Voditeljica o dojmovima s Aljaske: Temperatura je i do -20, a polarna svjetlost je nešto nevjerojatno

Urednica i voditeljica putopisne emisije "Coolturist" Riana Petanjek, čija se nova sezona na Novoj TV prikazuje od 18. veljače, svjetska je putnica s kojom je pravi gušt razgovarati o zemljama koje je posjetila i ljudima koje je upoznala te brojnim zanimljivim zgodama koje je doživjela. Kroz šest novih i uzbudljivih epizoda Riana Petanjek će gledatelje odvesti na Aljasku, u Kanadu, Španjolsku i Nizozemsku, a s nama je podijelila svoje doživljaje s Aljaske.

Coolturist se vratio na Novu TV, a s njim i vaše nove pustolovne avanture. Gdje ćete gledatelje sve odvesti u novoj sezoni serijala?

Da, veselim se novim prilikama i novim epizodama i super ponosna sam da će materijali koje sam snimala prošlu godinu biti dio novih epizoda, ovaj put to je nekoliko epizoda Aljaske, s kojom i krećemo, isto tako nekoliko epizoda Kanade, Andaluzija i Nizozemska. Naravno uz priče ljudi koji žive u njima i gastro minute uz goste ili moje pokušaje u kuhinji, kako bi prenijeli navike u kuhinji stanovnika tih zemalja. Osim epizoda izlazi mi i nova, treća po redu knjiga u idućih mjesec dana naziva “U sjevernom filmu”, koja je zapravo odraz mog oduševljenja zimom Aljaske i Kanade, jer je o njima riječ, uz mali dodatak Norveške. 

Joj, stvarno ih ne brojim , već sam, nekoliko puta rekla da planiram to napraviti, ali nisam još. Iskreno je nisam ni sigurna da je to sad neka brojka iznad 50, zato što ja dosta drugačije putujem od putnika koji love brojke i kvačice kraj zemalja. Meni je puno draže provesti dulje vremena, nekad i mjeseci u istoj zemlji, idealno bi bilo da mogu živjeti neko vrijeme u svakoj, no ne mislim da jedan život nije dovoljan za to. Prošle godine sam recimo valjda deset mjeseci bila na putu, a  opet nije tu bilo toliko novih zemalja. Kako mi emisija lani nije bila prikazivana, osim par mjeseci Kanade i Aljaske na početku godine, kasnije sam skroz radila kao turistički vodič za australsku turističku agenciju, tako da te brojke nekad tvarno nisu realne prikaz koliko netko zapravo putuje ili provodi vremena “na cesti”. 
 
Kako izgleda život vječne putnice i jeste li ikad pomislili zastati i baciti "sidro" na jednoj lokaciji? Što vas motivira na neprestano istraživanje novih destinacija?

Teško pitanje, ali opet i logično. Samo što uvijek kad mi netko postavi to isto pitanje, imam osjećaj da sam ja odavno bacila sidro, samo se moje sidro veže za drugačije stvari, ako mogu to tako objasniti . Imam  iste prijatelje i prijateljice više od dvadeset godina, posebno one najbliže, imam iste strasti, iste želje kad je karijera i posao u pitanju, čak i sve druge odnose  životu i želje vezane uz njih, ja samo ne vežem moje sidro fizički za neku zemlju i nisam sigurna da to ikad i želim. SAD u kojem sam živjela neko vrijeme doživljavam svojim domom jednako kao Sloveniju u kojoj sam isto tako živjela, baš kao i Hrvatsku ili Tajland recimo. Dapače moj idealni scenarij u životu bi bio da imam nekoga tko se seli sa mnom nakon par godina u drugu zemlju, no to je do sad teško bilo pronaći i razumijem da to ljudima nije tako jednostavno kao meni ili onima poput mene.  Motivacija je zapravo jednostavna, upoznati što više zemalja, kultura i života na različitim mjestima, ni motivacija se nije promijenila sve ove godine, upoznati planetu koje smo dio što je bolje moguće i doživjeti je najviše mogućih načina.

 Zanimljivo je i da ste tijekom jednog od svojih putovanja posjetili i Aljasku. Što vas je privuklo toj državi?

Da to je bio zadnji veliki projekt koji se odvio u prvoj polovici prošle godine, a osim Aljaske zimi uključivao je i prelazak Kanade, skroz od Montreala do Vancouvera. Aljaska me oduvijek beskrajno privlačila, od kad sam bila klinka zaljubila sam se u nju preko obožavane serije “Život na sjeveru” i jednostavno sam znala da moram kad tad otići. Iako ja nekad nemam objašnjenja za sve svoje pothvate, to kod mene često doslovno bude tako da se probudim s nekom idejom za iduće putovanje i krenem raditi na tome dok se ostvari. Osim što me Aljaska “zvala” oduvijek. I znala sam da želim bijelu i pravu zimu, onu kakvu volim najviše i kakve već dugo nema kod nas, a znala sam i gdje ću to pronaći...

Pa iskreno kad sam krenula na taj put koji je prvo uključivalo cijelu Kanadu i gotovo dva mjeseca u njoj, nisam uopće znala hoću li uspjeti doći do Aljaske, odnosno nisam znala hoću li to financijski uspjeti izgurati i imam li dosta ušteđevine za sve. Još tome vrlo brzo nakon mog dolaska u Kanadu krenuo je rat u Ukrajini i sve je izgledalo jako loše i nesigurno i nisam pojma imala kako će sve ići i u kojem smjeru.   No, kao i puno puta do tad sam se uvjerila da kad odlučiš, kreneš i napraviš prvi korak, sve se nekako posloži i krene na dobro. 

Koliko ste dugo bili na Aljasci? Gdje ste bili smješteni i kakve su cijene smještaja na Aljasci? 

Sve skupa nekih dvadesetak dana, možda malo manje, svakako puno premalo za takvu zemlju. E sad cijene smještaja su inače dosta visoke, to je jedan od načina kako stanovnici Aljaske svoju zemlju uspijevaju održavati podalje od masovnog turizma, primjerice kad sam radila roadtrip u zemlji, čak i toj nekoj off sezoni, jer je špica ljeti zapravo, smještaji su se kretali od sto eura na dalje za noć. Ja sam u Anchorageu, najvećem gradu države, u kojem sam provela najviše vremena, imala besplatan smještaj, a da toga nije bilo i da se to na kraju nije tako odigralo teško da bi uopće mogla sve to ostvariti i uopće tako dugo ostati. Praznu sobu svog stana pružio mi je bliski prijatelj  moje prijateljice iz Slovenije, on i njega djevojka su zapravo prvi dio mog boravka i putovali, pa sam imala cijeli stan za sebe, moja je prijateljica boravila puno puta kod njih na i na Aljasci općenito i prije mog dolaska, no to je i tako tipično za stanovnike Aljaske. I svi drugi prijatelji i prijateljice te moje iste prijateljice koje sam kasnije upoznavala su me prvo pitali imam li gdje biti i treba li mi smještaj ili bilo što. Stanovnici Aljaske su jednostavno nešto neviđeno, između ostalog zbog njih je ta zemlja i toliko posebna. Jednostavno u toj divljini, surovih uvjeta i opasnosti iz prirode na svakom koraku, ljudi se baš jako drže zajedno i žive u nekom posebnom zajedništvu. Osim toga kad toliko puno putujete kao ja i mijenjate zemlje onda zapravo imate prijatelje doslovno po cijelom svijetu, pa to je svakako i razlog i bogatstvo zašto je moj život toliko ispunjen putovanjima. 

Sve, apsolutno sve.  Čak i u velikom gradu poput Anchoragea u kojem god smjeru pogledate okruženi ste nevjerojatni planinama i bijelim vrhovima, priroda je uz energiju i životni stil ljudi najjači adut te veličanstvene zemlje. Pročitala sam jednom da je Aljaska san svakog fotografa i sve mi je djelovalo kao da je to neupitna istina. Osim Anchorage i svih znamenitosti koje nudi, radila sam izlete na skijališta u mala mjesta blizu grada, a onda i krenula autom do drugog najvećeg grada - Fairbanksa u lov na polarnu svjetlost. Osim nje doživjela sam i luda mala mjesta putem, potpuno nevjerojatne lokacije sa svega par stotina ljudi. Svakako jedna od najdražih lokacija mi je bio Castner glečer ispod kojeg se može hodati ili ledeni ribolov, odnosno ice fishing na smrznutom jezeru. 

Jedna od turističkih atrakcija koje nudi Aljaska je i dnevno krstarenje Nacionalnim parkom Kenai Fjords  gdje se uživo mogu vidjeti orke, kitovi ubojice, morski lavovi, tuljani i ostale životinje. Jeste li i vi bili na krstarenju i ako jeste kakvo je to iskustvo?

S obzirom na to da sam ja bila usred zime nažalost ništa od toga nije bilo moguće, tad nema brodova koji voze i većina nacionalnih parkova je zapravo zatvorena, primjerice Denali i sve ono što sam eventualno tamo htjela vidjeti nije bilo moguće, no s druge strane sam doživjela skijanje na aljaški način, ribolov na ledu i općenito željeni doživljaj zime. Inače sam na takvoj avanturi boredom bila na “kraju svijeta” u Argentini i gradu Ushuaia, gdje je to stvarno bilo sensational  iskustvo. 

Poseban doživljaj zasigurno je uživo gledati Auroru Borealis odnosno polarnu svjetlost. Kako ste ju vi doživjeli?

Sjećam se najviše koliko mi je bilo hladno, jer je bilo sigurno ispod minus dvadeset noć kad sam je hvatala, a onda se sjećam i tog doživljaja koji je bio nešto nevjerojatno što se tiče njenog plesa i pokreta, tu noć je baš bila “divlja” i brzo i jako plesala i čak iznenađujuće dugo, to je baš nevjerojatan doživljaj, baš taj ples. Imaš osjećaj da neko veličanstveno biće iz svemira pokušava komunicirati s tobom. No, što se tiče samih boja i fotografija iste, to moram priznato da je malo “lažno” u smislu ona na fotografijama izgleda senzacionalnije što se tiče boja, nego očima. To i nije toliko iznenađujuće, jer ljudsko oko jednostavno ne hvata sve što može fotoaparat. 

Ma jednostavno Aljasku, njezinu vibru i divlje srce. Sjesti u lokalni bar, pričati s lokalcima, posjesti lososa i Halibut, u Anchorage probati njihovu slavnu pizzu u Moose’s tooth, uzeti auto i voziti se tim potpuno praznim i predivnom prostranstvima, planinariti, otići na živu glazbu u neki bar, što imaju stalno. Probati što je više moguće lokalnih piva, nevjerojatno je koliko imaju malih lokalnih pivovara, svako selo ima svoju. Po mogućnosti otići na neku aktivnost s lokalcima, baš kao što je taj ribolov ili  nešto slično, stanovnici će vas ionako na svakom koraku super prihvaćati. 
 
Kako vam se svidjela aljaška kuhinja koja se temelji uglavnom na ribi? Koji je njihov glavni specijalitet i jeste li ga isprobali? Postoji li neka hrana/piće koju ste probali prvi puta i posebno vam se svidjela? 

Svi su ludi za lokalnim pivom i pizzama, a osim toga tradicionalna hrana se da apsolutno svodi na ribu i rakove ili općenito sve iz mora. Njihov je losos za mnoge najbolji na svijetu, tako da sam ja ko netko tko obožava ribu obožavalanjihovu kuhinju, a nešto što mi je bilo novo je ta riba halibut, koja je isto tipično za njihovu kuhinju i bila mi je super. 

Kako se kreću same cijene, npr ručka ili večere? Postoji li neka usluga koja vas je iznenadila u pozitivnom ili negativnom smislu kada su u pitanju cijene?

Zapravo izuzev smještaja koji je jako skup, nakon iznimno skupe Kanade, Aljaska mi se činila kao dosta jeftinija lokacija, iako nije jeftina sigurno. No, u slučaju Aljaske ako želite uštedjeti uvijek mate opcije nekih jeftinih zalogaja , tipa hot doga, sendviča ili već nečeg s benzinske ako nigdje drugdje, dok je po Kanadi apsolutno sve bilo skupo. Ima i jedna zanimljivost u vezi cijena Aljaske, koja ide svima koji je posjećuju u korist. Zbog ogromnih bogatstva od nafte, porezi kod njih drugačije funkcioniraju, odnosno oni za razliku od ostatka SAD- a u velikim gradovima nemaju sales taxes, što znači ako ste bili u SAD-u onda znate da kos svake cijene koju vidite u trgovinama ili bilo gdje dolazi još dodatno porez, što nije slučaj kod Aljaske, ne cijele, ali od gotovo svih većih gradova. Pa su s tim mnoge cijene prihvatljivije.

Kakvi su domaćini na Aljasci?

Nevjerojatni , možda najbolji ikad, baš zato što poštuju divljinu svoje zemlje, svi će vas na svakom koraku dobronamjerno upozoriti na stvari s kojima morate biti oprezni, ponuditi sve što imaju ilo što god da smatraju da bi vam moglo trebati. U svakom smislu ljude se jako drže zajedno, jer naprosto moraju kako bi preživjeli sve što ta luda zemlja skriva i ima. Od toga da na nekim mjestima ima daleko više medvjeda ili potencijalno opasnog losa , nego što ima ljudi, do suludih vremenskih prilika ili neprilika. I jednostavno iznimno malog broja ljudi koji zapravo žive na tako ogromnom prostranstvu. 
 
Postoji li nešto što još niste uspjeli pogledati ili doživjeti, a da to jako želite? Planirate li se vratiti?

Svakako se mislim vratiti, posebno u nekoj ljetnoj varijanti da vidim sve ono što nisam uspjela za vrijeme zime, a iskreno ozbiljno razmišljam i o tome koji bi posao mogla tamo raditi da barem jednu godinu života Aljasku zovem dom. Ili možda i dulje. 
 
Imate li neke savjete za one koji se odluče putovati na Aljasku?

Da, da krenu što prije. I da se pripreme da se tamo živi lagano i usporeno i da se ne mogu i ne smiju živcirati oko nepredvidivih situacija koje Aljaska uvijek ima, da uvijek moraju imati “survival kit” uz sebe. Jako se često dogodi da lavina recimo zatrpa i zatvori cestu i nema mrdanja, jednostavno se morate prilagoditi i čekati tamo gdje ste se našli u tom trenu. Zato uvijek morate biti spremni za par koraka i scenarija unaprijed i iznad svega poštivati prirodu i njenu snagu, kao i životinje Aljaske. Sve to skupa mene je natjeralo da zemlju još više obožavam. Da se ne iznenade ako odjednom cesta po kojoj voze postane sam led idućih 60 kilometara.. I to mi se dogodilo, ali panici nema mjesta, jednostavno prilagodba na divlje srce Aljaske. 
 
Imate li već novu destinaciju u planu? Koju biste zemlju iduću voljeli posjetiti?

Aljasku.  Ok, šalu na stranu, za sad nemam neki veći plan razrađen. No, svakako bi u jednom trenu htjela Grenland i Island, možda najprije Japan i Australiju, joj još mije puno toga ostao za vidjeti…