Često se sjetim rečenice Forresta Gumpa: “Život je kao kutija bombona.” Nikad ne znam koji ću bombon otvoriti. Naime, kad se sugovornici otvore, dobijem dragocjene štiklece o životnim iskustvima – govori karizmatična Sonja Šarunić o radijskoj emisiji “Na Sljemenu sa Sonjom” koja sutra obilježava svoje 1000. izdanje. Proslave, kaže, neće biti jer za goste bi joj trebala dvorana veličine Lisinskog, ali povod je odličan za kavicu s autoricom.
Jednom ste spomenuli da su vam u razgovorima u emisijama najdraža svjedočanstva o sudbonosnim usklađivanjima i podudarnostima. Koja su vam osobno najvažnija?
To su ti neki sinkroniciteti, termin koji se koristiti u popularnoj psihologiji koja nije baš na glasu, ali činjenica je da postoje. To su priče koje se kod potpuno dijametralno suprotnih sugovornika podudare. Govore o istoj stvari na temelju različitih iskustava. Od toga da im se nakon traume život počeo događati na pozitivniji način do divnih dozrijevanja koja povezujem i sa svojim životom i onda se kroz to oplemenjujem. Kod mene osobno život je pun takvih podudarnosti. Primjerice, da nisam kao mlada pripravnica dobila otkaz u Novom listu, nikada ne bih otkrila svoj radijski talent, da nisam bila na ledu na Hrvatskom radiju jer me glavna urednica nije baš obožavala i nakon primitka Večernjakove ruže smatrala me nepoželjnom jer se tada nisu “nosile zvijezde”, ne bih otišla na tržište, a te 1995. novinarstvo je cvjetalo. Tih 15 godina na tržištu bila mi je škola života.
Vjerujete u vođenje neke više sile?
Ne znam je li to viša sila ili moja vlastita sila, ali postoje neki anđeli čuvari. Volim ih isprobavati na tzv. anđelu parkinga kojem kažem: “Sad mi se žuri, moram naći parking i, molim te, pomozi” – i netko doista izlazi.
Postoji li gost kojeg u ovih 1000 emisija niste uspjeli pridobiti, a voljeli biste?
Dragi su mi aktualni političari, voljela bih s njima razgovarati o nepolitičkim stvarima. Ali oni uglavnom odbijaju doći dok su na vlasti. Kad shvate da im treba reklama, kad su u predizbornoj kampanji ili lagano odlaze, onda se nude i prodali bi i vlastitu majku, a tada meni više nisu napeti. Dakle, pozivam političare na vlasti da pristanu na ovakav tip razgovora. Zovem Kolindu Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića i Božu Petrova jer s njime bi se dalo lijepo razgovarati o nekim psihijatrijskim temama.
Dame se ne pita za godine pa ćemo to ovako: približavate se dobi dostatnoj za odlazak u mirovinu. Možete li zamisliti život bez radija?
Ne tajim svoje 62 godine. A što se tiče mirovine... ljeti kada sam na godišnjem odmoru ništa mi ne fali. Budimo realni. Meni nikada nije dosadno. Netko me pita što planiram. Ništa ne planiram dalje od mjesec dana. Uvijek nekako bude.
Više od deset godina bavite se slikarstvom, možda bi mirovina bila idealna za početak nove karijere?
Mene to prije svega ispunjava, to je moj gušt. I sada dok sam u multitasking tempu nađem po nekoliko sati tjedno za slikanje. Imala sam jednu izložbu i planirala drugu, ali budući da slike ne prodajem, ne vidim pravu svrhu toga da ljudi vide moje radove. Osim toga, kod mene na stubištu je stalni postav koji svako toliko mijenjam.
Koji su tabui, stvari o kojima s gostima ne razgovarate?
Nema ih. Nastojim biti pristojna i polako ulazim u privatnu zonu, po jajima, ne razbijam. Kada osjetim da mogu, probam. Ako se ne da, ja se povlačim i ne tučem glavom kroz zid i ne manipuliram snimkom.
Posao s ljudima donosi mnogo, ali tu su i neželjene situacije poput depresivnih ljudi koji traže vašu pomoć i žele se ubiti. Jednoj takvoj osobi vi ste razgovorom spasili život.
Ne bih o tome nikada javno, ali kako sam nakon emisije sat vremena u redakciji s tom gospođom bila na telefonu, kolege su to vidjeli i napeto čekali ishod pa im se to učinilo kao dobra priča. Uglavnom, policija me zvala da žena želi sa mnom razgovarati i prijeti da će se ubiti. Držala sam je na telefonu, ali nisam htjela otići k njoj jer nisam znala što želi. Kada više nisam znala o čemu bismo razgovarale, rekla sam joj da sam gladna i da je sigurno i ona gladna i da bih joj bila zahvalna da mi skuha neku juhicu iz vrećice. Taj je čas rekla može i otvorila svoja vrata. Dakle, i ne znajući, napravila sam ono što treba napraviti u takvim situacijama, što su mi kasnije potvrdili i psiholozi, a to je da sam prebacila njen fokus s tragedije i namjere da se ubije na čistu fizičku glad. Taj čas kad je počela razmišljati o svojem želucu promijenila je perspektivu.
Jeste li vi ikada bili na životnom dnu kada je sve izgledalo beznadno?
Ne, nisam taj tip. Bilo je situacija u kojima sam i plakala i tugovala, ali uvijek je postojalo svjetlo i nalazila sam izlaz. Pogotovo od trenutka kada sam postala majka.
Što vam je osnovni životni pokretač?
Naravno, unuci! Ti mali ljudi koji odrastaju u novom vremenu o kojem sam ja mogla samo sanjati. Obasuti su gomilom informacija koje percipiraju, a trebalo bi ih i sačuvati od nečega, a nemoćan si i možeš ih samo upućivati da kroz tu gomilu nađu neki normalan put. Ja sam im na raspolaganju, a prije svega moja kći koja je odlična mama.
Kći Zorana zna sve vaše tajne. Ona vam je najbolja prijateljica?
Bliske smo i jesmo već u fazi prijateljica jer ona ima 36 godina, ali ipak sam ja mama, a ona kćer. Nije fer kćer pretvoriti u prijateljicu kojoj ćeš se povjeravati i na nju trpati svoje emocionalno smeće.
Bili ste samohrana majka koja je u nekim trenucima za preživljavanje šila i prodavala majice.
Pogotovo krajem 80-ih. To su bila vremena besparice i pokušaja građenja gnijezda i stjecanja krova nad glavom. Znam da sam kredit za adaptaciju starog stana u Gajevoj plaćala po 12 posto kamata, a to je trebalo namiriti. Budući da mi plaća nije bila dovoljna, počela sam šivati. Tržište je tada bilo još gladno noviteta i to me spasilo. I danas pokraj računala imam šivaći stroj.
U ratno vrijeme za Radio Sljeme radili ste priče s braniteljima na prvim crtama bojišnice od Slavonije do Dalmacije... Je li bilo pogibeljnih situacija?
Pratila sam zagrebačke branitelje razmještene po prvim crtama bojišnice. I bilo je nekoliko opasnih situacija, iznad Petrinje su me vidjeli jer sam bila u roza majici i otvorili su paljbu. Bilo je slično i blizu Jasenovca... Nakon toga dobila sam maskirnu uniformu. Opasnost tih situacija shvaćam tek gledajući s distance.
Dobitnica ste pet Večernjakovih ruža za najbolju radijsku voditeljicu u Republici Hrvatskoj. Gdje su one našle svoje mjesto?
Ona prva, iz 1994., zovem je papirnata jer prvo su bile podijeljene u svim kategorijama osim radijskoj, a ona za radijskog voditelja dodana je naknadno i ona je na papiru. Ostale su u mojem domu i dobro da ste me podsjetili: moram ih malo oprašiti.
Nedavno ste rekli: “Bilo je lijepo u braku, ali možda sam prezahtjevna partnerica.” Zašto to mislite?
Jednostavno tražim više, a po mom iskustvu čini mi se da to ne mogu dobiti.
Vjerujete li i dalje u ljubav?
Vjerujem, ali sada sam već prekomotna za nju. Paše mi moja samoća, odnosno neimanje te partnerske veze za koju mi se čini da bi sada bila nepotreban dodatak na sve. Činilo bi mi se da tražim kruha preko pogače.
Tko će vam biti gost u slavljeničkoj emisiji?
Gabi Novak. Bila mi je već jednom gošća, ali vrijedilo je to ponoviti.
sebična jadnica!