Talk show “Pressing” ovog se tjedna vratio u program N1 televizije uz nekoliko novosti. Uz Iliju Jandrića vodi ga i Nina Kljenak, a do izbora ćemo gledati sučeljavanja dvoje političara o raznim temama. Ilija i Nina druže se i privatno, a proteklih mjeseci zbog različitih smjena nisu se ni viđali.
Zanimljivo je da se niste ni viđali iako ste godinama u redakciji sjedili jedno pokraj drugog. Jeste li nedostajali jedno drugom?
ILIJA: Naravno. Ja sam nedavno napunio pet godina na N1, od prvog dana Nina mi je prva susjeda u redakciji, zajedno smo radili mnoge projekte od vojnog mimohoda 2015. do uređivanja Dnevnika. S vremenom je taj kolegijalni odnos prešao u prijateljstvo, često dnevni stres u redakciji rješavamo humorom i smijehom, to mi je najviše nedostajalo.
NINA – Točno, ono što nedostaje jest dedramatizirati neku situaciju, nasmijati se. Ne shvaćati i sebe i druge preozbiljno pomaže u ovom poslu, a Ilija i ja se često šalimo, i na vlastiti račun. Otkad je došao, sjedimo zajedno „u klupi” te podijelimo i ručak i goste, haha.
Imali ste različite novinarske putove. Ilija je od početka karijere bio novinar, a Nina je tek kasnije odlučila postati novinarka. Kako ste zavoljeli novinarstvo?
NINA: Na zadnjoj godini na Filozofskom fakultetu u Perugii, gdje sam studirala engleski, španjolski i ruski, shvatila sam da me ipak više zanimaju politika i povijest, propitivanje svega što se čini „zadanim”. Novinarstvo je nekako moglo ujediniti sve te interese – poznavanje stranih jezika svakako ne odmaže, a kad sam osvijestila čime se želim dugoročno baviti, upisala sam i drugi fakultet.
Ilija, vi ste na početku karijere bili showbiz novinar. Zašto ste se ipak prebacili u političko novinarstvo?
ILIJA: Radio sam ja svašta i prije showbiza. Kao izbjeglica došao sam u Zagreb iz Sarajeva 1992. godine, pratio sam sve moguće vijesti, lovio razne radiopostaje na srednjem valu (bilo je to doba prije masovne upotrebe interneta), svaku večer obavezno gledao “Slikom na sliku” i mislim da su me novinarstvu najviše privukli ti ratni izvještaji jer sam već kao tinejdžer shvatio kako politika može svakome od nas promijeniti život preko noći. Pratio sam u tim počecima baš sve, od politike preko sporta do estrade i kulture. Pamtim prve Dore i Porine u Opatiji koji su predstavljali i posao i zabavu. S te strane, nekad kad vidim da politika u Hrvatskoj uglavnom ne radi u korist građana pomislim da bi bilo lakše i danas pratiti glazbu. No novinari su pokazali da su itekako bitni u političkom životu, pogledajte koliko je samo ministara napustilo zadnju Vladu zbog novinarskih otkrića. Stoga nisam zapravo nikad iskreno požalio što se time bavim.
Oboje ste radili kao dopisnici, Ilija iz Slovenije, Nina iz Italije. Kako je izgledao taj dio vaše karijere? Ilija, jeste li dobro naučili jezik?
ILIJA: Slovenski odlično razumijem, čak sam jednom simultano na N1 prevodio slovenskog premijera. Nisam ga ipak nikad do kraja tečno progovorio jer je većina sugovornika u Sloveniji razumjela hrvatski, a ja nisam želio vrijeđati njihov jezik nekim napola slovenskim, napola hrvatskim govorom. Teško se skroz prebaciti jer ima puno sličnih riječi koje ne znače isto pa su to svojevrsne zamke. Inače, to je bilo odlično životno iskustvo, upoznao sam i zavolio Sloveniju, no novinarski me frustriralo što sam imao vječne tri teme – Krško, Piranski zaljev i Ljubljansku banku. Iako sam imao ugovor na četiri godine, nakon dvije godine zamolio sam tadašnjeg ravnatelja HRT-a Mirka Galića da me vrati u Zagreb iako je to značilo puno manju plaću. Nije u šoldima sve.
NINA: Bilo je uzbudljivo i stresno. Počela sam raditi kao dopisnica za Slobodnu Dalmaciju, gotovo bez iskustva ako ne računamo praksu preko fakulteta. Nisam prošla klasičan put: tržnica, gradska rubrika, „visoka” politika jer su okolnosti bile drugačije. Sjećam se da sam kao prvi zadatak dobila izvještaj s konferencije UN-ove Organizacije za prehranu i poljoprivredu i da je bila panika. No Silvije Tomašević i Inoslav Bešker su mi u tom razdoblju stvarno puno, puno pomagali.
Ilija, radili ste i kao savjetnik predsjednika Sabora Josipa Leke. Kako vam je kao novinaru bilo raditi taj posao, što ste naučili?
ILIJA: Taj posao dogodio se slučajno. Tražio sam posao u Zagrebu nakon što sam godinu i pol radio na Al Jazeeri Balkans u Sarajevu i to je ispala prva dobra ponuda. Bile su to zanimljive dvije i pol godine u kojima sam kao profesionalac vodio komunikaciju predsjednika Sabora s medijima, proputovao gotovo cijelu Europu i upoznao politiku iznutra. Josip Leko je veliki gospodin, netipičan političar, prije svega čovjek i šef kakvog možete samo poželjeti.
Jeste li ovisni o društvenim mrežama? Ilija je poznat po tome da svakog dana na Facebooku ima i po nekoliko statusa, a često dijelite i detalje iz privatnog života?
ILIJA: To kod mene ovisi o raspoloženju. Nekad me ulovi da sve komentiram u jednoj večeri, nekad danima ne objavim ništa. Ali stalno sam na Fejsu i u zadnje vrijeme na Instagramu. Društvene mreže pokazale su se kao sjajne za komunikaciju s dragim ljudima u vrijeme izolacije zbog korone, tad sam stvarno često visio tamo. Nina je više tviterašica.
NINA: Volim Twitter, koristim ga dosta za posao, sjajan je i kao izvor informacija. Ovisna nisam, nisam aktivna ni na Instagramu. Svjesna sam da vizualni sadržaj izaziva veću uključenost i da je Instagram platforma puna mogućnosti, no, eto, nekako me mimoišla. Za sada.
Nina, kako vaša kći Francesca gleda na vaš posao? Voli li gledati mamu na televiziji?
NINA: Ima četiri godine, a prepoznaje vodeće političare u zemlji. Kad je pitate što mama radi, odgovara: “Govori neke dosadne vijesti.” Nije impresionirana. Mene ne doživljava više, sad su joj zanimljiviji kolege koje je upoznala pa ih kasnije vidi na ekranu. Veliki je fan Mašenke Vukadinović, tepa joj: “Mašo”, kad je ugleda u Novom danu.
Kako se najbolje opuštate? Čime se bavite u slobodno vrijeme?
NINA: Ako kažem da obožavam more, pomalo je deplasirano jer sam Dalmatinka i naravno da volim more, kamen, masline, stine i cijeli paket. Bježim na more kad god mogu. Opuštam se i u kuhinji – zanimaju me i kulinarstvo i slastičarstvo. Trudim se i čitati. Kažem trudim jer, što zbog vremena, što zbog novih tehnologija, čovjek se teže koncentrira, ali navika da pročitam barem par stranica knjige prije spavanja i dalje je tu.
ILIJA: Da se nadovežem, kao svaki pravi Bosanac i ja obožavam more! U Zagrebu se često šetam oko Jaruna, volim putovanja. U četiri zida to su onda filmovi i bindžanje serija, nekad cijelu sezonu odgledam za jedan vikend ako je vrijeme loše. Inače, ja sam, nažalost, jedan od onih koji uvijek od idućeg ponedjeljka počinju ozbiljno vježbati i živjeti zdravije. Treba mi po tom pitanju malo više samodiscipline i motivacije. Uspješno sam ove zime bacio cigarete, izdržao sam mjesec i pol, a onda je došla korona, izolacija i popustio sam. Potpuno sam fulao tajming za takvu odluku!