Napustio nas je Vlada Divljan, jedan od od najvažnijih predstavnika novog vala. Svoj posljednji intervju dao je za Rolling Stone tijekom siječnja i veljače 2015. za vrijeme bolničkog liječenja u Beču. Pokazao je snažnu volju i osobno želio dati intervju u kojem je bilo riječi o njegovoj bogatoj karijeri, kao i njegova razmišljanja o glazbi, vremenu i životu. Intervju je radio Zoran Stajčić.
Figurativno i u stvarnosti, što se branilo na albumu Idola "Odbrana i poslednji dani"?
Vlada Divljan: Branili smo pravo na različitost, pravo na odmak od socijalističkog kolektivizma, pravo na rušenje tabua i pravo na izazov odnosno postavljanje pitanja, kako sebi samima, tako i društvu u cjelini. Na primjer, cijela ta priča s pravoslavljem i religijom uopće za mene je na neki način, osim provokacije, bila upravo to – pitanje upućeno i sebi i društvu: A što ćemo s ovim? Iako nisam religiozan, osjećao sam da guranje pod tepih nikako ne može izaći na dobro. Također, to pitanje s ćirilicom na omotu svakako je govorilo o određenoj shizofrenosti društva, bio je svojevrsni skandal upotrijebiti ćirilicu na rock and roll ploči, dok je, s druge strane, to bilo prvo pismo koje smo učili u školi.
U kakvom vam je sjećanju ostao "Paket aranžman", iz vremena prije nego je objavljen, ideja da se jednim albumom predstave tri nova izvođača?
Vlada Divljan: "Paket aranžman" je bio pomalo “neželjeno dijete”, da ne kažem nužno zlo, za sva tri benda, na koji smo na neki način morali pristati. Sve snimke su nastale u studiju pokojnog Enca Lesića i on je bio njihov vlasnik, tako da se mogao dogovarati s Jugotonom i bez nas. S druge strane, rekao bih da je svakom bendu bilo stalo da se nešto objavi pa makar i zajedno. Naravno, danas mi je izuzetno drago što je ta ploča izašla i mislim da su te snimke među najboljima koje smo napravili, ne naravno po tehničkoj kvaliteti, nego prije svega po atmosferi i autentičnosti. Uostalom da Enco nije otvorio svoj studio 1979. i da nije bio takav kakav je bio, s jedne strane poslovan, a s druge veliki entuzijast, pitanje je kako bi se naše glazbene putešestvije odvijale. Što se tiče novog vala kao pravca, kao što sam već u ranijim intervjuima govorio, mi kao glavni akteri bili smo dovoljno odrasli da budemo svjesni situacije i racionaliziramo svoje ideje, a opet dovoljno mladi da se ne bojimo eventualnih posljedica. Jer ne smijemo zaboraviti da su mnoge tema koje je novi val načeo bile u to doba politički i društveno škakljive.
Rambo Amadeus je početkom 90-ih snimio album za djecu, nedavno je dječji zbor Čuperak s Kojom snimio dječju verziju “Neukusu treba reći Ne”, no čini se da ste vi i Srđan Gojković Gile bili pioniri te ideje da se djeci na edukativan i zanimljiv način prenese misao rocka. Snimili ste zajedno "Rokenrol za decu" i "Rokenrol bukvar" krajem 80-ih. Otkud ideja i od čega ste krenuli?
Vlada Divljan: Dogodilo se to spontano, kao i većina dobrih stvari. Ja sam u to doba izdao svoj prvi solo album, "Tajni život AP Šandorova" s kojeg je najveći hit bila pjesma “Ona radi u rudniku”, izuzetno popularna i među djecom.Također sam jednom tjedno pisao i izvodio songove za djecu na tekstove Ljubivoja Ršumovića Ršuma. Kako sam u to doba svirao s Giletom, jednog dana smo, u dokolici, došli na ideju da napravimo rock ‘n’ roll ploču za djecu. Odnio sam par demosnimaka Ršumu kome se to jako svidjelo i zahvaljujući svemu tome nastale su te dvije ploče i kazališna predstava, koja se u kazalištu Boško Buha igrala preko dvije godine iz tjedna u tjedan. Primijetili smo još tada da djeca sve više slušaju narodnu glazbu i željeli smo im ponuditi alternativu. Tadašnja djeca su danas mladi ljudi i izuzetno mi je zadovoljstvo kada mi kažu da su s "Rokenrola za decu" prešli pravo na "Odbranu".
Filmska glazba oduvijek vas je privlačila. Što ste u njoj vidjeli privlačno, s obzirom na to da je za razliku od sviranja u bendu, toj glazbi namijenjena pozadinska uloga?
Vlada Divljan: Jednostavno obožavam glazbu, od narodne, izvorne naravno, do klasične, od vokalne preko vokalno-instrumentalne do instrumentalne, da ne nabrajam. Filmsku i uopće tu takozvanu primijenjenu glazbu volim i zbog tih raznih ograničenja koja ti se neminovno nameću, od toga da radiš po zadatku, da ti nisi glavni već samo dio, uglavnom veoma bitan, jednog mnogo većeg sistema, preko toga da moraš misliti o vremenu u kome se radnja događa, prilagođavaš se čitavom nizu raznih drugih stvari - dijalogu, zvučnim i videoefektima, vremenu koje imaš da razviješ glazbenu temu - od par sekundi do više minuta, načinu na koji je snimljen, odnosu svjetla i tame, pokretu kamere, budžetu... Dakle, moraš uključiti mozak i paziti da sve vrijeme ostane ne samo uključen, već i veoma dobro “naštiman” boreći se s raznim “zamkama”. Naravno, veoma je bitno sa kim radiš, kakav je prije svega režiser, ali i ostali iz ekipe. I kad imaš sreće da radiš s pravim ljudima, a ja sam je, čini mi se, relativno često imao, taj rad je prava milina i zapravo ti ostavlja dosta mogućnosti za kreativnost, eksperiment, pokušaj da djeluješ na podsvijest gledatelja. Jer ljudi često nisu ni svjesni zvukova koje čuju, postaju svjesni tek kada tu glazbu iznenada isključiš... Mene sve to jednostavno ispunjava, uzbuđuje i odmara od onoga čime se inače bavim, a to je rad s bendom i sviranje u bendu.
Odakle izvire taj vaš, nazovimo ga, vječni optimizam?
Vlada Divljan: Prije svega, hvala na komplimentu. Najviše iz ljubavi prema životu i onome čime se bavim, kao i iz činjenice da sam našao svoju ‘‘drugu polovinu”, o čemu govori “Samo jednu ljubav imam”. To su zapravo pjesme nastale u različitim periodima koje su lijepo legle kao cjelina. Sigurno da su za to vrlo zaslužni Max i njegova “rukom birana” ekipa, ljudi s kojima radi godinama, a to su Vlade (klarinet), Buki (bubanj), Kuzma (harmonika), Marino (bas), Surka (beatbox), Stane (čelo) i Gonzo (udaraljke), koji je napravio i odlične videospotove za sve četiri pjesme. Mislim da ovaj optimizam o kome pričate dolazi do izražaja i zato što se rock autori danas uglavnom bave “mračnijim” temama, što je razumljivo s obzirom na to kakva su vremena, ali ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane.
Cijeli intervju možete pročitati u aktualnom broju Rolling Stone Hrvatska.
vijest o smrti Vlade Divljana me jako rastuzila ... steta ... takve su to bolestine danas jesi sutra vec nisi