Koji su uzroci takvog raspleta?
– Prva moja izjava, kad je šira društvena zajednica doznala da ću pjevati u showu, bila je da se želim pošteno pozicionirati i da je moja pjevačka sposobnost osrednja i transparentna i da je ne pokušavam uzdići u neku višu kastu. A izbacivanju ne možemo naći uzroke, ali možemo pričati o možebitnim uzrocima, a oni su po meni: moja manja popularnost u javnosti od ostalih kandidata, moje loše pjevanje ili slučajni kvar na aparatu koji je mjerio pozive upućene Maji i meni.
I kakav je osjećaj ispasti prvi?
– Svuda oko mene bile su reakcije slične šoku pa sam i ja poprimio takvu facu. I jesam vjernik, ali ne toliki da bih povjerovao da se dogodilo nešto normalno, ipak, to ne bih nazvao nepravdom ili igrom ispod površine, ali opet ostaje čuđenje. Naime, neki drugi začuđeni svatovi otkrili su mi da smo poslije prvog nastupa Maja i ja na Youtubeu imali 17 tisuća klikova, a ostali oko 3 ili 4 tisuće pa je konačni rezultat čuđenje.
Ljudi se često pripreme za najgori scenarij nečega čemu pristupaju. Jeste li vi pripadnik takvih ili na život gledate optimistično?
– U sebi ne nosim loše scenarije jer oni unaprijed nečime što se još ni nije desilo zagađuju dobre trenutke. Da se tako ponašam, što bi mi ostalo? Samo strah i poneka zadovoljština što ste samo ponekad bili u pravu. Tako ne treba živjeti. Primjera radi, ljudi bježe od ljubavi jer se boje da bi jednog dana mogli biti ostavljeni. Strah od moguće patnje neopravdan je, isplati se voljeti ma što se poslije dogodilo.
U poslu često se sprdate s nekom situacijom. Jeste li osjetili sprdanje na račun svojeg pjevanja?
– Žao mi je, ali ne. Pa dobro sam pjevao i nije bilo falša! No dio žirija moj je nastup protumačio kao komičarsku točku što je posljedica stavljanja pojedinca u kućice izgrađene u glavi. Teško je, nekima, razlikovati i shvatiti jer valja lučiti stvari, pogotovu kad im se granice oštro ne ocrtavaju. Očito će i moj kašalj na samrti nekima biti baš smiješan. To je fenomen koji sam odavno primijetio.
Odrasli ste u zagrebačkoj Dubravi poznatoj po robusnim frajerima. Kako to da ste vi bili dječak koji nije stvarao frku po susjedstvu?
– Bilo je to autistično odrastanje. Neke traume iz djetinjstva vučem dan danas. Otuda vjerojatno i moja averzija prema alkoholu. Opijanje mi je duboko odbojno i nikada se nisam napio. Nisam volio ni čopore. Gušt mi je bilo biti doma i čitati enciklopedije ili voziti se na biciklu. Sa 14 imao sam svoju zbirku kaktusa, a i danas obožavam biljke i imam puno palmi i sukulenata. Sjećam se da sam s 15 izašao van na Trg i nisam shvatio poantu tog izlaska. Dim, dernjava...
Niste izlazili, pa gdje ste nalazili cure i na koju foru ste ih osvajali?
– Prvo zaljubljivanje u sedmom razredu bilo je školsko. Bila je "ajmo igrati stolni tenis" spika, hodali smo tri dana. Buljio sam u nju kao telac, emocije su bile abnormalne, ali nisam shvatio bit toga. Mislim da je čovjek tek oko 27. godine sposoban za pravu ljubav jer sve prije toga nema svrhu. Osim toga uspjeha kod cura imali su oni koji nisu dvojili, a ja sam sve beskonačno analizirao.
Od svih poroka, pušenju ste podlegli.
– Propušio sam relativno kasno, u 21. godini. Pušim dvije kutije dnevno i neću prestati. Zdrav sam, pluća su mi čista, zašto bih?
Jeste li ikada požalili što niste upisali glumačku akademiju?
– Ne. Doduše s prijateljem Vinkom Grubišićem visio sam na Akademiji i bavio se mišlju da je upišem, ali atmosfera na njoj za mene je bila pogubna. Imam receptore za zloću, a svi su primijetili da sam jako prirodan, što tamo nije dobro jer lakše je da se vidi da igrate poštara nego da ste pravi poštar. Tada me ništa nije moglo usmjeriti u jednom pravcu, nisam se tome mogao posvetiti dušom i tijelom. Ima fantastičnih hrvatskih glumaca koji su na Akademiji naučili puno, ali i prije nje glumu su morali imati u sebi. Isto je i sa školom za stand up komediju.
Omiljeni predmet u školi bio vam je francuski jezik. Je li vam to znanje ikad pomoglo u zavođenju?
– O da, za osvajanje Francuskinje Monique na Zlarinu. Išla je u srednju botaničarsku školu i imala je predivnu vreću za spavanje i brata daveža koji nam nije dao mira.
Brata sam se riješio rekavši mu da se zovem Hrvoje Hohnjec što nije mogao izgovoriti pa me više nije ni zazvao. A ljubav s Monique trajala je dva tjedna, a čak smo se poslije i dopisivali.
Čime vas je s nogu oborila supruga, veterinarka Darija?
– Upoznali smo se na rođendanu zajedničke prijateljice. Imao sam 23 godine. Darija je imala dugačku suknju od sitnog konca, angora vestu, dugu rudlavu kosu i naočale. Štreberica. Bola mi je oči svojim kretnjama i ponašanjem. Davio sam je Cesarićem, iskoristio priliku da joj spržim prvi CD koji je došao u tadašnju Jugoslaviju i odvezao je doma razbijenim peugeotom karavanom. Putem mi je otpadao mjenjač pa je vožnja trajala dovoljno dugo da dogovorimo sljedeći susret, a napuštajući njenu ulicu s treskom sam srušio susjedovu ogradu.
Kako i nakon 25 godina ljubavi strast držite živom?
– Zezamo se cijelo vrijeme. Stalno ju škakljam i imam potrebu da je diram, napadam je, a ona se brani. Baš nam je dobro.
Kako biste reagirali da vam supruga prizna da je imala jednonoćnu ljubavnu avanturu?
– Prvo bih je pitao "gdje si to uspjela", jer uvijek je kod kuće, i što ju je privuklo tom čovjeku. A potom bi uslijedilo sve kao u lektiri: mjesto, vrijeme, lica... Oprostio bih, ali ne bih zaboravio. A ako bi taj njezin ljubavnik ispao neki stvarno guba tip, prozvao bih ga našim zajedničkim ljubavnikom i hvalio se njime okolo.
Svirate klavir. Imate li još koji talent?
– Pa ne. Loš sam plesač, štoviše nikad nisam plesao. Ali dobro pišem. Napisao sam knjigu o marketingu “Promosapiens”, ali zbog straha od njena izlaska u javnost stalno odgađam izdavanje, ali uskoro će se i to dogoditi.
Ljudi najbolje reagiraju na vašu glumu začuđenog tipa. Što vas u zbilji može začuditi i izbaciti iz takta?
– Ono što ne razumijem. Čudi me i kako netko troši vlastiti život na bavljenje tuđim životima. Čude me globalna kretanja svijeta, sustav vrijednosti, to kako je atrakcija zamijenila postignuće, relativizacija stvari, kao i to da netko dopušta da ga se zove uzoritim a pozvan je da bude najmanji...
Oaza mira vam je kuća u Istri. Kako ste se zaljubili u taj kraj?
– Kad prođete Učku, vidite da je nešto razlikovno fantastično i onda upoznate ljude, ritam života, njihovu blagost. Duboko volim Istru i dotakao sam dušu tog naroda. Tamo se bavim životom. Užitak mi je sve od odlaska u dućan do sjedenja na terasi, pecanja... Svaki put kad tamo odem, poželim se u Istru i odseliti.
Poslovni planovi u idućih šest mjeseci?
– Radim dva kratka projekta za inozemstvo. Ne smijem puno o tome, ali riječ je o stand up formi u kojoj se najveća djela književnosti i filmske umjetnosti svode na jestivu dužinu i ljudima koji nemaju puno vremena shvatljiv format. Govorni jezik bit će ‘broken english’.
Osim toga radi se “Večernja škola” za zemlje bivše države. A regularno nastupam kao stand up komičar, baš idem u Sarajevo. Vodim i “Pervanov dnevnik” na Drugom programu Hrvatskog radija.
\"Supruzi bih oprostio nevjeru\" dobar mu ovaj