'Vođenje 'Milijunaša' je poput vožnje bicikla, osjećam se kao svoj na svome'

Omiljeni kviz “Tko želi biti milijunaš” u jesenskoj shemi vratio se na male ekrane nakon punih devet godina, a u voditeljski stolac ponovno je sjeo Tarik Filipović. Tarik je i u prethodnim sezonama vodio taj popularni kviz, a zbog njega je voditeljsko mjesto u “Potjeri” prepustio Jošku Lokasu. Uz vođenje “Milijunaša”, Tarika uskoro čekaju i glumačke obveze, a nedavno smo ga gledali i u filmu “General” u kojem igra admirala Domazeta Lošu.

“Milijunaš” se vratio na male ekrane, a s njim i vi u voditeljski stolac. Kakvi su prvi dojmovi nakon dosad snimljenih epizoda?

Da, “Milijunaš” se vratio, moram priznati da nisam očekivao da će se vratiti, ali takav je trend u svijetu, i na prvi znak povratka srce mi je odmah zaigralo. Nažalost, morao sam se odlučiti i ostaviti “Potjeru” koja je postala dio mene i mog života jer sam prijatelj s lovcima i cijelom ekipom. Vratio sam se kvizu koji mi je bio odskočna daska u televizijskom dijelu posla. U prvoj emisiji sugerirao sam, kako je i Arsen uvijek govorio, “ne vraćaj se starim ljubavima”, ali ovdje definitivno kucam na vrata stare ljubavi čija se vatra nikad nije ugasila. Jednostavno kao da nije bilo pauze, to je kao da devet godina niste vozili bicikl. Osjećam se kao svoj na svome, studio je isti, samo je malo drukčijih nijansi. Sve mi je lijepo, beskrajno uživam i nadam se da se to u emisiji i vidi. Jedini problem bio je džoker zovi jer je danas moguće u pet sekundi naći odgovor na bilo što. Međutim, pokazalo se da je presudno to što smo smanjili vrijeme za poziv s 30 na 25 sekundi, pa džokeri više puta nisu znali odgovor nego što su ga znali. Drago mi je da igrači igraju pošteno. Ljudi se stalno prijavljuju i odlično je što ima puno novih igrača. U zadnjih deset godina došlo je do poplave vrlo “opasnih” igrača, tako da sam siguran da će “Milijunaš” donijeti puno uzbudljivih trenutaka i novčanih dobitaka.

Mnogi gledatelji bili su pomalo skeptični prema povratku ovog kviza, budući da su se prijašnjih godina navikli na brz format “Potjere”. Što mislite o tome?

Iskreno, ni ja nisam pristalica recikliranja, ono kad se bendovi skupe i odu na novu turneju, a svi imaju po 80 godina, jer to obično znači da se vreća malo ispraznila. No, ovo je jedna od rijetkih stvari za koju sam bio siguran da će funkcionirati. Kažu da su kvizovi “jedan na jedan” stvar prošlosti, a ja sam uvjeren . Energija i želja su mi isti, a zreliji sam i iskusniji. “Potjera” je dramaturški savršen kviz, a u “Milijunašu” volim upoznavati ljude i prenositi im energiju. To je ono što je Lazo Goluža zvao “tarikovanje ili njegovo ljudovanje”.

“Milijunaš” je poput igre pokera u kojem natjecatelji u vašem pogledu traže odgovor. Kako uspijevate nekad ostati hladni kao špricer?

Ha-ha, da, nekad su natjecatelji znali reći: “samo se zagledaj Tariku u oči i naći ćeš odgovor”. Puno puta ni ja nisam siguran u odgovor, a kad ga uopće ne znam onda mi je lakše. No, kad sigurno znam odgovor, trudim se biti kao Balaševićev Boža zvani Pub. I to je dio posla.

Natjecatelji “Milijunaša” su prijašnjih sezona postali hit na YouTubeu, pa su često gledaniji oni koji su imali gafove poput pada na prvom pitanju zbog čistoće pepeljare. Koje natjecatelje pamtite, osim milijunašice Mire Bičanić i onih koji su otvorili milijunsko pitanje poput Kreše Lilića?

Najviše pamtim one koje ste mi nabrojili. Žao mi je što su neki dobili antireklamu na YouTubeu. No, sami su se prijavili. Kako kažu u narodu - “sam pao, sam se ubio”. Ponekad zapamtim nečiju energiju, osmijeh, dobar pokušaj. Neke koji su pali na 1000 kuna pamtim jako dobro, a nekih koji su otvorili polumilijunsko pitanje se ne sjećam. Previše likova prođe kroz studio, no najviše pamtim one koji imaju hrabro srce. One koji se ponašaju ziheraški samo kako bi dogurali do eventualnog drugog praga obično zaboravim. Sad mi je posebno zanimljivo sjetiti se nastupa lovaca u “Milijunašu”. Nagovarao sam ekipu da napravimo posebnu najavu s njima jer se, nažalost, više ne mogu prijaviti. No, ponovit ću, pub-kvizovi iznjedrili su puno sjajnih igrača, pa ne sumnjam da ćemo vidjeti još puno dobrih natjecatelja.

Gledate li kod kuće s vašim klincima kvizove? Što oni kažu, zanima li ih to?

U principu ne gledam svoje emisije. U početku sam ponekad znao malo pogledati samo kadrove. Iskreno, nisam od ljudi koje se vole gledati na televiziji. Serije i filmovi su nešto drugo, no kvizove ne gledam jer sam sve to već proživio. Kad mislim da sam negdje brzao ili usporio, zanima me mišljenje najbližih i ljudi čije mišljenje cijenim. Uvijek sam za učenje i ispravljanje pogrešaka. Inače, u mojoj obitelji mama i tata i punica su najvjerniji gledatelji, supruga malo rjeđe, a klinci gotovo nikad. Oni su kao i ja, samo pogledaju, kažu “evo tate” i to je to. Više vole igrati “Milijunaša” na kompjutoru.

Nedavno ste s predstavom “Ćiro” gostovali u Torontu, Beču, Australiji... Kako su naši ljudi reagirali?

S tom predstavom obišao sam dobar dio Europe, Amerike i cijelu regiju. Sad idem u London i Zürich. Reakcije naših ljudi su iste kao i u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu. Svi su prepoznali lijepu ljudsku priču svima dobro poznatog čovjeka Ćire Blaževića koji je moja muza i inspiracija. Zahvalan sam što me inspirirao, a on je zahvalan što sam ga, kako kaže, za života učinio besmrtnim. Jedina stvar koja mi je ostavila gorčinu je to što je u nekim dijelovima svijeta dijaspori važnije gdje se igra i tko je organizator. Naravno, gleda se nacionalni predznak, a ja sam mislio da mi je kao glumcu zadaća da gradim mostove, a ne da ih rušim, te da igram u teatrima, a ne u nacionalnim klubovima. Volio bih da se to promijeni.

U kazalištu Luda kuća nedavno ste predstavom obilježili 15. godišnjicu “Bitangi i princeza”. Kako je bilo ponovno uskočiti u kožu Teodora Friščića? Naravno, fanove zanima hoćemo li popularnu seriju ponovno gledati na malim ekranima?

To je predivna priča o 15 godina serije i 10 godina od “prerane smrti serije”, kako je duhovito napisao redatelj Kulenović. Napravili smo show za najveće fanove i red je bio ogroman. Ja bih sutra snimao novu sezonu. To kod Renea i Đure u Ludoj kući bilo je doista divno, pa smo svi uvjereni da ima mjesta za šestu sezonu. Na potezu su produkcija HRT-a i Goran Kulenović.

U filmu “General” igrali ste admirala Domazeta Lošu. Kako ste se pripremali za ulogu, jeste li razgovarali s generalom Domazetom Lošom?

Zastupljenost admirala Domazeta Loše u filmu nije onolika kolika bi trebala biti, no takav je scenarij. Malo sam se čuo s njim i konzultirao. Većinu stvari o njemu sam znao, a i ne pojavljujem se toliko da bih bio u nekoj nedoumici. Naravno, u hodu smo pitali neke stvari koje nismo znali, ali nije lako igrati likove koji su živući. No, igrali smo jedan od najvažnijih perioda hrvatske povijesti i drago mi je da će to ostati zabilježeno.

Imate i scenarij za svoj igrani film za koji ste najavili da će biti “pravi hit u regiji”? Možete li nam reći o čemu se radi i kad bi se taj film trebao snimati?

Pa da, konačno sam se pogurao, kao rusko vozilo, malo mi je trebalo dulje da krenem, ali kad krenem onda ne stajem. U suradnji s jednim dramaturgom završio sam tekst koji bi mogao biti veliki hit u kazalištu. Od “Spike na spiku” nismo imali političku satiru u kazalištu i mislim da će to biti veliki bum. A onda na red dolazi i film, za koji sam scenarij počeo pisati prije puno godina i u koji jako vjerujem. Znam da su sve stvari dohvatljive i sve u što sam vjerovao uspio sam i napraviti. Ima jedan tekst iz moje predstave “Ćiro” kad Ćiro kaže: “Sve možete postići svojim trudom, talentom, radom, vjerom, a jedino ženu i lubenicu možete potrefiti”.

Sa suprugom Lejlom ste u jednom od najskladnijih brakova među poznatim osobama. Koja je tajna vašeg uspješnog braka? Popuštate li više vi ili ona?

Mi uvijek papagajski ponavljamo da su to ljubav, poštovanje, razumijevanje i kompromis. Ako se ljudi ne poštuju, ta ljubav koja mijenja oblike i pojavljuje se na ovaj ili onaj način s godinama urušava se domino-efektom.

Kako ste podijelili kućanske poslove? Volite li kuhati?

Nikad nismo sjeli i razgovarali o tome. Ja sam uvijek za sve što znam i što mogu. Kuhati baš i ne znam, ali sam veliki gurman. Srećom, moja supruga divno kuha. Ne peglam i ne perem rublje, ali radim sve ostalo. Nitko se ne buni i sve radimo s velikim zadovoljstvom.

Posebno pazite i na modu, vas dvoje često ste modno usklađeni. Je li i u tome Lejla ima zadnju riječ? Što najviše volite odjenuti?

Modu sam uvijek volio, nisam frik koji to prati, ali volim se dobro obući, no nekad sam u preležernim izdanjima. Srećom, zadnjih 14 godina imam suprugu koja je pravi modni guru i jedina osoba zbog koje bih skinuo neku kombinaciju koju sam već odredio u glavi. Ali to je samo zbog velikog povjerenja.

U petak je vaša biša spremačica proglašena krivom jer vam je pokrala nakit iz kuće. Ona se na suđenju pravdala da ste je vi napastovali. Kako ste to doživjeli? 

 Nevjerojatno, ali mota mi se po glavi s čime se sve čovjek mora nositi u životu. Mislio sam da to postoji samo u filmovima. Kažu da možete mirno spavati ako vam je savjest čista, ali kad vas netko pokušava tako blatiti bez ikakve osnove, a znam i iz kojeg razloga jer se ljudi hvataju za slamku kad tonu, čovjek se jednostavno jako razočara. Gospođa je izmislila tako bezočne laži da moram priznati da mi je to u jednu ruku smiješno. Takve pučkoškolske priče i toliko zlobe u svemu tome, stvarno mi to nije jasno. No, radi se o nekome tko je bio u stanju pokrasti desetak obitelji i tvrtki i onda o meni iznositi takve laži. Mislim da su takvi ljudi spremni na sve. Srećom da postoji pravda, koja će biti putokaz takvim osobama.

Kakav je Tarik privatno? Kako biste se opisali u nekoliko riječi?

Ovo pitanje vuče da se hvalim, ali o sebi ne volim govoriti u superlativima. Hvala mami i tati, mislim da sam doista dobar i pošten čovjek, ne radim nikome ništa loše i ne idem s nekom namjerom. Nisam nikad negativno ljubomoran. Onako sam, jedan zaigran dječak. Mnogi od nas muškaraca ostanu dječaci cijeli život, a ja kod sebe volim to neko veselje. Možda griješim što ljude oko sebe gledam kroz svoje povećalo, a ljudi se u ovim surovim vremenima mijenjaju do neprepoznatljivosti. Volio bih da sam manje osjetljiv, ali takav sam kakav sam i kao takav se borim i idem kroz život. Koji je divan i pokušavam u njemu maksimalno uživati.