak publiciteta tiče, s tim nemam problem kao ni s komunikacijom s „poznatim ljudima“. Još od djetinjstva često sam bio u kući prijatelja Borisa Novkovića i njegovih roditelja Đorđa i Ozane.
Sport je skoro nestao s HRT-a. Ne tražimo lige petica, nba, formulu ali dajte bar neke osnovne stvari kao reprezentacije, najjača prvenstva i bar jednu utakmicu Europa liga uz jednu utakmicu lp.